Now then 01

 
Ako ste danas političar u Americi, pored svoje pratnje imate još jedan moderni dodatak. Imate takozvanog „digitalnog pratioca“. On vas svuda prati sa video kamerom visoke rezolucije i njegovi poslodavci su ljudi koji žele da vam unište političku karijeru.

Ovo se zove „opoziciono istraživanje“ a cilj je neprestano snimanje svega što kažete i uradite. Snimci se svake noći šalju u velike anonimne kancelarije u Vašingtonu, gde desetine istraživača sistematski upoređuju sve što ste izjavili danas sa onim što ste govorili ranije.

Traže se protivrečnosti. I ako neku pronađu šalju je medijima, zajedno sa video dokazima.

S jedne strane, to je stara politika – iskopavanje prljavštine o protivniku. Ali to je i deo nečeg novog, mnogo većeg od same politike. U zapadnom svetu stvoreni su novi sistemi čiji je zadatak da konstantno snimaju i nadgledaju sadašnjost – a zatim je upoređuju sa zabeleženom prošlošću. Cilj je da se otkriju obrasci, podudarnosti i korelacije, i tako pronađe način da se spreči promena. Da se očuva zadato stanje.

Ne možemo tačno da vidimo šta se dešava, jer ovi sistemi operišu u sasvim različitim oblastima – od konzumerizma, preko brige o telu, predviđanja budućih zločina, čak i pokušaja stabilizacije globalnog finansijskog sistema – pa do politike.

Ali zajedno uzev, kumulativni efekat je džinovski frižider koji nas zamrzava, kao i one koji nama vladaju, u stanju nepokretnosti, osuđene da neprekidno ponavljamo prošlost i prestravljene od promena i budućnosti.

 
Now then 02

 
Da bih izoštrio sliku o ovom sistemu, želim da ispričam priču o njegovom usponu i njegovim čudnim korenima – priču o vanbračnom detetu špijuniranja i visoke matematičke teorije.

Priča počinje sa musavom figurom s početka 60-ih u Britaniji – privatnim detektivom. Do tada su se privatni detektivi uglavnom bavili razvodima. Upadali su u hotelske sobe i zaticali supružnike u neverstvu. To su često bile unapred dogovorene situacije, nameštene da posluže kao dokaz za zaobilaženje oštrih britanskih zakona o razvodu.

Zatim su se dogodile dve stvari. Zakoni o razvodu su reformisani – što je značilo da je donji deo ispao iz tržišta. U isto vreme su i kućne filmske kamere postale jeftine i dostupne. Privatni detektivi se počeli da se kriju iza ćoškova i u žbunju – snimajući šta njihovi osumnjičeni rade.

Spojio sam dva inserta. Prvi je snimak staromodnog privatnog detektiva koji odlazi u hotelsku sobu u Brajtonu da „iznenadi“ goste. Zatim sledi odličan materijal iz 1973, gde jedan moderniji detektiv pokazuje kako može da snima ljude a da oni to ne primete. Ili bar tako tvrdi. Po ovome što se vidi, ne bi se reklo.

On najčešće radi za osiguravajuća društva – prateći i snimajući ljude da vidi da li su simulirali povrede za koje traže isplatu. Dopada mi se njegova kamera od 8mm.

Tu je i intervju sa čovekom koji se protivi ovom nadziranju. Novinar kaže da oni sigurno pokušavaju da dođu do istine – da film ne može da laže. Ovaj čovek sjajno odgovara:

„Film vrlo lako može da slaže – istražitelj osiguravajućeg društva može da izmontira film. Recimo, ako neko hramlje samo kad je vazduh vlažan, ili kad nekih dana ima grčeve a nekih nema, Film se pusti na sudu – i pokazuje samo dobre dane kad nema hramanja.“

Ovo je blesavo – ali on je u pravu. Pomalo kao dokumentarni filmovi.

Zatim su privatni detektivi početkom 70-ih otkrili da mogu vrlo jeftino da kupe još jednu vrstu tehnologije.

Prislušnu opremu.

Rastao je novi biznis – često u sobicama iznad prodavnica elektronskih uređaja u centralnom Londonu. Čudna ekipa električara i izbeglica iz muzičke industrije po čitav dan je lemila minijaturne predajnike i mikrofone – i prodavala ih privatnim istražiteljima.

 
Now then 03

 
Evo jednog odličnog filma o ovom novom svetu iz 1973. Ne samo što govori o tome šta se dešavalo, nego zadire i u suštinu onoga što će doći. Film se pretežno odvija se u jednoj sobi sa tri skrivena mikrofona i običnom kamerom koji snimaju voditeljku Lindu Blandford. Ali ona ne zna gde se mikrofoni nalaze.

Film evocira čudnu cirkularnu prirodu zatvorenog sveta gde se sve snima i reprodukuje. Daleko ispred svog vremena. Sjajna kratka reportaža.

Ali zatim su – krajem 1970-ih – ljudi počeli da brinu. Krenulo je sa saznanjem da su bezbednosne službe prisluškivale ne samo neprijateljske špijune, nego i svoj narod. Sindikati, radikalni novinari, političari, svima su telefoni prisluškivani.

Sumnja se ubrzo proširila na opštu zabrinutost zbog silnog špijuniranja i prisluškivanja, čime se nije bavila samo država, već i privatni istražitelji i novinari. To su prvi trenuci bojazni da Britanija postaje „nadzirano društvo“.

Evo jedne kratke reportaže iz tog doba o rastućem strahu. Dotad je privatni detektiv već prerastao u čoveka u telefonskoj kabini koji pištaljkom zviždi u slušalicu.

I novinari su se zainteresovali za ovu novu tehnologiju. Ona im je omogućila da njuškaju i prisluškuju ljude na novi način. Evo jednog odličnog inserta iz dokumentarca o listu News of the World iz 1981.

Pojavljuje se jedan sjajni pomoćnik urednika koji je ubeđen da mu tajna služba prisluškuje telefon. A novinar Dejvid Pots isprobava svoju prislušnu opremu koju će mlada reporterka Tina upotrebiti da raskrinka pedofilsku grupu u severnom Londonu.

Ono što se zatim dešava sa Potsovom ekskluzivom je vrlo zabavno. I otkriva nam koliko je tada bilo teško nekoga prisluškivati. Očigledno im je bio potreban lakši metod za njuškanje tuđih života.

Godine 1987. rastuća paranoja je konačno eksplodirala. Okidač je bila serija televizije BBC pod nazivom Tajno društvo, čiji je autor bio istraživački novinar Dankan Kembel.

U 6 polusatnih epizoda Kembel je povezao sve što se dešavalo – i skicirao zastrašujuću sliku koja još uvek okupira maštu liberalne levice.

Ne samo što su bezbednosne službe i policija krišom posmatrali i slušali građane – nego su i mračni elementi „bezbednosne države“ održavali korumpirani odnos sa privatnim bezbednjacima. Ovaj film je pokazao koliko su lako istražitelji mogli da kupe poverljive informacije o bilo kome.

U isto vreme, druge tajne bitokratije gradile su ogromne prisluškivačke mreže i držale ih daleko od očiju političara. Jedna epizoda govori o planovima za lansiranje špijunskog satelita pod nazivom Cirkon. Kembel je otkrio da je projekat skrivan od istih onih političara koji je trebalo da ga nadgledaju.

Vlada i šef državne bezbednosti su se uspaničili i izvršili ogroman pritisak na BBC, koji je popustio i rekao da neće emitovati ovu epizodu. Izbio je ogroman skandal – za koji se činilo da dramatično dokazuje sve Kembelove tvrdnje o tajnoj državi koja vas posmatra – ali ne želi da vi bilo šta znate.

Evo nekih inserata iz serije. U jednom delu Kembel otkriva kako je i privatni sektor napravio ogromne kompjuterske baze podataka pune informacija o milionima običnih ljudi. U jednoj sjajnoj sceni on odlazi na pijacu u Jorkširu i pita ljude da li bi voleli da vide šta se u ovim bazama nalazi o njima.

Njihovo sablažnjavanje nad onim što im se pokazuje strašno je naivno. Kao slika izgubljenog sveta.

Ubacio sam i kratak insert iz filma o Cirkonu, da vidite oko čega se podigla tolika prašina. Film nije dugo ostao zabranjen i od tada je prikazivan.

Iz ove perspektive se vidi kako su emisije poput Tajnog društva bile deo rastućeg nepoverenja u vlastodršce. Kao da su pokazivali da postoje skrivene, nikom odgovorne i korumpirane sile u srcu britanske države.

A paranoja oko nadzora nastavila je da raste.

Ali u istom trenutku dok se ovo dešavalo nastajao je novi sistem nadgledanja i praćenja ljudi. On će raditi upravo ono što su privatni detektivi pokušavali, ali i mnogo više od toga. Snimaće ne samo naše postupke, nego će moći da razume i ono što nam se dešava u glavi – naše želje, naše čežnje i našu netrpeljivost.

Taj sistem se zvao internet.

Problem je bio u tome što je uspeh sistema na internetu zavisio od naše dobrovoljne saradnje. Ali umesto da ga odbacimo, mi smo ga prigrlili. I on je procvetao.

Odgovor na pitanje zašto se to desilo krije se u čudnom eksperimentu izvedenom u kompjuterskoj laboratoriji u Kaliforniji 1966.

Informatičar po imenu Jozev Vajzenbaum istraživao je veštačku inteligenciju. Zamisao je bila da kompjuteri mogu da se nauče da misle i postanu nalik na ljudska bića. Ovo je slika g. Vajzenbauma.

 
Now then 04

 
Bilo je mnogo entuzijasta u svetu veštačke inteligencije u to vreme. Sanjali o stvaranju nove vrste tehno-ljudskog hibridnog sveta gde računari mogu da komuniciraju sa ljudima i reaguju na njihove potrebe i želje.

Vajzenbaum je bio skeptičan. Godine 1966. napravio je inteligentni kompjuterski sistem kome je dao naziv ELIZA. Bio je to, kako je govorio, kompjuterski psihoterapeut koji može da sluša vaša osećanja i da reaguje, baš kao pravi psihoterapaut.

Ali on je ELIZU napravio po ugledu na pravog psihoterapeuta po imenu Karl Rodžers, poznatog po tome što je pacijentu samo ponavljao ono što je pacijent upravo rekao. ELIZA je radila to isto. Čovek bi seo pred ekran i otkucao šta je osećao ili mislio – a program bi mu samo ponovio to što je napisao – često u obliku pitanja.

Vajzenbaumov cilj bio je da parodira čitavu ideju veštačke inteligencije – otkrivajući simplifikaciju interakcije neophodne da bi mašina mogla da „misli“. Ali kada je ljudima omogućio da koriste ELIZU, shvatio je nešto vrlo čudno što uopšte nije predvideo.

Evo inserta iz jednog dokumentarca gde Vajzenbaum opisuje šta se dogodilo.

Vajzenbaum je otkrio da njegova sekretarica nije bila neuobičajena. Zaprepastio se – kako je napisao – što su njegovi studenti i drugi bili potpuno očarani programom. Znali su tačno kako radi – da zapravo samo razgovaraju sami sa sobom. Ali su ipak satima sedeli i poveravali se ovoj mašini, iznoseći svoja skrivena osećanja – ponekad otkrivajući neverovatno intimne detalje.

Njegova reakcija bila je razočanost u čitavu ideju o mašinama i ljudima. Vajzenbaum je sedamdesetih napisao knjigu u kojoj je rekao da svet mislećih mašina ne može da se stvori tako što će kompjuteri zaličiti na ljude. Umesto toga, moralo je da se uradi upravo suprotno – da se ljudi nekako ubede da se pojednostave i postanu nalik na mašine.

Ali drugi su tvrdili da je Vajzenbaum, u doba opsednutosti sobom, zapravo izmislio novu vrstu ogledala pomoću koga će ljudi moći da istražuju svoj unutrašnji svet. Prostor gde čovek može da se oslobodi i istražuje svoja osećanja bez nadmenog elitizma i manjkavosti tradicionalnih autoriteta.

Kada je novinar pitao jednog informatičara šta misli o kompjuterskom terapeutu, ovaj je odgovorio da je na neki način kompjuter bolji jer „na kraju krajeva, kompjuteri se ne umaraju, ne gledaju te s visine i ne pokušavaju da te odvuku u krevet“.

ELIZA je postala vrlo popularna i mnogi istraživači na MIT-u imali su je na svom kompjuteru. Jedne noći, profesor po imenu g. Bobrov ostavio je ELIZU uključenu. Ujutru je potpredsednik trgovinske kompanije koji je sarađivao sa MIT-jem seo za kompjuter. Mislio je da tako može da kontaktira profesora kod kuće – i počeo je da kuca.

U stvari, razgovarao je sa ELIZOM, ali nije to shvatio.

Razgovor je tekao ovako:

 
Now then 05vp: Da li mogu da koristim kompjuter?; eliza: Zašto pitaš?; vp: Možda ću moći da prodam još neki Telcom.; eliza: Zašto si nesiguran?; vp: Moje potencijalne mušterije nikad nisu videle demonstraciju sistema.; eliza: Da li ti to mnogo znači?; vp: Naravno.; eliza: Zvučiš vrlo sigurno.; vp: Ovo je smešno.; eliza: Kako misliš, ovo je smešno?; vp: Postoji li neki razlog zašto ne mogu da koristim kompjuter sada?; eliza: Reci mi nešto više o svojim potencijalnim mušterijma.; vp: Molim te pozovi me na 491-185

 
Ali, naravno, ELIZA ga nije pozvala. Potpredsednik je sedeo i kipteo, a zatim odlučio da sam pozove profesora. I dobio je sledeći odgovor:

Potpredsednik: Zašto se tako arogantno ponašaš?
G. Bobrov: Kako to misliš arogantno se ponašam?

Iz ELIZE i mnogih drugih sličnih programa nastala je jedna zamisao. Da kompjuteri mogu da nadgledaju šta ljudi rade i govore i inteligentno analiziraju te podatke. Tako mogu da predvide šta bi ljudi zatim mogli da urade, ili šta bi mogli da požele.

Ključno za funkcionisanje ovoga bio je sistem pod nazivom Bulova logika.

Izmislio ga je još 1847. matematičar po imenu Džordž Bul. Jednog dana je šetao livadom nadomak Donkastera i doživeo, po njegovim rečima, „mistično iskustvo“. Bul je tvrdio kako je osetio da je „pozvan da izrazi funkcionisanje ljudskog uma u simboličkoj ili matematičkoj formi“.

Bulova zamisao bila je da sve što se odvija u ljudskoj glavi može da se svede na niz odluka „da ili ne“ koji se može simbolima ispisati na papiru.

Njegovu ideju su preko sto godina uglavnom ignorisali svi – osim Luisa Kerola, koji je, osim što je napisao Alisu u zemlji čuda, napisao i knjigu pod nazivom Simbolička logika – u kojoj su izložene i razvijene Bulove ideje.

 
Now then 06

 
Ali kad su izmišljeni kompjuteri, ljudi su odmah shvatili da se Bulova ideja može upotrebiti da se kompjuteri nateraju da „razmišljaju“ na razuman način. Kompjuteri su digitalni – sastavljeni od nula i jedinica – što je isto kao „da“ i „ne“. Tako je Bulova logika postala ključna za funkcionisanje kompjutera. Oni su puni beskrajnih stabala odlučivanja koji kažu „ako se desi ovo – onda ovo, a ne ovo“.

Ovo je slika Džordža Bula snimljena 1864, neposredno pre njegove smrti i to je jedan od prvih fotografskih portreta – svratio je u novu Londonsku školu fotografije u Ridžent stritu 174.

 
Now then 07

 
Početkom 1990-ih naučnici su bili uvereni da mogu da nateraju kompjutere da predvide šta bi ljudi mogli da požele.

Počelo je u 1992. sa jednim malim timom na Univerzitetu u Minesoti. Oni su sebi dali naziv GroupLens. Njihova zamisao je bila da, ako možeš da prikupiš podatke o tome šta ljudi vole pa ih zatim uporediš, otkrićeš obrasce – i pomoću njih možeš da prognoziraš.

To su nazvali „kolaborativnim filtriranjem“, a logika je bila fantastično bulovska. Kao što je objasnio jedan istraživač – „Ako se Džeku sviđa A i B, a Džil voli A, B, i C onda će se Džeku verovatno dopasti C.“

Počeli su upoređivanjem novinskih članaka koje su ljudi preporučivali u internet diskusionim grupama:

„GroupLens je pratio korisničke ocene novinskih članaka. Nakon što je neki korisnik ocenio nekoliko članaka, GroupLens je mogao da ponudi preporuke drugih članaka koji bi se ovom korisniku mogli dopasti. Rezultati su bili zaprepašćujući. Korisnici su čitali članke sa našom visokom preporukom tri ili četiri puta češće nego one bez preporuke.“

Zatim je 1994. jedna mlada profesorka na MIT-u isto ovo uradila sa muzikom. Zvala se Peti Mejs – i osmislila je sistem pod nazivom RINGO. Napravila je vebsajt gde su ljudi navodili pesme i bendove koje vole. Jedan korisnik je opisao kako je to funkcionisalo:

„Ringo vam je davao dvadesetak muzičkih naslova, a zatim vas pitao za svaki pojedinačno da li vam se sviđa, ne sviđa, i da li vam je uopšte poznat. To je pokretalo sistem sa malim DNK vaših sviđanja i nesviđanja. Nakon toga, kad zatražite preporuku, program je upoređivao vaš DNK sa DNK-om svih ostalih u sistemu. Kad je neko uparivanje neuspešno, ako to kažete to bi vam usavršilo niz. Sledeći put bi bilo još bolje.“

Opet je uspeh bio neverovatan. I Mejs je istu stvar započela i sa filmovima. Zatim je grupa sa Univerziteta u Minesoti došla na jednu ideju. Ako ovi sistemi mogu da prepoznaju kakvi bi vam se člnanci i pesme svideli – zašto ne bi prepoznavali i koji će vam se proizvodi svideti.

Tako su 1997. osnovali firmu pod nazivom Net Perceptions. A jedan od njihovih prvih klijenata bio je Amazon.

Ali jedan Amazonov mladi programer po imenu Greg Linden ubrzo je shvatio da postoji problem sa ovim sistemima. Morali ste da trošite vreme učeći šta ljudi govore da im se sviđa i ne sviđa. A kako je sistem sve više rastao ovo se pokazalo kao veliko opterećenje.

Pritom, ljudi su ćudljivi i često se predomišljaju. Ili – kako bi rekli programeri – „dinamični“ su.

Linden je otkrio rešenje. Možete da uopšte ne pitate ljude šta im se sviđa, već da samo pratite šta rade. Podatke prikupljate iz ponašanja ljudi – iz svega što su nekada pogledali i kupili – i zatim ih poredite sa prošlošću drugih ljudi.

Iz toga su proizilazili obrasci i korelacije koje ljudski mozak nikako ne može da vidi – ali iz tih korelacija može se proceniti šta će neko poželeti u budućnosti.

Linden je radio u takozvanoj Grupi za personalizaciju u Amazonu. Rekao je: „šala koja se prepričavala u grupi bila je da, kad bi sistem radio savršeno, Amazon bi trebalo da vam pokaže samo jednu knjigu – i to bi bila naredna knjiga koju ćete kupiti.“

I uspelo je – prodaja je skočila, a Džef Bezos, vlasnik Amazona, navodno je otpuzao do Lindena govoreći: „Vaše visočanstvo“.

 
Now then 08

 
Amazon i mnoge druge kompanije krajem 1990-ih počeli su da grade ogroman svet prošlosti na svojim kompjuterskim serverima. Istorijski univerzum koji se konstantno prekopava da bi vam danas ponudio ono što vam se sviđalo juče – uz neke varijacije.

Zanimljivo je da je jedna od prvih osoba koje su kritikovale ove „sisteme preporučivanja“ zbog neželjenog efekta na društvo bila Peti Mejs, koja je izmislila RINGO. Ona je rekla da je neizbežan efekat sužavanje i pojednostavljivanje vašeg iskustva – što ljude dovodi u situaciju zaglavljenosti u statičnoj, sve užoj verziji sebe.

Zaglavljeni u beskrajnom samostalnom krugu. Baš kao i sa ELIZOM.

Ali kao i veliki deo savremenog digitalnog sveta – ovi novi sistemi su vrlo apstraktni. I teško se može nazreti šta se stvarno dešava, osim beskrajnih prstiju na tastaturama. Vrlo je teško rasvetliti sve ove efekte.

Prošle godine – u performansu koji sam radio sa grupom Massive Attack – pokušao sam da pokažem sliku ovog novog sveta. Iskoristio sam pesmu iz 1980. pod nazivom „Bela Lugosi’s dead“ – koju volim zbog njenog snažnog osećanja repeticije. Publiku je okruživalo 11 ekrana visokih šest metara.

Nisam siguran koliko sam u tome uspeo – ali pokušavao sam da pokažem kako se ljudima konstantno iznova reprodukuje njihova prošlost – kao moderna sablast. To znači da i dalje ne možemo da krenemo napred. Kao priča koja je negde zapela.

Napravio sam mali kolaž od snimaka s mobilnih telefona publike u Njujorku. Snimak nije baš najbolji – kao ni zvuk – ali steći ćete neki utisak.

Za sve onlajn kompanije koje koriste ove sisteme, činjenica da najčešće sputavaju promene je uzgredna posledica.

Ali ima i drugih, moćnijih sistema, nastalih 1990-ih, čiji je glavni cilj je upravo to. Sprečavanje promene sveta i održavanje njegove stabilnosti.

I oni funkcionišu na isti način – konstantno nadzirući svet i zatim pretražujući svoje ogromne baze podataka u potrazi za obrascima i korelacijama.

Aladin (ALADDIN) je naziv jedne neverovatno snažne kompjuterske mreže sa sedištem u gradiću Ist Venači – u nekoj nedođiji u američkoj državi Vašington.

Aladin upravlja investicijama vrednim preko 11 biliona dolara širom sveta.

 
Now then 09

 
To ga čini neverovatno moćnim. Aladin je u vlasništvu kompanije pod nazivom Blackrock, koja je najveći investitor u svetu. Ona upravlja istom količinom novca kao svi hedž fondovi i „private equity“ firme u svetu zajedno. Njen kompjuter nadgleda 7% ukupnih svetskih investicija.

Ovo nema presedana – takvu moć svet nikada nije video. Ali Blackrock ne vodi neki pohlepni, nezasiti finansijer – tradicionalna figura novijeg žurnalizma. Na čelu Blackrocka je sušta suprotnost – veoma oprezan čovek po imenu g. Fink.

Evo ga. Zove se Lari Fink.

 
Now then 10

 
Godine 1986, g. Fink je polako napredovao uz lestvice Prve nacionalne banke Bostona, kada je dotad nezabeleženi pad kamatnih stopa izazvao katastrofu za ovu banku. On se zakleo da neće dopustiti da se to ponovi – i 20 godina je gradio Aladin.

U njegovoj memoriji je ogromna istorija iz poslednjih 50 godina – ne samo finansijskih – nego najrazličitijih događaja. Aladin konstantno uzima stvari koje se dašavaju danas i poredi ih sa događajima iz prošlosti. Iz miliona i miliona korelacija – Aladin prepoznaje moguće katastrofe – moguće budućnosti – i pomera investicije da izbegne takvu mogućnost.

Ne mogu dovoljno da naglasim koliko Blackrockov sistem utiče na oblikovanje sveta – u izvesnom smislu moćniji je i od tradicionalne politike.

Postavljaju se vrlo važna pitanja, zato što njegov cilj nije da menja svet – nego da ga održava stabilnim. Da spreči svaki razvoj događaja koji je previše rizičan. A kada u tom cilju pomerate 11 biliona dolara – to je zaista značajna nova sila.

Ali je dosadna. I nema nikakvu priču. Samo obrasce.

Evo jednog snimka Aladina. Pre nekoliko nedelja snimao sam u Ajdahu – i rešio da pogledam zgrade u kojima je smešten Aladin. Pitao sam Blackrock da li mogu da zavirim unutra. Na moje iznenađenje, čovek zadužen za odnose s javnošću rekao je da mogu. Ali nešto kasnije napustio je kompaniju, po svemu sudeći u reorganizaciji.

Ali nije ni bilo važno – jer čovek već pretpostavlja šta može unutra da očekuje. Naslagane redove brujećih servera, okružene ogromnim baterijama koje će spasiti sistem ako nestane struja.

Ovo je kadar iz automobila na putu pored kompjuterskih baraka u kojima se nalazi Aladin. Pokretni kadar od 37 sekundi – i možete da vidite koliko je sve to dosadno.

To je savremeni svet moći – i neverovatno je dosadan. Nema ništa da se snimi, i njima upravlja oprezan čovek koji nije nikakav vuk sa Volstrita. Tako moć funkcioniše danas. Krije se na otvorenom – u čistoj dosadi i tuposti.

Nije ni čudo što je toliko teško o njoj ispričati priču.

Sve je više sistema koji koriste podatke iz prošlosti da predvide da li će neko u budućnosti počiniti krivično delo.

Na prvi pogled ovo je za svaku pohvalu. Ali istovremeno je i prilično čudno – dok u nekim slučajevima može biti lažno i opasno.

U svakom pojedinačnom slučaju sistem prati ponašanje nekog lica pa zatim pretražuje da li to lice deli slične karakteristike sa grupama drugih ljudi iz baza podataka koji su se nekad ponašali opasno.

Postoji softver koji se koristi u Ministarstvu za rad i penzije koji otkriva prevarante analizirajući glasove ljudi koji pozivaju kol-centar. Ako postavljate pogrešna pitanja – ili čak postavite pravo pitanje na pogrešan način – bićete svrstani u grupu opasnih.

Država ima i takozvanu jedinicu za socijalnu ekskluziju koja ima akcioni plan. Cilj plana je da se preko podataka predvidi kad bi stvari mogle da krenu naopako u siromašnim porodicama – čak i pre rođenja. Po jednom obrascu nerođeno dete trudne majke može biti svrstano u potencijalne buduće prestupnike.

Ovo se zasniva na podacima kao što su starost majke, njeno slabo obrazovanje, korišćenje droge i njena porodična istorija. Ako sistem zaključi da je nerođeno dete potencijalno opasni prestupnik, reakcija nije baš kao kod Filipa K. Dika – šalje se socijalni radnik koji daje savete o roditeljstvu.

Ali najčudniji program je STATIC-99. On služi za predviđanje da li će seksualni prestupnici ponoviti zločin nakon izlaska na slobodu. U Americi se koristi za odlučivanje da li će biti zadržani u zatvoru i nakon odsluženja cele kazne.

STATIC-99 funkcioniše tako što rangira lica po kriterijumima kao što su starost, broj seksualnih delikata i pol žrtve. Ovo se zatim unosi u bazu podataka koja pokazuje stopu recidiva grupa ranijih seksualnih prestupnika sa sličnim karakteristikama. Sudija se zatim obaveštava koja je verovatnoća – procentualno – da prestupnik ponovi delo.

Problem je u tome što verovatnoća nije tačna. Sudiji se zapravo govori koja je verovatnoća da ljudi u grupi ponove delo. Ne postoji način da sistem predvidi šta će pojedinac da učini. U jednom novijem i vrlo kritičnom izveštaju o takvim sistemima stoji da se moguća greška za pojedince kreće od 5% do 95%.

Drugim rečima, program je potpuno beskoristan. Međutim, ljudi se i dalje drže u zatvoru na osnovu prognoza takvog sistema.

 
Now then 11

 
Opoziciono istraživanje – konstantno snimanje svega što političar kaže i radi, spada u isti obrazac.

Ali to je sistem ekspertskog nadzora koji ide još dalje – jer ima nepredviđenju posledicu da primorava političare da se ponašaju kao mašine. Navodi ih da stalno ponavljaju ono što su juče rekli, sprečavajući maštovite ili kreativne skokove.

Svake noći digitalni pratilac šalje ono što je političar danas rekao ili uradio. Prvi zadatak je da se pronađe nešto skandalozno u poslednjem snimku što se može proslediti medijima.

Tipičan primer je Džon Braning, koji je uporedio korisnike socijalne pomoći sa rakunima. Do tog trenutka njegov govor je zapravo bio prilično zabavan desničarski napad na, po njegovom mišljenju, apsurdnost zaštite životne sredine. Ali onda je otišao predaleko.

Osramoćen je. I izgubio je izbore.

Ali drugi – važniji – zadatak opozicionih istraživača je da provode sate upoređujući ono što je političar izjavio danas sa podacima sačuvanim u kompjuterima. Oni traže protivrečnosti i ako neku pronađu, šalju snimke medijima i političar je ponovo osramoćen.

Tako su političari zaleđeni i nepokretni – jer moraju da imaju besprekornu istoriju. Što opet izgleda pohvalno. Ali to znači da ne mogu da se predomisle. Ne mogu da se prilagode svetu koji se menja.

Doduše, ako Aladin bude radio po svome, to neće ni biti važno.

 
Now then 12

 
Džordž Bul, koji je svemu tome dao doprinos svojom Bulovom logikom, imao je zanimljivu porodicu.

Njegov zet se zvao Čarls Hauard Hinton. I on je bio matematičar i proslavio se krajem 19. veka knjigom „Četvrta dimenzija“.

U toj knjizi je tvrdio da je vreme iluzija. Da sve što se desilo i što će se desiti već postoji u četvorodimenzionalnom prostoru. Ljudska bića to ne shvataju, tvrdio je Hinton, jer nisu sposobna da vide ovaj četvorodimenzionalni svet.

Naš koncept vremena – kaže Hinton – samo je linija koja uzduž preseca ovaj četvorodimenzionalni prostor. Ali ne možemo da je vidimo.

Kumulativni efekat svih današnjih sistema koji skladište podatke iz prošlosti jeste stvaranje nečeg nalik na Hintnov svet. Sve što se već desilo čuva se u džinovskim serverima u mestima kao što je Ist Venači.

Nikada ne nestaje. I ova prošlost pritiska sadašnjost, koja je osuđena da se stalno ponavlja i izbegava sve što je rizično i nepredvidivo.

Nedostaje druga polovina Hintonovog sveta. Budućnost – sa svim njenim opasnostima, ali i mogućnostima.

Džordž Bul je imao još jednu ćerku po imenu Etel. Ona je vodila neverovatan život koji pokazuje da postoji drugi način. Jer Etel je verovala u budućnosti.

Ovo je Etel na porodičnoj fotografiji Bulovih – snimljenoj posle smrti njenog oca. Etel stoji s majčine desne strane. (Uzgred, i ostali iz porodice Bul sa ove fotografije vodili su neverovatne živote – ali to je druga priča.)

 
Now then 13

 
Etel je sa 15 godina pročitala knjigu o italijanskom revolucionaru Maciniju. Knjiga ju je inspirisala i počela je da se oblači kao on, da nosi crninu u žalosti za svetom.

Godine 1889. upoznala je poljskog revolucionara po imenu Vilfred Mihail Vojnič. On je pobegao iz Sibira i stigao bez prebijene pare u London. Zaljubili su se i venčali, a Etel je otišla u Rusiju da švercuje ilegalne revolucionarne publikacije.

Zatim je upoznala velikog špijuna Sidnija Rajlija. On je jedna od najneobičnijih ličnosti u čudnom svetu špijunaže. Rođen je u Ukrajini, ali okrenuo protiv svoje porodice i iscenirao sopstveno samoubistvo da pobegne.

Nakon raznih avantura, uključujući i spasavanje tri britanska obaveštajca iz močvara amazonskih džungli, Rajli je otišao u London gde je provodio vreme kao kockar – i on i Etel su otpočeli strastvenu aferu. Pobegli su u Italiju gde joj je Rajli otvorio dušu – ispričavši joj neverovatnu priču o svom životu.

Zatim ju je Rajli napustio i otišao u Rusiju gde je radio kao tajni agent za Britance. Ian Fleming je navodno zasnovao lik Džejmsa Bonda na Rajliju.

Etel je bila očajna. Napisala je roman „Obad“ za koji, iako ona to nikada nije priznala, njen biograf kaže da je očigledno zasnovan na ranim avanturama Sidnija Rajlija.

To je neverovatna knjiga. Reč je o fantastičnoj melodrami koja se odvija u Italiji. Glavni junak, Artur, vodi borbu protiv crkve i korumpirane države – i svoje podmukle porodice. Tu je i njegova strastvena ljubav prema engleskinji po imenu Džema. Roman se završava Arturovim sporim mučenjem i osudom na smrt streljanjem.

Poruka je revolucionarna. Artur je žrtvovan da bi čovečanstvo bilo spaseno i shvatilo buduće mogućnosti za svet, kada se snage ugnjetača sruše.

Ovo je Etel sa predivnim revolucionarnim pogledom.

 
Now then 14

 
Obad je objavljen u 1897. u Njujorku – pod Etelinim udatim prezimenom E.L. Vojnič. Nijedan britanski izdavač nije hteo ni da ga pipne zbog njegove „skandalozne i užasne prirode“. Ali onda je objavljen u Rusiji i postigao zaprepašćujući uspeh. Jedan pisac opisuje kako su ga svi mladi boljševici čitali i „praktično je postao Biblija revolucije“.

Procenjuje se da je do 60-ih godina 250 miliona ruskih tinejdžera pročitalo Obada. Ankete su pokazale da je Artur redovno bio omiljeni junak sovjetske omladine. Godine 1955. snimljen je i film – sa Šostakovičevom muzikom – koji je nagrađen na Kanskom festivalu.

 
Now then 15

 
Godine 1920. Etel se vratila svom mužu Vilfredu Vojniču. On se preselio u Njujork i postao jedan od najvećih svetskih stručnjaka i trgovaca retkim knjigama.

Njegova najpoznatija kupovina je tajanstveni šifrirani spis koji je kasnije nazvan Vojnovičev rukopis. Niko nikad nije uspeo da ga dešifruje – izgleda da ima mnogo naučnih referenci i biljnih i astronomskih ilustracija.

Vojnič je smatrao da ga je napisao filozof Rodžer Bejkon – i da je potom došao u posed legendarnog Džona Dija, matematičara na dvoru kraljice Elizabete.

Nakon Vojničeve smrti, Etel je trideset godina čuvala rukopis u sefu njujorške banke – da bi ga zatim prodala 1960. godine. Završio je u univerzitetskoj biblioteci na Jejlu. Jedan veliki stručnjak za kriptografiju je napisao:

„Vojničev rukopis mirno leži u svojoj zaštitnoj kutiji u mraku Jejlovih sefova, kao moguća tempirana bombe u istoriji nauke, čekajući čoveka koji će protumačiti taj još uvek najtajanstveniji rukopis na svetu.“

 
Now then 16

 
Etel Bul je umrla 1960. u 96. godini, još uvek verujući da revolucija može promeniti svet. Evo jednog od najlepših delova Šostakovičeve muzike za Obada – spojenog sa slikama čudnog Bulovog sveta u kojem danas živimo.

bbc.co.uk, 25.07.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.08.2014.

NOVE TEHNOLOGIJE