Sand Castle

Sand Castle

Odlično je to što se rasprava o ekonomskom oporavku nastavlja, na kraju krajeva, to i jeste jedan od glavnih problema sa kojima ovo društvo ima izaći na kraj. Milutin Mitrović je u pravu kada kaže da ekonomija nije “iznad” svih ostalih tema, ali ne zaboravimo napomenuti da je devastirana privreda u Srbiji pitanje čije nam rešavanje stoji nad glavom i neće se pomerati.1 A pitanje je da li ima govora o ostalim problemima – kulturi i obrazovanju2 – ukoliko se privreda ne stavi na noge. Jednostavno rečeno, privreda i ekonomija su toliko razorene da one nemaju nikakve mogućnosti za finansiranje ostalih sfera društva. Razlog za pesimizam ili optimizam ne nalazi se u odgovoru na pitanje “koliko će nam vremena trebati” već u odgovoru na pitanje “šta ćemo napraviti?” Ukoliko je izgledalo da se žalim na zadatak koji mlađa generacija mora da uradi, izvinjavam se čitaocima i Mitroviću. Žalio sam se na nešto drugo što je možda promaklo usled zastrašujućeg izgleda vremenskog okvira od više decenija koje nam Gligorov i Mitrović nude kao manje ili više realističnu procenu. Ljudi se osećaju malim kada se suoče sa neumoljivošću vremena, pa je to valjda zaklonilo ono što smatram temeljnijim pitanjem: kakvo je to društvo koje treba da izgradimo? Ako treba da se izgradi nova Kina koja ima rekordni BDP ali koja ga stiče tako što iznajmljuje svoje stanovništvo globalnoj tržnici: neka hvala. Zato je bitno shvatiti razliku između situacije nakon Drugog svetskog rata i današnje. Moja teza je da uspeh Jugoslavije nije bio takav samo zato što je njeno društvo junačkim, sirotanovićevskim naporima izgradilo jedno ekonomsko čudo, već da je globalni momenat bio takav da je omogućio ekonomski razvoj kao emancipatorski projekat.

Po mom mišljenju, ključna komponenta razvoja posle Drugog svetskog rata je bilo iskustvo strahovitog sukoba, otrežnjenje u vezi sa ljudskom racionalnošću i ljudskom prirodom,3 antifašizam i solidarnost. Na žalost, većina država u Evropi (a i šire) danas se, sem na deklarativnom nivou, sve više odriču antifašizma. Suptilna a sve više i ne-toliko-suptilna segregacija na granicama, strahovi od iskvarenih narečja, podozrivi pogledi, destilovana mržnja prema “poljskim vodoinstalaterima” i ostalim “došljacima”, Brejvici i slični mi govore da se pre krećemo ka fašističkom idealu vojničkog reda i države-panoptikona,4 no ka idealu antifašističke slobode kretanja, delovanja i mišljenja. Srbiju i njen odnos prema antifašizmu da i ne pominjem, to je već civilizacijski skandal.

Kategorija bruto domaćeg proizvoda mi je, sa druge strane, zasmetala zato što je (iako je “samo jedan indikator”) postala fetišizovana, označitelj je uzet za označeno i postao svrha samome sebi. Ukoliko alternative postoje, ni jedna da dobaci važnost BDP-a: postoje mnogi indeksi sreće, ali on nikoga ne interesuje. BDP sa druge strane interesuje sve. Države se takmiče u dostizanju što većeg BDP i to čine na najjednostavniji mogući način: po cenu socijalnih razlika unutar društva koje rešavaju pojačavanjem unutrašnje kontrole i policijske sile. Dakle ni ja ne mislim da je ovaj broj odraz neke zavere, ali uzeti ovo merilo kao jedino relevantno (i to baš ovakvo, merilo koje meri samo output jednog društva, kao da je ono motor koji ima proizvesti određen broj konjskih snaga) čini od globalne ekonomije utakmicu u kojoj su države igrači, koje svoje timove (građane) imaju naštimovati tako da proizvode što više tih konjskih snaga. Odvojenost ekonomije i države je sine qua non demokratije i slobodne javne sfere. Savremeni kapitalizam, međutim, insistira na uklanjanju države kada je u pitanju oporezivanje kapitala ali zahteva državu kada je u pitanju disciplinacija radničke klase, zabrana sindikalnog delovanja, rasterivanje protestanata iz parkova, ubijanje bezobraznika na Taksimu, disciplinovanje stanovništva, uterivanje dugova bankarskih konglomerata – paralelno sa opraštanjem dugova upravo tim bankarskim konglomeratima – ukidanje zdravstva i socijalne pomoći neprofitabilnim jedinkama, deprivilegovanja neprofitabilnih oblasti kulture i/ili obrazovanja, sklanjanje siromašnih od pogleda ekonomske elite na periferiju i slično. Paradoksalno, zar ne? Pa ne baš: neoliberalizam je zavisan od jake i surovo nasilne države otprilike isto onoliko koliko i Staljinove petoljetke. Neoliberalizam se, tako, ispostavlja kao opasni protivnik demokratije, jer on zahteva državu potpuno podređenu ekonomskim imperativima (nikad ne smetnimo sa uma: imaginarnim! Odlično primećuje Milutin Mitrović i navodi Krugmanove reči: ekonomiju su izmislili ljudi da bi im služila, ne obrnuto. Vreme je da prema njoj počnemo tako da se ponašamo).

Potpuno je druga tema kako to mi kao društvo treba da reagujemo. Velike promene će se desiti na globalnom planu ili se neće desiti. Naše društvo, ovako bedno kakvo jeste, teško da to može promeniti i izgleda da je na nama da se priključimo ili propadnemo. Nesposobnost da išta odlučimo i situacija u kojoj smo priterani uz zid pa stavljeni da biramo između dve katastrofalne opcije je nasleđe koje nam je ostavila generacija koja je ratove devedesetih započela i tako rado se okupala u infantilnom nacionalizmu možda baš da bi izbegla ono što mojoj generaciji stavlja na leđa: odgovornost. Dakle pitanje sa kojim se suočavamo je dvostruko i valjalo bi ga razdvojiti: jedno je kakva je globalna političko-ekonomska situacija a drugo je kako ćemo mi sami sa sobom da sednemo i da natunjamo nešto poput bazičnog društvenog konsenzusa.

Peščanik.net, 04.08.2013.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. U ovom tekstu, po svemu sudeći, neće biti mnogo neslaganja sa Mitrovićem, ali je problematiku potrebno još produbiti. Otuda potreba za nastavkom dijaloga.
  2. Da se sada ne zadržavamo na kokoška/jaje dilemi, odnosno da li kultura i obrazovanje čine osnovu stabilne ekonomije ili dobra ekonomija omogućava dobre obrazovne i kulturne politike. Ja bih pre rekao ovo prvo, ali to sada nije tema.
  3. Izgleda da umetnici nikad ne smeju prestati da podsećaju na antropološki pesimizam. Podsećam na, recimo, Oto Diksa i njegove radove. Oni su nastali kao reakcija na Veliki rat, ali iskustvo velikog rata izgleda nije bilo dovoljno, krenuo je Još Veći rat, a danas je sećanje na njega već dobrano izbledelo.
  4. Da: Breivik je politički agens panoptikona: on je taj koji identifikuje viškove i koji deluje. Tajna panoptikona je u tome da ste stalno promatrani izvežbanim okom. Brejvikovo oko je naštimovano da identifikuje nepripadajuće na isti način na koji je naštimovano oko graničnog službenika na frankfurtskom aerodromu koji me je, pre par godina, sat vremena zadržavao ne dopuštajući mi ulaz u Nemačku.