Predlozi i ohrabrenja u vezi sa ujedinjenjem opozicije koje ovih dana slušamo sa svih strana, od Čedomira Jovanovića preko Dragana Đilasa do brojnih nezavisnih glasova ulaze u kritičnu fazu. Formira se mnenje privlačno za svakoga i okolnosti za stvaranje fronta koji bi mogao da istrpi svačije učešće, a sve u cilju rešavanja gorućeg pitanja: kako stati na put diktatoru Aleksandru Vučiću koji je prigodno proglašen i neuračunljivom osobom. Uzmimo da je povod za ujedinjenje opozicije zaista taj, strah od postupaka psihotičnog diktatora. Šta je tu novo, zar opozicioni akteri nisu ranije primetili da Aleksandar Vučić u svojim izjavama često zauzima ton čoveka sa misijom, već dvadeset godina spremnog na pogibiju u borbi za ono što smatra srpskim nacionalnim interesima? Kako je njegova neuračunljivost tek sad postala vezivni faktor za ujedinjenje opozicije i to na osnovu jedne dosta glupe, za njega tipične melodramatične izjave? S druge strane, kako to da su se lideri opozicije tek sada zamislili nad plebiscitarnom podrškom i rastućom Vučićevom moći?

Ipak je nešto drugo u pitanju: pred mogućnošću smene Đilasa, o u Beogradu već slavno poraženoj LDP da ne govorimo – ukazala se slamka spasa za razbijenu opozicionu scenu koju čine DS i LDP. Tačnije, ukazala se poslednja šansa da potpuno ne propadnu na sledećim izborima i tako zadrže bar malo moći, uticaja i privilegija koje su uspeli da steknu kada su, ne tako davno, imali značajnije veću podršku. Protokom vremena njihov politički uticaj drastično opada, poslovne šanse se tope, razočarano članstvo se rasipa po pobedničkim stranama, a tome se nekako mora stati na put. Zato preko noći nastaju brojne nove inicijative, nova prestrojavanja u hodu, stari kadrovi odlaze, stari kadrovi se vraćaju, svi su dobrodošli, dojučerašnji ljuti protivnici se rukuju, sve je svakome oprošteno i zaboravljeno, naši smo, dogovorićemo se.

Za samo nedelju dana, od prepreka za ujedinjenjem, koje su, kako su tvrdili Jovanović i Đilas, čisto ideološke prirode, izgleda nije ostalo ništa. Naravno da nije, jer takvih prepreka nije ni bilo. Vređanje inteligencije svih nas pozivanjem na nepostojeće ideološke razlike (jer da bi one postojale, preduslov je da postoji ideologija) nije se pokazalo dovoljnim da na ovakve besmislice bilo ko uopšte reaguje. Umesto toga, preduzete su akcije u cilju okupljanja što većeg broja ljudi oko novog početka, verovatno nekog novog preokreta, platforme koja bi zadovoljila bivše razočarane demokrate i tzv. građansku Srbiju. Problem je samo što ničeg novog nema – stari su akteri, stare ideje, iznošene su sve parole, ispričane sve priče, stari su motivi, oprobani metodi zamajavanja ljudi pričom o manjem i većem zlu. To nikako ne znači da je alternativa, čini se, nenadmašivo porasloj podršci Aleksandru Vučiću nepotrebna, naprotiv. Ali da bi takva alternativa uspela, neophodno je za početak da je ne zastupaju oni koji su je u stvari kompromitovali i učinili besmislenom, i svojim pogrešnim političkim procenama i odlukama omogućili Vučiću status diktatora, kako to sad dramatično zovu.

Kada govore o razlozima za pad podrške birača svojim strankama, predstavnici opozicije priznaju da su ljudi razočarani i da im treba ponuditi nove politike koje bi se odlučno suprotstavile politici vlade, to jest politici SNS-a. Udovoljimo im za trenutak, zaboravimo da su imali priliku da stvore okolnosti u kojima bi Vučićeva vladavina bila nemoguća, pravimo se da su juče nastali; zašto nam onda ne govore ključnu stvar – protiv kog dela politike ove vlade se oni u stvari bore, šta žele da postignu, šta bi i kako oni to bolje uradili? Šta to konkretno znači: mi smo protiv politike ove vlade i propadanja srpskog društva? Ko je još u stanju da sluša ta opšta mesta u nedogled?

Opozicioni prvaci su u pravu, ljudi jesu razočarani, njihova očekivanja izneverena, njihova podrška zloupotrebljena, prevareni su. Međutim, sve to nije posledica razočarenja u neke metafizičke koncepte, koji su se, eto, pokazali kao neuspešni, već u konkretne ljude i njihove postupke, i to baš ove koji priznaju da postoji razočarenje u jednom delu javnosti, i sada ponovo pozivaju na neko novo okupljanje oko starih ideja koje su već mnogo puta zloupotrebili. Vučić je sigurno zadovoljan ovim najavama, ima opoziciju kakvu bi svako na njegovom mestu poželeo.

Kompromitacija u srpskoj politici ne postoji kao pojam, iza svojih reči i dela ne mora da se stoji, ko to još pamti i registruje. Dovoljno je baciti prigodnu kosku o ujedinjenju u masu, evocirati uspomene na pažljivo birane detalje iz prošlosti, zaboraviti sve razlike koje su jedni o drugima javno iznosili praveći strašan šum tokom brojnih privatnih svađa kojima su nas izlagali, igrati na staru kartu – pa ko će drugi ako ne mi, drugu opoziciju nemate, i nadati se da će proći i ovaj put. Zaboravljaju, međutim, da ljudi kojima se obraćaju i čiju podršku ponovo traže, nisu baš toliko glupi. Zaboravljaju takođe da potcenjivanje inteligencije glasača zna mnogo da košta; setimo se belog glasa i njegovog skromnog doprinosa u delegitimisanju režima Borisa Tadića.

U očekivanju novog DOS-a koji se iznenada pojavljuje i rešava stvar (ali ovog puta stvarno), nadam se da nisam usamljen u vežbanju novih tehnika kojima ću ponovo praktikovati svoje pravo da crtam po glasačkom listiću u znak otpora ovom nazadovanju.

 
Peščanik.net, 13.09.2013.