“Kako možete da me pitate za trafiku dok gori Hilandar”, čuvene su reči nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Jočića, koji je odgovarajući na pitanja o svojoj kriminalnoj prošlosti uperio prst u manastirske instalacije u plamenu. Ovog slučaja se uvek iznova setim kada se pojavi neki novi smokvin list čiji je zadatak da prikrije ili to što je neko nekada bio i radio (Jočić kaže: svako ima pravo na prošlost!) ili još gore, ono što baš u datom trenutku radi. Dok vi skrećete pogled na, recimo, kosovske izbore.

I dok kao hipnotisani merkamo Dačićeve izjave o tome da li će i kome Albanac biti gradonačelnik, odvija se jedna gotovo dirljiva stvar – naše vlasti na sledeći nivo podižu bliske odnose sa onima sa kriminalnim dosijeom. Podsetimo, do sada se ta bliskost ogledala u omogućavanju određenom broju ljudi da razbiju šta im se prohte (od kontejnera do ambasada i džamija), omogućavanju da se bave različitim drugim krivičnim delima koja se dobro slažu sa njihovim nasilničkim pedigreom, a da se sve to završi skupljanjem krivičnih prijava kao salveta, koje tužioci ne smeju ni da pogledaju. Oni koji su, nekim nesrećnim slučajem, bili optuženi i osuđeni, amnestirani su ili oslobođeni krivičnog gonjenja uoči Nove 2013 – jer koga je tih prazničnih dana moglo da brine što će tri hiljade osuđenika ponovo biti slobodno. Ministar pravde je tada, naučen tehnici smokvinog lista od starijih kolega, rekao: zatvori su puni, i time stavio tačku na svaku priču o nedopustivosti i nezakonitosti ovakvog poteza.

Naime, sem što nasilnike nećemo goniti ili ćemo ih puštati na slobodu, ako se osuda ipak dogodila – od sada ćemo ih i zapošljavati. Novi predlog zakona o privatnom obezbeđenju omogućiće im da se bave poslovima privatnog obezbeđenja, što se i do sada dešavalo, ali je zakon bio taj koji je trebalo da to ubuduće spreči i oblast privatnog obezbeđenja uredi. Novi predlog zakona će ovim ljudima omogućiti da legalno nose oružje, vode dresirane pse, lišavaju građane slobode i legitimišu ih. Ministarstvo unutrašnjih poslova će odlučivati o licencama za ovaj posao, a takođe i odlučivati koje će javne institucije biti obezbeđene na ovaj način. Nadzor nad primenom zakona vršiće isto ministarstvo koje izdaje licence, što je kao u onoj priči u kojoj koza čuva kupus.

Svaka konstatacija opozicije koliko ova stvar može biti opasna bila je nedovoljno zanimljiva za medije, a na konkretna pitanja i amandmane da se predlog zakona dopuni odredbom po kojoj lica u kaznenoj evidenciji neće moći da se bave ovim poslovima, odgovarano je samo tišinom. Premijer se u jednom trenutku usudio da izgovori da ovakav uslov nije moguć, jer kaznene evidencije nema, jer se time krši privatnost osuđenika i jer to prema zakonu nije moguće, što je ne zna se koja više po redu – neistina. Nije komentarisao to da uslovi koji se tiču neosuđivanosti postoje i za policajce u ministarstvu unutrašnjih poslova.

U isto vreme, u Zemun polju se Romima preti smrću i poziva se na njihovo proterivanje; i ova stvar će se (izvesno) završiti ne optužnicama već samo još jednim novinskim izveštajem o tome „kakvi smo postali“. Prvi potredsednik vlade na sednici Biroa za koordinaciju službi bezbednosti najavljuje formiranje službi koje će se baviti narko dilerima i terorizmom i ekstremizmom. Niko da ga pita kakve su to službe i u okviru čega se formiraju, niko da ga obavesti da se u ovoj zemlji, gonjenjem još uvek i isključivo bave tužioci, niko da mu kaže da je Biro kojim rukovodi samo koordinaciono telo već postojećih institucija i da se ostavi mesijanskih izjava posle svake njegove sednice. Da time krši zakon i Ustav.

Smenjuju se te slike, mešaju se sa onima koje smo poslednjih dana viđali – slikama Nemačke iz 1938. godine, slikama Kristalne noći. Vidim domaće kriminalce sa psima i oružjem u rukama kako nas hapse, sve slično onoj čuvenoj slici SS vojnika koji patrolira ulicama Berlina i vodi iskeženog vučjaka, iskeženog baš kao i on. Vidim čas Hilandar, čas Bundestag u plamenu, čas srpske Rome, čas nemačke Jevreje. Vidim i natpis koji od skoro visi sa nadvožnjaka na ulazu u Beograd, a koji je prvi natpis koji vidite kada dolazite iz pravca aerodroma u glavni grad – Dobrodošli u zemlju ćirilice.

Kako se uvek nađe neko da vas izvuče iz najcrnjih misli (jer čemu i služe veliki ljudi!), pročitam šta je Tomas Man rekao pred kraj rata koji je počeo dolaskom na vlast nekoga koga niko nije shvatao ozbiljno, koji je počeo već pomenutim prizorom iskeženog vučjaka i SS vojnika i pojedinačnim incidentima rasizma i antisemitizma. On se iz egzila obratio nemačkim građanima:

„Vaši despoti utuvili su vam u glavu da je sloboda jedna zastarela koještarija. Verujte mi, sloboda će, bez obzira na blebetanje nadrifilozofa i uprkos svim ćudima istorije, večno biti ono što je bila pre dve hiljade i više godina: svetlost i duša Zapada, a ljubav i slava istorije pripašće onima koji su za nju umrli, a ne onima koji je gaze tenkovima.“

Reći ćete, nemoj preterivati, neće ovde više biti rata, neće biti progona i neslobode. Neće biti kriminalaca sa iskeženim vučjacima na ulicama. Pa i ako bude, naša slava će biti ova prava, slobodarska, nećemo se tome prikloniti. Pitam se kada taj proces nepriklanjanja počinje da se odvija – sada ili za to još imamo vremena?

Iskustvo života u Srbiji je pokazalo da smo vrlo često bili u zabludi misleći da će zdrav razum prevagnuti, kao i da smo često u rasuđivanju bili zaslepljeni dnevnim događajima i opasnosti prepoznavali prekasno. Kada prelistate rezultate izbora sa Kosova i sve trivije dnevne štampe, zapitajte se – da li se plašim? Da li se osećam bezbedno posle odluke vlade da legalno naoružamo naše kriminalce i nekadašnje „ratnike“? Strah koji se javi na vreme može i mnogo toga dobrog doneti; do glasanja u skupštini imamo još nekoliko dana.

Peščanik.net, 11.11.2013.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)