U prethodnim tekstovima urađene su dve stvari. Definisani su ključni pojmovi koji su predmet ove analize, potom je slučaj belih listića stavljen na proveru kriterijuma građanske neposlušnosti prema Rols-Habermasovoj koncepciji. U ovom, poslednjem tekstu, usmeriću se na analizu tri dodatna zahteva koji se stavljaju pred aktere građanske neposlušnosti, a to su: (1) pitanje poretka, tj. utiče li se slučajem belih listića na pojedinačne zakone ili se želi menjati poredak; (2) pitanje prihvatanja posledica građanske neposlušnosti od strane onih koji su neposlušni; (3) pitanje rezultata delanja.

Pitanje poretka

Građanska neposlušnost je reakcija na odluku, politiku ili zakon i usmerena je na promenu odluke, politike ili zakona, a ne na promenu poretka u celosti. Građanke i građani reaguju na određene radnje onih koji donose odluke s namerom da korektivno deluju u odnosu na posebne slučajeve nepravdi. Postoji mogućnost da građani budu nezadovoljni celokupnim poretkom i da to nezadovoljstvo artikulišu zahtevom za promenom poretka ili da krenu u revoluciju. Ukoliko se radi o takvoj situaciji, onda tu nema mesta za građansku neposlušnost. „Akt građanske neposlušnosti ne sme da dovede do narušavanja javnog dobra i sloma u pogledu poštovanja ustavnog poretka.“1

Slučaj belih listića u Srbiji 2012. godine ni na koji način nije usmeren ka rušenju poretka niti narušavanju javnog dobra. Štaviše, inicijativa i kampanja za beli glas jasno je usmerena ka promeni određenih zakona. Kao što je navedeno u prvom delu teksta, osnov za ovu kampanju je sadržina Zakona o političkim stranakama i izbornog zakonodavstva, kojim je, prema zagovornicima belih listića, ustoličena samozadovoljna kasta političara koja građanke i građane Srbije sprečava da realizuju svoje pravo na izbor. Prostor za slobodno političko delovanje je toliko redukovan da se dovodi u pitanje pravo na izbor. Upravo to je izvor nepravde i nezadovoljstva dela građana u Srbiji.

Zagovornici belih listića jasno saopštavaju da poštuju ustavni poredak, da nemaju nameru da ruše celokupni sistem, a da je smena vlasti u sistemu parlamentarne demokratije moguća na izborima. Važna tačka u ovom delu tiče se ocene da je upravo izborni sistem defektan i da ga je neophodno menjati, što se svakako ne tiče promene poretka u celosti, već korektivnog delovanja u odnosu na defektni zakon ili zakone. Ako bismo zahtev poštovanja poretka uvrstili u kriterijume za ocenu određenog delanja kao građanske neposlušnosti, onda bi u slučaju belih listića i taj kriterijum bio ispunjen.

Pitanje prihvatanja posledica

Već je navedeno da jedan od kriterijuma za ocenu delanja kao građanske neposlušnosti jeste kriterijum nelegalnosti. U demokratskim državama nelegalno delanje podrazumeva da uvek postoji kazna za kršenje zakona. Pitanje koje je relevantno za nas u ovom delu teksta tiče se ponašanja osobe koja je građanski neposlušna u odnosu na kaznu s kojom je suočena. Da li se osoba buni protiv kažnjavanja ili kaznu prihvata? Rastin smatra da pre nego što postane neposlušni građanin, osoba mora sa sobom da reši dilemu prihvatanja posledica delanja.2

To znači da građanin rado prihvata da plati cenu za svoje nepoštovanje zakona. Građanska neposlušnost obavezuje aktere koji je koriste da prihvate posledice svog delanja bez ikakvog opiranja.

U ovoj tački slučaj belih listića može biti onoliko nejasan koliko je nejasno da li ova kampanja podrazumeva kršenje zakona. Ako ne postoji zakon koji se krši onda ne postoji ni kazna, a samim tim ni mogućnost da bilo ko ko učestvuje u kampanji plati određenu cenu za nepoštovanje zakona. Već smo utvrdili da beli listići ne predstavljaju tipično kršenje zakona, već delanje koje je ekvivalentno kršenju zakona i kojim se stvara kreativna tenzija u odnosu na deo zakona kojima je uređen proces glasanja u Srbiji. Njima se remeti: (1) uobičajeni redosled očekivanih radnji građana time što se uvodi aktivnost koju izborno zakonodavstvo ne prepoznaje kao moguću opciju na glasačkom listiću; (2) institucija demokratskih izbora, njihov ishod i formiranje Vlade.

Dva su pitanja ovde važna. Jedno se odnosi na to da li delanje koje je ekvivalentno kršenju zakona podrazumeva kaznu. Drugo pitanje se tiče toga da li zagovornici belih listića prihvataju posledice svog delanja u slučaju da kazna postoji.

Pitanje postojanja kazne za delo koje je ekvivalentno kršenju zakona je slojevitije. U redovnim okolnostima funkcionisanja demokratskih institucija i postojanja demokratskih procedura, kazna za bele listiće ne bi ni postojala. Ali u takvim okolnostima beli listići ne bi ni predstavljali građansku neposlušnost jer bi verovatno postojali kao opcija na glasačkom listiću budući da predstavljaju „aktivno učešće na izborima“,3 odnosno bili bi deo demokratskog ambijenta. Primer Srbije je drugačiji. Već je ustanovljeno da demokratiju u Srbiji karakterišu ozbiljni defekti što je čini fasadnom demokratijom. U sistemu fasadne demokratije postoji mogućnost kažnjavanja za dela koja ne predstavljaju kršenje zakona i ovde ću za primer da uzmem slučaj Sretena Ugričića, bivšeg direktora Narodne biblioteke Srbije koji je smenjen sa funkcije nakon što je potpisao proglas Foruma pisaca kojim se pre svega tražila obustava medijske hajke protiv pisca Andreja Nikolaidisa.

Sreten Ugričić je smenjen zbog toga što je smatrao da ne postoji unapred data istina o događaju, već da je neophodno raspolagati informacijama i znanjem da bi se došlo do interpretacije događaja. „Ugričić ne prihvata taj zatvoreni svet. On u svojim radovima traži otvoreni horizont interpretacije. Traži odgovornost za posledice i ne prihvata vlast nad uverenjima.“4 Uprkos ovakvom, legitimnom stavu u pogledu raspolaganja informacijama o određenom događaju, Ugričić je na telefonskoj sednici Vlade Srbije smenjen sa mesta direktora Narodne biblioteke zbog navodne podrške terorističkim planovima za atentat na Borisa Tadića. Sreten Ugričić je kažnjen jer nije prihvatao vlast nad uverenjima.

Ovaj slučaj može da bude opominjući i za zagovornike belih listića. Delanje koje je ekvivalentno kršenju zakona ne mora da bude kažnjeno pozivanjem na zakon, već pozivanjem na volju apsolutnih interpretatora istine u sistemu fasadne demokratije. Upravo to se desilo Sretenu Ugričiću. Beli listići udaraju na zamisli vrhovnog arbitra i neka vrsta kazne za takvo ponašanje nije nemoguća. Slučaj Sretena Ugričića je primer za to i on može da bude razumevan kao opomena drugima, npr. zagovornicima belih listića, ukoliko se nađu na putu tvoraca defekata u institucionalnom sistemu Srbije.

Čim su ušli u kampanju za beli glas, njeni zagovornici su ušli i u ovo polje rizika i time nagovestili da su spremni da se suoče sa posledicama ili da prihvate posledice svog delanja. Odgovor na oba pitanja u ovom delu je potvrdan. Mogućnost za kaznu postoji, kao što postoji i nagoveštaj prihvatanja posledica delanja.

Pitanje rezultata

Najveći deo primedbi upućenih nosiocima kampanje za beli list odnosi se na sumnje u pogledu rezultata ove kampanje. Ako zamislimo da veliki broj građana precrta svoj glasački listić i učini ga nevažećim, javlja se dilema oko toga je li moguće bilo šta uraditi sa tim rezultatom. I ako je moguće uraditi, postoji li bilo kakav plan za dalje aktivnosti.

Moj sud je da postoji. Inicijativa MI7 je u svojoj peticiji tražila da se beli glas prepozna u izmenjenom Zakonu o izboru narodnih poslanika za Skupštinu Srbije. Sadržina peticije jasno cilja na metu belih listića, a to je izborno zakonodavstvo. Budući da u redovima političke kaste ova peticija nije shvaćena ozbiljno, može se očekivati da će u periodu nakon izbora „beli listići“ pripremiti novu inicijativu koja bi bila usmerena na temeljniju reformu izbornog zakonodavstva i Zakona o političkim strankama, koja bi trebalo da vodi ka eliminisanju makar jedne, ali veoma važne tačke koja kod jednog dela građanki i građana stvara osećaj nepravde.

Uspeh ove inicijative bi kao posledicu imao uređenje jednog dela političkog poretka u Srbiji, koji bi obezbedio uslove za pošteno takmičenje različitih političkih formacija za podršku građana. U ovako zamišljenim okolnostima, „beli listići“ bi ostvarili rezultat i ukoliko bi se u takvim uslovima, ponovo javila ideja da se na izbore ide sa idejom da što više glasova budu nevažeći na način koji je identičan primeru iz 2012. godine, onda takva inicijativa ne bi mogla da se podvede pod građansku neposlušnost.

Po pravilu, akteri čina građanske neposlušnosti nisu u svom delanju motivisani izvesnošću uspeha, već procenom da uočenu nepravdu nije moguće i da je ne treba trpeti. Čak i u situacijama u kojima su šanse za uspeh minimalne, neposlušni građani u tome ne vide prepreku za svoje delanje. Zamislimo samo da je Mahatma Gandi procenjivao da li treba da deluje u Južnoafričkoj Republici, potom i u Indiji na osnovu toga kolike su šanse da njegov protest uspe. Verovatno je da bi procenio da otpor ne vredi. On je, ipak, pokrenuo otpor i u jednom delu uspeo da proizvede rezultat kojem se nadao.

Ili, da se vratim antičkom uzoru neposlušnosti oličenom u liku Antigone. Kolike su bile šanse ovog lika iz drame za uspeh u sudaru za pozitivnim, a nepravičnim, pravom Kreonta, tebanskog vladara? Bile su minimalne, ali je Antigona delovala jer je smatrala da postoje zakoni koji su iznad volje vladara i u odnosu na koje pozitivno pravo treba da bude pokorno. Ti zakoni koji su iznad volje vladara ili vrhovnog arbitra su oličeni u principima pravde.

Izgledi za uspeh kampanje belih listića nisu, dakle, veliki, ali postoje. Za ceo slučaj u smislu odgovora na pitanje rezultata najvažnije je da postoji sled akcija. Beli listić ne prestaje da živi momentom okončanja izbora, već se može očekivati da kampanja bude nastavljena inicijativom za promenu Zakona o izboru narodnih poslanika i Zakona o političkim strankama. U borbi za ove promene, moguće je očekivati dodatni aktivizam koji bi još jasnije bio suprotstavljen sadržini određenih zakona, kako bi se neprestano dovodio u pitanje legitimitet nosilaca vlasti nakon izbora. Beli listić ne donosi promenu na izborima 2012. godine, ali je nagoveštava.

***

Tekstovima o elementima građanske neposlušnosti u slučaju belih listića u Srbiji nameravao sam da argumentujem da ovaj slučaj predstavlja primer građanske neposlušnosti. Za kriterijume analize uzeo sam elemente Rols-Habermasove koncepcije građanske neposlušnosti, za koju sam naznačio da uspostavlja veoma visoku granicu za identifikovanje određenog delanja kao građanske neposlušnosti. Moj je zaključak da beli listići zadovoljavaju ne samo kriterijume Rols-Habermasove koncepcije, već i dodatne zahteve koje sam analizirao u trećem delu teksta.

Ovakav zaključak je rezultat istraživanja čiji je jedan deo bio usmeren na pronalaženje drugačijih puteva za tumačenje slučaja belih listića. Naročito sam se zadržavao na ispitivanju mogućnosti da se beli listići u Srbiji 2012. godine označe kao vrsta protesta, ali ne i građanske neposlušnosti. Elemente tog ispitivanja nisam uneo u ovaj tekst jer sam zaključio da su argumenti u prilog definisanja belih listića kao građanske neposlušnosti jači.

Na samom kraju želim posebno da naglasim tezu iz prvog dela rada koja se odnosila na raznovrsnost praksi građanske neposlušnosti. Uputom na ovu tezu i sam želim da sugerišem da tekstom o elementima građanske neposlušnosti u slučaju beli listići, ne želim da zaokružim jedno pitanje već, suprotno tome, da ponudim argumente za jedno viđenje ovog slučaja, kako bismo taj slučaj mogli osvetliti iz različitih aspekata. Ovaj tekst je doprinos polemici o karakteru slučaja belih listića u Srbiji 2012. godine.

Peščanik.net, 05.05.2012.

Srodni linkovi:

Elementi građanske neposlušnosti u slučaju Beli listići (I)

Elementi građanske neposlušnosti u slučaju Beli listići (II)

BELI GLAS

________________

  1. Rols, Teorija pravde, str. 340.
  2. Bayard Rustin, Civil Disobedience, in Civil Disobedience, p. 11.
  3. Videti: Vesna Rakić-Vodinelić, Prazni glas.
  4. Videti: Vesna Pešić, Slučaj Sretena Ugričića.