Odessa, Ukraine, foto: Vadim Ghirda/AP
Odessa, Ukraine, foto: Vadim Ghirda/AP

Susret Putina i Porošenka u Minsku (umesto neodržanog sastanka u Berlinu) završen je rezultatom ravnim apsolutnoj nuli. Vladimir Putin je izjavio da nije on taj s kim treba razgovarati o miru u Ukrajini već da su to predstavnici Narodnih republika Donjecka i Luganska, a ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je najavio da se Rusija sprema da na zaraćeno područje pošalje novi humanitarni konvoj.

Ideja o upućivanju humanitarnog konvoja je tek postfaktum postala do kraja jasna. Njena suština nije u tome da se na teritoriju suseda, u „trojanskom konvoju“ prevezu vojnici, oružje ili vojna tehnika. Sve pobrojano se već nekoliko meseci uredno prevozi preko rusko-ukrajinske granice. Suština te ideje je da se na ukrajinskoj teritoriji stvore bezbedne baze za ruske oklopne jedinice. Dolazi konvoj, njega istovaruju, podiže se logor za distribuciju humanitarne pomoći, a radi njegove zaštite se u blizini logora stacionira ratna tehnika. I ako na te improvizovane vojne objekte ukrajnske snage otvore vatru, do neba će se začuti krik: „Kijevski fašisti uništavaju humanitarnu pomoć!“

Baš zato ukrajinske vlasti toliko dugo nisu propuštale konvoj. Kamioni su nedelju dana stajali na granici, a u toku sveg tog natezanja, ruske oklopne jedinice su same presekle granicu i tom prilikom bile delimično uništene. To je toliko razljutilo Kremlj da su ruski tenkovi, pred sam dolazak Angele Merkel u Kijev, takoreći jatimice pošli na istočne delove Ukrajine.

Ovi tenkovi, kao i direktne insinuacije ruskih visokih činovnika, otvoreno govore Zapadu sledeće: „Naterajte Kijev da prekine vatru, jer ćemo mi u protivnom započeti pravi rat“. Da li je to blef ili ne – niko ne zna. No jedno je sigurno. Zapad ne želi rat i pritiska Ukrajinu da prekine vojne operacije. Angela Merkel je zbog toga i dolazila u Kijev.

Logika Zapada je sasvim jasna. On je naseljen humanim, demokratskim i mirnim državama koje nisu raspoložene da čine bilo šta što bi inače morale da čine u uslovima otvorenog rata. U to spadaju i ozbiljne ekonomske sankcije od kojih bi stradale i njihove ekonomije. I pošto se pokazalo da ništa ne mogu da urade s Putinom, one sada pritiskaju Ukrajinu. Njima bi bilo najudobnije ako bi se Ukrajina sama predala. U tom slučaju ne bi bilo rata, a savest Zapada bi ostala čista.

I samo nam zaista tragične posledice novonastale situacije smetaju da odmah i bez ustezanja uočimo svu njenu komičnost. Sav Zapad, ne samo Evropa već i Amerika, sada se iskreno bavi smirivanjem Putina. Oni grozničavo i sasvim iskreno traže nešto što bi mogli da mu ponude, nešto što bi mogli da mu daju, ne bi li mu sačuvali obraz. No budući da je cela ta priča sa Novorusijom nastala iz prilično izvitoperenog poimanja sveta, teško se može poverovati u to da će oni umeti da nađu bilo šta što bi njega moglo da zadovolji.

Putin nije imao nikakav davni plan o stvaranju Novorusije i tome u prilog govore dve proste činjenice. Prvo, da je tako, on ne bi oslobodio Mihaila Hodorkovskog. I drugo, da je takav plan postojao, Kremlj bi se tokom poslednjih godina makar malo potrudio oko toga da se na toj teritoriji formira politička partija za koju bi ujedinjenje s Rusijom bilo najsvetiji cilj. Ovo drugo je posebno važno podvući. Kremlj sve svoje specijalne operacije shvata isključivo kao geopolitiku, i što se umeća u izvođenju ovih operacija tiče, on je zaista dostigao zavidan nivo. Na primer, njemu je pošlo za rukom da ostvari totalnu penetraciju u ukrajinsku vojsku i njene službe bezbednosti. Međutim, nigde ni traga od bilo kakvih pokušaja da se za potrebe buduće Novorusije stvori nekakva proruska politička partija. Uzgred, ona bi mu sada vrlo dobro došla.

Dakle, nikakvog plana za osnivanje Novorusije nikada nije bilo. Pa šta je onda to što se desilo, i što se, evo, i dan danas dešava? To što se danas pred nama odigrava je zapravo kognitivna disonanca, to jest Kremlj je najiskrenije ubeđen da Majdan nije bio nikakav narodni ustanak već da je to delo američkih tajnih službi, lukava diverzija koju su protiv Rusije organizovali i sproveli Amerikanci.

Vama to, naravno, izgleda smešno, no stavite sebe na mesto vladara (pri tome bivšeg sovjetskog obaveštajca) koji odjednom otkriva da je on sam postao objekat specijalne operacije organizovane od strane SAD. Prvo, mora im odmah odgovoriti jer ako ne odgovori, svrstaće ga u slabiće. I drugo, jasno je i kako taj odgovor treba da izgleda. Ako neko organizuje i sprovodi Majdan, a potom ne želi da prizna da je to njegovih ruku delo, onda ćemo mi da organizujemo Novorusiju, i nikome nećemo priznati da iza toga stojimo mi!

Tako je taj problem kognitivne disonance bio i ostao glavna pokretačka sila konflikta. Putin je iskreno ubeđen u to da on ratuje s Amerikom, a ne s Ukrajinom. Sva ta tobože nelogična dejstva koja on u poslednje vreme čini – snabdevanje separatista sve ozbiljnijim vrstama naoružanja uključujući i onu zlosrećnu raketu BUK, povećan obim snabdevanja oružjem i posle rušenja malezijskog Boinga, otvoreno liferovanje oklopnog naoružanja i profesionalnog vojnog kadra preko istočne granice Ukrajine – mogu se objasniti njegovom tvrdom uverenošću da je on taj s kojim će Amerikanci morati da pregovaraju. Baš Amerikanci, a ne Ukrajinci. A Ukrajinci, kako je Petru Porošenku u Minsku i bilo rečeno, nek pregovaraju sa predstavnicima Narodnih republika Donjecka i Luganska. Marionete s marionetama, a gazde s gazdama.

No osnovni problem time nije rešen. Osnovni problem se sastoji u tome da SAD zapravo nemaju o čemu da pregovaraju. Amerikanci Putinu ne mogu da vrate Ukrajinu jer je nikada nisu ni uzimali. A Putin im to nikada neće poverovati, i činiće sve što je u njegovoj moći da natera tu prekookeansku bagru da ga najzad ozbiljno shvati.

Ovo je slučaj koji programeri kratko i precizno definišu izrazom garbage in – garbage out (đubre na ulazu – đubre na izlazu). A u tom đubretu na izlazu, živimo svi mi. Jer ono što se u individualnim slučajevima dijagnostifikuje kao psihički poremećaj, kod apsolutističkih vladara postaje svet u kojem žive njegovi podanici i istovremeno, mučna činjenica na koju ostale države moraju da računaju.

I to objašnjava trenutnu taktiku Zapada. Ona je vrlo jednostavna. Pošto nam nikako ne polazi za rukom da pritisnemo Putina, pritisnimo onda Ukrajinu. Naterajmo je da prekine svoje vojne operacije protiv separatista, da odustane od ulaska u NATO i Evropsku uniju i da na kraju pristane na rasparčavanje sopstvene zemlje. Zapad će posle toga moći diskretno da nagovesti Putinu da je on (eto) ispunio njegove zahteve i da je sve ukradeno vraćeno na mesto, a svojim biračima će časno objasniti kako su oni i te kako bili spremni da zaštite demokratske vrednosti koje je taj nervozni diktator ugrozio, ali Ukrajinci su se (eto) nažalost sami predali.

Новая газета, 29.08.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 01.09.2014.

UKRAJINA