Victory Day Moskva, Reuters
Victory Day Moskva, Reuters

Srbija u evroazijskim integracijama

Otkako je premijer Aleksandar Vučić proglašen za „Najevropljanina“, u Srbiji je došlo do ozbiljnih turbulencija u javnoj sferi. Na nedavno održanoj konferenciji pod nazivom „Mediji i civilno društvo kao garant transparentnog, odgovornog i inkluzivnog procesa pregovora sa EU“, šefica pregovaračkog tima Srbije za pristupanje EU Tanja Miščević iznela je negativnu ocenu domaćih medija kada je u pitanju tema evropskih integracija. Miščevićeva je tom prilikom rekla da je ovaj „proces zabavan i izazovan jer predstavlja nešto što menja strukturu i društva i države“. Ona je delovala iznenađeno jer ova tema u medijskom prostoru Srbije nije na prvom mestu. Zaista, šta može biti važnije od procesa koji tako duboko seže u sve strukture društva i nastoji da ih promeni. Naravno, ako se isključi problem pečenja rakije u EU, za koji su gotovo svi zainteresovani, sve ostale stvari ostaju zatamnjene poput ugovora ove i prethodnih Vlada sa svetskim kompanijama. Važno je edukovati društvo ukoliko se kreće ka nekom cilju.

Miščevićeva je u pravu kada govori o neophodnosti razumevanja seta vrednosti EU. S druge strane, ovaj govor šefice pregovaračkog tima delovao je potpuno naivno, jer je podsećala na usamljeno ostrvo koje je izgubilo svaki kontakt sa centralnim kopnom, tj. politikom Vlade koju zastupa. Zato je Miščevićeva trebalo ozbiljnije da se zapita kakve teme generiše Vlada Srbije, te da li je tema evropskih integracija na prvom mestu u agendi „selektora srpskog Bajerna“. Na osnovu medijske sfere, izgleda da to nije tako.

Pitanje glasi, šta onda ispunjava medijski prostor Srbije? Ukoliko se eliminišu teme nasilja i smrti, teniserskih trijumfa i venčanja, te nastojanja da se dokaže kako živimo u demokratiji koja je „faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu“, ostaje samo jedna važna tema, koja postepeno menja strukturu ovog društva i države – a to je Putinova Rusija.

Paralelno sa baukom o bankrotu države (ne može propasti država koja potpisuje onakve ugovore sa Etihadom!), koji služi za amortizaciju socijalnog bunta, u javnosti se sve intenzivnije razvija priča o odnosu sa Rusijom. Ta priča ima svoja dva lica. Jedno predstavlja priču o ruskoj moći a drugo o milosrđu. Vesti su strukturirane uglavnom po modelu „Rusija je uradila to i to ali baš to je dobro za nas!“ Dakle, nema lošeg poteza kada je Rusija u pitanju. Ljudi iz Privredne komore prosto trljaju ruke zato što je Rusija, recimo, uvela sankcije Poljskoj. To je, razume se, dobro za nas jer nam se otvara mogućnost izvoza određenih poljoprivrednih proizovda, pre svega šljiva i mleka, a tu su i konditorski proizvodi.

Poslednje vesti koje su doprle do nas kroz domaću medijsku zavesu bile su da je Rusija uvela sankcije Hrvatskoj i Crnoj Gori. Sve je to predstavljeno kao epohalna stvar, jer izvozni potencijal Srbije enormno raste. Na pitanje „Šta će jesti Rusija?“, stiže odgovor da će se aktivirati uvoz od alternativnih dobavljača. Pre svega iz država Evroazijske unije – Belorusije i Kazahstana. S druge strane, Argenitana je viđena kao zemlja iz koje će se uvoziti meso dok bi iz Turske moglo da se uvozi voće. Srbija se uistinu pridružuje ovim državama koje bi trebalo da kao spoljni sateliti opslužuju rusko tržište koje se ovih dana intenzivno prazni. Na tviteru su već osvanule fotografije praznih rafova u ruskim marketima. Čeka se konsolidacija alternativnog napajanja sistema kako bi ruski kontraudar mogao da pokaže svoje rezultate.

Zanimljivo je da u ovim tekstovima koje srpski mediji plasiraju, gotovo da nema one druge strane, tj. cene za bezrezervno podržavanje Rusije. Ovih dana među srpskim političarima vlada pravo oduševljenje premijerovom ekvilibristikom između Zapada i Istoka. Čak je i Nenad Čanak ushićen njome, te sa naslovne strane Poltike pozdravlja Vučićev diplomatski genij koji će za njega, kako kaže, ostati potpuna tajna. Isto tako, Čanak nema ništa protiv putinovskih manevara premijera koji je pozvao lokalne tajkune da preuzmu preduzeća gubitaše. Za svog kuma Miodraga Kostića, Čanak kaže kako pouzdano zna da „nije propalo nijedno preduzeće koje je Kostić uzeo da vodi“. Neće ni Srbija.

Ekonomija i privreda nisu jedini teren gde se oseća sve prisutnije titranje ruskog bila. Upravo je završen Međunarodni festival dokumentarno-kratkometražnog filma u Andrićgradu. Na ovom festivalu se okupilo oko dve stotine filmskih autora i autorki iz Rusije, Belorusije, Ukrajine i Srbije kako bi se kroz dvanaest zaumnih kategorija stvorio „korpus filmova“ koji promovišu „ruski duh i definišu pravila za ceo svet“. U kategoriji „Putin“, razume se, pobedio je film Izbor Evgenija Kulika, koji govori o ruskom predsedniku Putinu. Kulik je ovim filmom zapravo ispričao ličnu dramu promene percepcije predsednika Putina, iznevši jednu angedotu iz kagebeovske biografije Vladimira Vladimiroviča koji se 1989. zatekao na tajnom zadatku u Drezdenu, kada je, kako kaže Kulik, „donoseći samostalno odluke, spasao na hiljade života ruskih državljana ali i nemačkih demonstranata“. Moglo bi se reći da je ovaj siže predstavljao kvintesenciju Kusturičinog festivala, sažimajući sve kategorije u jednu – uspon ruske imperije.

Ipak, vrednosti koje menjaju strukturu društva i države ne mogu bez rada na prošlosti. Javnosti je nedavno predstavljen jedan takav projekat koji je trebalo da podseti na duboke duhovne i prijateljske veze sa Rusijom. Reč je o Ruskom nekropolju u Beogradu. Naime, rekonstruisana je Iverska kapela, memorijalni spomenik Ruske slave i 755 grobnih mesta u kojima počiva oko 3.000 ljudi. Predsednik Počasnog saveta Fonda „Ruski nekropolj“ Nenad Popović istakao je značaj ovog projekta, podsetivši da se „obnavljanjem Ruskog nekropolja obnavlja i svest srpskog naroda o tome ko su mu prijatelji i šta su ti prijatelji činili za Srbiju u prošlosti“. Usledila je naučna konferencija na kojoj su učestvovali predstavnici Fonda sa srpske i ruske strane, istoričari i nezaobilazni predstavnici obe crkve. Popović se na samom otvaranju osvrnuo i na aktuelni trenutak u Evropi, rekavši da se upravo događa „renesansa ideje fašizma koja svoje otelotvorenje ima u fašističkom pokretu koji kroji novi državni poredak u Ukrajini“. Stoga bi ceo četvorogodišnji srpsko-ruski projekat trebalo da se suprotstavi „reviziji istorije“ i „novim vandalima“.

U svemu tome, Srbija ne bi trebalo da zaboravi „ljubav koju je Rusija pre sto godina pokazala prema srpskom narodu“. A dokaz te ljubavi su groblja. Na tome je insistirao i episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk), koji je ispričao zgodnu anegdotu o svom susretu sa vodoinstalaterom Genadijem, dok je boravio u Jerusalimu. Tom prilikom je zapodenuo razgovor s njim o Bosni i Sarajevu, kada mu se Genadij poverio kako je proveo četiri godine kao dobrovoljac u Vojsci RS. Episkop Jovan je iz te priče izvukao evroazijsku pouku ljubavi. „Ne smemo zaboraviti“, rekao je episkop Jovan pred stručnim skupom, „da je ruska ljubav prema nama postavila sveže nove nekropole po srpskim zemljama u ovim godinama u kojima smo mi živeli. I da su te nekropole dokaz da ljubav koja je posejala ove stare, još živi i da će sigurno još živeti.“

Pretpostavljam da bi naša šefica pregovaračkog tima neke od odgovora trebalo da potraži upravo u ovim događajima kao i u setu vrednosti koji se preko njih plasira u medijski prostor.

Peščanik.net, 10.08.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)