Grafit: Kao mali, učen sam
Foto: Slavica Miletić

Doktor nauka Siniša Mali, koji nije doktor, želi po svaku cenu da zadrži doktorat koji nije njegov. Ovo je jedno od mogućih obrazloženja zapleta u „slučaju Mali“, gde je svima sve jasno, osim Malom.

To bi mogao da bude i konačan epilog jedne krađe, u kojoj je krivac zatečen kako osiono uzima tuđe i pripisuje sebi, tvrdeći da mu sve ukradeno pripada kao rezultat borbe za istinu. Istina će pobediti, kaže on, ona je na mojoj strani.

Senat BU je ponovo poništio ono što je već jednom poništio, u stilu: aman, dokle da ponavljamo, kandidat Mali je prepisao rad. Mi se time više nećemo baviti. Diploma će biti oduzeta.

Hoćemo, kaže oduzeti doktor, ja ću se baviti, koristiću sva pravna sredstva u odbrani svog rada. Neće oni mene da vraćaju na običnog magistra!

Na ovom mestu prestaje nedoumica o tome šta se sve događalo u nastojanjima Malog da dobije titulu, već devastiranu do granica opšteg podsmeha, dakle nepotrebnu. Njemu je upravo potrebna tako nepotrebna, ne bi li svima oko sebe dokazao da slobodno može da poseduje ono što nema.

Šta to još nema Siniša Mali, inače ministar finansija u srpskoj vladi? Možda ugled? Tamo gde postoji moć, makar delegirana voljom tvorca, ugled se stvara među sebi sličnima. Ali, niko nije sličan ministru Malom. On je nešto drugačiji, bio je odličan student. Misli se da mu za titulu koje se grčeviti drži a više je nema, nije bilo potrebno plagiranje. Mogao je to da uradi sam. Mogao je, ali nije. On se našao na putu kojim se lako ide, u nadi da prepisivanje među odredima nepismenih neće biti uočeno. Zašto bi se uopšte mučio oko tako trivijalne stvari kao što je doktorat?

Inače je Vladar imao poseban odnos prema stečenim i nepostojećim znanjima svoje posluge: šta ste se navrzli na doktorat Malog? Video sam ga, čist je kao suza. Njemu za ministarsku funkciju nije bio potreban doktorat. Mogao da da bude ministar sa osnovnom školom.

Ono jest, mogao je. Šta će njemu više od osmoletke da bi rukovodio finansijama jedne države na samrti. Oko njega je bilo krivotvorenih doktora kao šaše. Svaki naprednjak sa više od četiri osnovne, želeo je da bude doktor. Naprednjaci su osnivali fakultete i pokretali doktorske studije za naprednjake. Polutan Toma je tek na visokom školovanju pokazao svoju izuzetnost. Ali nije bio dovoljno pismen da ide dalje od mastera. Ministra Stefanovića su više puta zaticali u „intelektualnoj“ krađi, čak i da je diplomirao na školama kojih nigde nema. Nije bilo moguće da se poništi njegov rad, njegov mentor je bio čovek koji nema svoj.

Doktor je i Aleksandar Šapić. Taj je spreman da se bije ako neko posumnja u njegovu titulu.

Izvesni Đorđević je od šoferskih rastibuđilizovnih klejbezabli, vozeći doktorku sumnjive diplome Jorgovanku Tabaković, postigao da bude državni sekretar, član Mense po sopstvenoj legendi, ministar odbrane a kasnije i još nečega. I da ga konačno namire u Pošti. Poznat je i kao hodajući reklamni bilbord, gordo je nosio na prsima majicu sa likovima braće Vučić. Piše negde da je završio „dva univerziteta“: Megatrend i Pandio. Još nije doktorirao.

Ima pedesetak lokalnih naprednjačkih funkcionera, ili direktora velikih firmi, koji su od dobrih limara, vodoinstalatera, molera, mesara ili kombajnera, za nekoliko meseci postali masteri i menadžeri bilo čega što se može izmisliti. Ostali smo bez zanatlija, ali smo dobili elitu.

To je bio put za srozavanje svega što vredi, poreklo blata u TENT-u i svuda oko nas.

Sve to jeste razlog za čuđenje Siniše Malog pred svojim nedelom. Kako su mogli slobodno da prepisuju i pazare diplome svi ti nepismeni naprednjački amzovi? Ja sam bar bio odličan student ekonomije!

Siniša Mali je ogrezao u posebnom vrednosnom podsistemu. To mu je donelo neslućeno materijalno bogatstvo u razorenoj zemlji dembeliji. U njegovom svetu je moral prognan bez milosti. Sve je dopušteno tamo gde je on. Ono što je ukradeno, moglo bi se zadržati kao deo moći. Inače ništa ne bi imalo smisla, pa ni moć pri samom vrhu vlasti kao takva.

Odatle je i krenuo da čuva nepostojeće, želeći da ima samo ono što mu ne pripada.

Peščanik.net, 24.12.2021.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)