Potočari
Potočari

Štampani mediji u Srbiji na dan 11. jula 2012.

Prošlo je tek nekoliko dana od proslave Ivanjdana u Končarevu. Novine su podrobno izvestile kako je to „tradicionalno veselje“ proteklo i ko je šta pevao. Neki mediji su išli u detalje. Reklo bi se da su novine senzibilne kada su u pitanju stvari od državnog značaja. Dačićeva Miljacka ili Nikolićev Kalašnjikov u kontekstu Palmine seoske zabave imaju veliki publicitet. Obojica su, međutim, tokom devedesetih potpuno drugačije interpretirali Miljacku i kalašnjikov. Od toga danas nije ostalo ništa, osim „tradicionalnog“ žala za mladošću koji ume da eskalira na saborima i vašarima. U takvoj atmosferi se kreira nova srpska Vlada. Mediji, naravno, sve uredno prate, a poneki od njih i drže tercu. Očekivalo bi se da u svim stvarima od državnog značaja, štampani mediji u Srbiji budu na visini zadatka kao što su to pokazali svojim izveštajima sa gostovanja političke elite na kik-boks žurci u Končarevu. Međutim, stvarnost nam pokazuje da to nije tako. Ovog 11. jula, na sedamnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, oglasili su se svi važni faktori u svetu, osim koalicionaih partnera i državotvornih medija u Srbiji. Barak Obama je izdao saopštenje u kome kaže „da će ime Srebrenice uvek biti povezano sa najmračnijim događajima iz 20. veka” kao i da SAD “odbacuju nastojanja da se iskrivljuju razmere ovog zločina, da se opravda motiv za zločin, da se okrive žrtve i da se negira nepobitna činjenica da je to bio genocid”. Britanski premijer Dejvid Kameron je izjavio da “nikada ne smemo zaboraviti čin genocida počinjenog u Srebrenici niti se on ikada sme negirati”. Na sedamnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici osvrnuli su se mnogi predstavnici svetske i regionalne političke scene. O tome su pisali svi važni mediji Evrope i regiona. Čak je i Glas Srpske objavio jedan nemušti tekst u kome je akcenat bio na tome kako je neko od članova porodica žrtava, za vreme komemoracije, gađao flašom zamenika načelnika Srebrenice – Ćamila Durakovića. Štampani mediji u Srbiji većinom su prećutali ovaj datum i njegovo značenje, trudeći se da Miljacku i kalašnjikove iz prošlosti, kao i sećanje na žrtve u Srebrenici, zatrpaju šoderom aktuelnih trica i kučina.

Medijsko pokrivanje istine

Držeći se principa da ukoliko ne pišu o nekom događaju, on se zapravo nije ni dogodio, grupa štampanih medija u Srbiji je pokušala da taj dan, 11. jul 2012, obeleži nekim drugim sadržajima. Reč je pre svega o novinama: Politika, Večernje novosti, Press, Kurir i Alo. Svaki od ovih medija je stoga morao da plasira neku stožernu temu koja će biti dovoljno “atraktivna” da skrene pažnju sa komemoracijskog procesa u neposrednoj blizini. Politika se opredelila za priču o potpisivanju sporazuma koalicionih partnera i čuvanju deviznih rezervi. Večernje novosti su rasporedile pažnju na potpisani sporazum o Vladi, Nikolićev lament nad Kosovom kao i na velike vrućine. Press je mudro posegao za kosovskim rešenjem Dobrice Ćosića, što je već sutradan demantovao sam Ćosić, ističući da nikada nije bio za “civilizovanu predaju Kosova”. Kurir je na naslovnu stranu “izbacio” najavu ekskluzivne ispovesti unuka Franje Tuđmana, dok je Alo u svom maniru simulirao debatu o tome da li je Jelena Karleuša deo pop kulture ili nije, očigledno na talasu otkrivenih pitanja sa prijemnog ispita na Filozofskom fakultetu u Nišu. Jedini kontakt sa stvarnošću ovi mediji su silom prilika očuvali na onom mestu na kojem bi se to najmanje moglo očekivati: u najavljenom televizijskom programu koji je za 11. jul uveče, na drugom kanalu RTS najavljivao prikazivanje dokumentarca Srebrenička polja smrti. Isti termin na prvom kanalu RTS bio je rezervisan za (tradicionalno) Srećne ljude. Iz ovog medijskog plana, moglo bi se zaključiti da sećanje na genocid u Srebrenici spada u kulturni program, dok je prvi kanal ipak rezervisan za političke i zabavne sadržaje, baš onako kako je i Palma to shvatio, spojivši u svom rodnom selu sveto trojstvo srpskog šou biznisa: politiku, zabavu i sport, tj Vladu, pesmu i kik boks. Priči o godišnjici genocida u Srebrenici tu nema mesta. Očigledno ga neće biti ni u Vladi, pa ni u parlamentu. Ispostavlja se da potpisana Rezolucija o Srebrenici iz marta 2010. nije obavezujuća za Srbiju, njene institucije i medije. Ona je imala svoju jednokratnu vanjsku upotrebu, dok je na domaćem terenu ostala samo kao sećanje na jedan urnebesni skupštinski celovečernji program.

Negiranje genocida i kapital

Od genocida u Srebrenici, ipak, prošlo je sedamnaest godina. Generacija koja je rođena te 1995, sledeće godine postaće punoletna, a to znači da će završiti srednju školu potpuno lišena svesti o nedavnoj prošlosti. Kako stvari stoje, i medijski ambijent biće sve pročišćeniji od tragova prošlosti tako da neće biti mogućnosti da se do relevantnih podatak dođe. Portali koji uporno istrajavaju na priči o suočavanju s prošlošću, mogu lako – po uzoru na Putinovu Rusiju, gde su sve nevladine organizacije zakonski markirane kao „strani agenti“ – biti obeleženi kao mediji neprihvatljivog sadžaja „za omladinu i osetljive“. Uostalom, svima je poznato kako se ponašaju svršeni studenti sa Filološkog i Filozofskog fakulteta (da se ograničimo samo na ta dva) kada dođu u kontakt sa nekanonskom literaturom. Nakon potpisivanja tzv. sporazuma o Vladi, postalo je jasno da će obrazovni sistem i poslovi oko njegove potencijalne modernizacije ostati u rukama Miloševićevih kadrova, dakle istim onim rukama u koje ih je davno predao bivši predsednik Boris Tadić, računajući valjda da će ti kadrovi najbolje umeti da sprovedu neophodne reforme koje su morale da prate neke simboličke poteze samog predsednika, kao što su bili njegovi odlasci u Srebrenicu i Vukovar. Bez tog pozadinskog rada na reformi celokupnog sistema u Srbiji, a posebno obrazovanja, takvi simbolički gestovi ne samo da gube smisao već prete da nestanu iz kolektivnog sećanja. Takođe, gube šansu da postanu deo uobičajene političke prakse. O tome najbolje govore istupi predsednika Tomislava Nikolića ovih dana. On je nedavno za crnogorske medije izrekao upravo onu misao oko koje je u Srbiji postignut prećutni konsenzus: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici je bio veliki zločin, koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti”. To je sasvim u skladu sa njegovim stavom koji je izneo u debati oko Rezolucije o Srebrenici u parlamentu pre dve godine. Ovako misli i DSS i dobar deo DS-a, Dveri, o SPS-u da i ne govorimo. URS verovatno kalkuliše da li bi se na prećutkivanju genocida nešto moglo ušićariti. I evo, ovih dana, dok se formira nova Vlada, ispostavlja se da i te kako može, jer politički program mandatara Dačića zasniva se pre svega na negiranju genocida u Srebrenici. Samo takvi političari mogu ući u njegovu Vladu, samo takvi mogu podeliti resore i raspolagati finansijama. U Srbiji se negiranje genocida isplati i to je najdublji i najbestidniji oblik korupcije koji prožima sve sfere društvenog života. Onoliko koliko važi za politiku i privredu, toliko važi i za obrazovanje i kulturu, pa i medije.

Peščanik.net, 13.07.2012.

SLOBODA MEDIJA
SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)