Dallas, Texas 2013, foto Joe Mabel
Dallas, Texas 2013, foto: Joe Mabel

Poredeći nedavno turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana i našeg Vučića, sociolog Jovo Bakić rekao je nešto veoma značajno: „Erdogan je počeo da pravi greške kad je video da ima masivan otpor, a Vučić to radi iako nema gotovo nikakav otpor“. Ova je rečenica nadasve inspirativna za dalju analizu. Jovo Bakić kaže to na temu skandala oko Erdoganove zabrane društvenih mreža i ovih naših slutnji oko ometanja tih istih mreža u Srbiji.

Ne možemo dokazati Aci Vučiću da stoji iza hakerskih napada na neke sajtove i statuse; ni njemu, niti Vladi Srbije. To je glavna linija odbrane Vučićevih propagandista i pristalica od gđe Dunje Mijatović, koja to, uostalom, nije ni rekla, barem ne tim rečima. Ostaje, međutim, zabrinjavajuća činjenica da se takvi napadi vrše sistematski i ofanzivno na sve internetske sadržaje koji se Srpskoj naprednoj stranci ne sviđaju. Na stranu to što su se naši internetski tipovi još od Feketića naučili da te iste sadržaje proguraju na mala, stražnja vrata natrag na internet, pa su ovi džabe krečili. Uporno rušenje sajta Peščanika, međutim, ukazuje na nešto drugo: na osvetoljubivi i preteći pasjaluk, pakost: nećete vi nama, pripazite šta radite – inače…

E, sad: takvi hakerski napadi zahtevaju – kako čujem – veliki broj ljudi i ozbiljnu organizaciju. Spreman sam da poverujem da ima mnogo „patriota“ i ljubitelja Ace Vučića i Stefanović dr Nebojše koji bi samoinicijativno krenuli u takve napade iz puke rodoljubive indignacije, ama mi se to ne čini verovatno: ipak treba organizovati sve te ljude, što ne ide spontano. Neko, dakle, organizuje stvar; vlada ili stranka ili neformalna organizacija, kako se meni nekako čini, a slutim i odakle. Tu priču treba rasvetliti sredstvima kriminalističkim, kao prvo. Čujem i da policija tu nešto ureduje, oko tog Peščanika, pa nam obećavaju i neki ishod. To je za svaku pohvalu.

Dok se to ne desi, da se mi vratimo na tu rečenicu Jove Bakića. Naime: zašto Vučić čini greške koje bi imale smisla ako se uspaniči od velikog otpora, ali nemaju smisla u njegovom sadašnjem položaju, kad je opozicija nikakva, a podrška ogromna? Biće da to ima neke veze sa mentalitetom kako Vučića, tako i ostatka njegove stranke. Nazvaćemo to mentalitetom opsadnog stanja. Taj mentalitet, poznat iz političke istorije, karakterišu neke jasne crte. Kao prvo, politički autizam, okrenutost k sebi i svojima, jer da su oni jedini u pravu i imaju manje-više previšnju legitimaciju za to što rade. Sledstveno tome, svako ko ima primedbe, a kasnije i svako ko ne pokazuje znake obožavanja takve grupacije, postaje sumnjiv, a zatim i neprijatelj. Kao drugo, takav mentalitet nužno prate sumnjičavost bliska paranoji i neizbežna svadljiva nabusitost, kao što vidimo ovih dana. Kao treće, gradi se na silu Boga harizma Velikog Vođe iza koje se skrivaju sve podguzne muve režima. Ako neko samo posumnja u naučnu autentičnost disertacije Stefanović dr Nebojše, ustaje Aleksandar Martinović i to proglašava napadom na ličnost Aleksandra Vučića – ni manje, ni više. Oni sumnjaju na svakoga ko nije potvrđeno i provereno njihov. To je, kao što ćemo videti, pogrešna politika i još pogrešnija taktika. Neka promišljenija vlast prešla bi preko tog mogućeg skandala oko dr Stefanovića hladno i s visine, bez ritanja i vrištanja: ima tu akademskih instanci, pa neka se bave. Ali ne: ovi dovode Megamiću rektora Jovanovića iz Brzih univerziteta Srbije da se bruka pred parlamentarnim odborom i tako iznervira još neke naše naučnike iz Engleske kojima inače na pamet ne bi palo da ispituju njegov navodni doktorat.

To tako ide od mnogo nervoze i svadljivosti. I dalje, međutim, nemamo odgovor na Bakićevo sasvim jasno i logično pitanje: a da zašto oni to rade kad nisu ugroženi? „Jerbo Serbo“, rekao je Vinaver u jednoj sličnoj raspravi, nekad davno; zato što su radikali, kazaćemo mi sada. Tokom tih legendarnih 18 godina izloženosti Voji Šešelju nešto je nastalo. Za to vreme Aca Vučić „naučio je da trči pre nego što je naučio da hoda, a na samom cilju nije bio siguran šta da radi – osim možda da nastavi dalje“, kako je predsednika SAD Ričarda M. Niksona opisao komentator njujorškog Tajmsa Robert Sempl. Ima još jedna sličnost između Vučićevih naprednjaka i Niksonove Bele kuće: „Predsednik i njegovi ljudi gotovo da su stvarali ono od čega su se najviše plašili, ne verujući nikome ništa… (Nikson) je vodio kampanju na platformi zakona i reda, pozivajući se na ’novi moral’ i kraj ’popustljivosti’, a oborili su ga nerad, bezakonje i nemoral njegovog pobedničkog tima“ (Džejms Reston, čuveni kolumnista njujorškog Tajmsa).

Nabusita i svadljiva samouverenost kako Vučića, tako i njegovih „svih premijerovih ljudi“ stvara upravo ono od čega se oni plaše, ali ga tako i prizivaju, jer im neki đavolak ne da mira. Stari Grci zvali su to „hubris“, dakle drskost koja poseže za božanskim ovlašćenjima. Em smo došli na vlast pošteno, na izborima; em nam niko to ne spori, ali sada od nas očekuju da slušamo razne primedbe oko ovoga i onoga i da poštujemo nekakve procedure i običaje. Pa će Vučić vikati da u životu nije video „gluplje obrazloženje“ od tih nekih primedbi na disertaciju dr Stefanovića odbranjenu pred Brzim univerzitetima Srbije. Možda i nije pročitao gluplje obrazloženje, ali se svi sećamo da ih je potpisao nekoliko.

Ali ne: SNS se zatvara u opsađeni grad, neće da čuje nikoga izvan sebe, svi su im sumnjivi, a sada i oni koji ne obožavaju Vučićeve političke poteze. Ako ne verujete, eto vam Pere Lukovića i e-novina: ima svi da vrištimo od sreće od Vučićevih „komisija“ za ovo i ono, inače nam sleduje sudbina Branke Prpe. Te su komisije ionako marketinški joint venture u znamo čijoj režiji, što vidimo od početka; osim toga, svaka je komisija, kažu Kinezi, životinja sa četiri zadnje noge i nemojte nas zajebavati. Ali ne: nezajažljiva glad za popularnošću i iz nje izvedenoj moći previše je jaka. Sve izvan toga već spada u teorije zavere i ostale psihopatije.

Možda tome ima leka. Da se mi lepo dogovorimo i da zdušno i iskreno počnemo da podržavamo sve što Vučić i njegovi ljudi rade: tako je, care, skroz si u pravu, udri bandu, sagradićeš kuće, Beograd na vodi, kanal do Soluna (nego šta), blago nama decama i šteku marlbora svakom. Uz takvu plebiscitarnu podršku Vučić i njegovi uzleteće još više, pomisliće da oni sve to zaista i mogu, obećavaće još više, jer je to neizbežno u takvoj situaciji. I tako dok ne nastupi kratki spoj, kurcšlus. Druge nam nema, kakvi smo.

Autonomija.info, 09.06.2014.

Peščanik.net, 10.06.2014.

PLAGIJATI