Alexander Rodchenko

Alexander Rodchenko

Budućnost je u našim rukama

Od 18. do 20. septembra u Moskvi je obeležena stogodišnjica ruskog futurističkog manifesta „Šamar društvenom ukusu“. Na Institutu za svetsku književnost održana je Međunarodna konferencija koja je osim referata stručnjaka obuhvatila izvođenje koncerata i avangardne poezije i izložbu retkih eksponata iz Državnog muzeja Majakovskog. U Srbiji je tokom septembra kontrolor GSP-a, metodom pesnica u pleksus, nasrnuo na jednog putnika bez karte, ponovo su krenule ozbiljne pretnje organizatorima Parade ponosa, neurozna mlađarija naoružana mesarskim čekićem inokosno je krenula u akciju, dok je Nenad Čanak, lider vojvođanskih socijaldemokrata, u društvu telohranitelja ili solo, sa štapom ili goloruk, prebio pijanog nasrtljivca, „braneći čast“ svoje sestričine.

Dakle, od šamara društvenom ukusu do pesnica (po) političkom moralu. Istina, da bi se društveni ukus mogao ošamariti, potrebno je da (kao takav) postoji. Budući da ga nema i da je svakodnevno nasilje srce nešeg cajtgajsta, da bi se poruka jasnije čula i dalje odaslala, treba iskoristiti žustriju Morzeovu tehniku po koži „neprijatelja“. Ovo nije lament za dobrim, starim vremenima, kada se znalo gde je kome mesto, kako bi to glede Srba rekao živopisni splitski gradonačelnik, odnosno za dobrim, starim i ekskluzivno heteroseksualnim vremenima u koja veruju predstavnici dverjanske desnice u Srbiji, koji su krenuli u novi krstaški pohod protiv bauka novog totalitarizma, bauka homoseksualizma.

Izem ti takvu (kino) Evropu, za koju je gej parada ulaznica, vajkao se za nijansu manje živopisni srbijanski premijer, nagoveštavajući da i ove godine policijski overena bezbednost neće imati alternativu. Premijer sa pendrekom rezonuje sasvim ispravno – šta će vam ljudska prava koje uživa razbijena glava? Sedi s mirom gdi si, jer kaki si, ni za geja nisi. Eto, Srđan Dragojević i Boris Milićević mirno&nemo sede u Glavnom odboru SPS-a, možda pišući agendu koalicinom partneru DM Palmi, koji zna ono što niko ne zna, da Parade ni ove godine neće biti, te pita učesnike parade „šta će da izlažu 6 dana“, koliko je predviđeno da traju sva dešavanja vezana za Paradu.

U međuvremenu, tj. ovih dana, u belome svetu, tačnije u Parizu, ispred Centra Pompidu, postavljena je neobična bronzana statua, štaviše duet-skulptura, visoka pet metara, koja prikazuje scenu sa finala svetskog kupa 2006, kako Zinedin Zidan udara glavom u grudi Marka Materacija. To je rad alžirskog umetnika Adela Abdessemeda, u manjoj verziji ranije prikazana na jednoj izložbi u galeriji u Njujorku, za koji je organizator izložbe Alen Mišo rekao da se ovaj rad suprotstavlja tradiciji spomenika podizanih u čast pobeda, te da predstavlja „odu porazu“. „Tako francuski. I neubičajeno ljudski.“, zaključuje autor kratke vesti na Yahoo!Sports-u. Koji spomenik bi bio „tako srpski“ i, da dodam, „uobičajeno“ varvarski (na stranu negativni stereotip o naše gore lišću)? Izbacivanje slepog putnika iz javnog prevoza? Grupno tinejdž ganjanje geja mesarskim čekićem? Poslaničko premlaćivanje nepristojnog pijanca slobodnim stilom? Ma šta da je skulptura meseca, teško da je možemo očekivati postavljenu negde u, recimo, Pionirskom parku, posebno ne na obnovljenom Tašmajdanu.

Kuća života

Kažem, posebno ne na Tašmajdanu, koji je trajno obeležen duhom srpsko-azerbejdžanskog prijateljstva i spomeničkim ostacima književnih klasika dvaju naroda Milorada Pavića i Hajdara Alijeva. U stvari, ne samo da je park na Tašmajdanu obeležen, već je i zauzet brojnim nevidljivim skulpturama, primercima angažovane umetnosti. Svojom nevidljivošću ove moderne skulpture, rad anonimnih umetnika, simbolizuju pošast sa kojom je suočeno naše društvo, nestanak Srba i belu kugu. Belu kugu je premijer Dačić u svom inauguralnom ekspozeu apostrofirao kao kapu svih prioriteta na čije će suzbijanje usredsrediti sve raspoložive snage.

U cilju povećanja nataliteta, na mestu jednog od tašmajdanskih nevidljivih „opomenika“, predlažem instaliranje Kuće života koja bi bila namenjena veštačkom osemenjavanju svih usamljenih i zapostavljenih osoba ženskog pola. Kuća bi ličila na niz kabina (ušteda prostora, povećanje produktivnosti), nalik nekadašnjim uličnim foto-kabinama. Svaka kabina bi bila opremljena jednom udobnom stolicom sa ginekološkim nogohvatima za osobe različite telesne konstitucije i jednim umetnim provodnikom semena prosečne domaće dužine (10-12 cm), koji bi bio povezan sa spremnikom semena u malom rezervoaru smeštenom u gornjem desnom uglu kabine (simbolika razmeštaja je takođe jako bitna). Svaka korisnica Kuće života imala bi mogućnost da na displeju sa svoje desne strane odabere vrstu semena jednostavnim pritiskom na ilustraciju. Zbog jednostavnosti selekcije u opticaju bi bila tri opšta tipa semena, imenovani u skladu sa nacionalnom tradicijom i savremenim potrebama društva u Srbiji: tip a) „Karađorđe“, ratničko, menadžersko, huligansko, rečju alfa seme; tip b) „Nikola Tesla“: za buduće naučnike, diplomate, inženjere, pravnike i ekonomiste i tip v) „M. Bećković“, za nacionalno osvešćene i državno odgovorne umetnike, novinare, rečju neproduktivne intelektualce.

Vredi razmisliti o semenim hibridima, tj. o ukrštanju tri osnovna tipa semena, recimo: ab) „elektrođorđe“, za proizvodnju profinjenih ratnika, podmodel „1389, sveti ratnik“; ba) „karatesla“, za proizvodnju naučnika sa viškom hormona; av) model „Edička“, za proizvodnju umetnika sa dum-dum misijom; va) model „M. B. 2“, isto kao „M. Bećković“, samo jače; bv) model „Predrag Palavestra“, osvešćen da svetli i, najzad, vb) model za ministre kulture.

Korisnica Kuće života bi jedino bila u obavezi da nabavi silikonski zaštitini omotač, nalik kapici koja se dobija uz nargilu, čija je namena da zaštiti korišćenje umetnog provodnika semena i omogući nesmetanu transmisiju semena od rezervoara do korisnice usluga Kuće života. Razume se da bi korisnice bile osobe u periodu ovulacije, kao što se razume da bi se seme dopremalo iz trezora Banki semena i da bi bilo redovno kontrolisano od strane ovlašćenih stručnjaka Instituta za majku i dete i Instituta Batut i Torlak. Kuću života, jedinstveni spomenik-opomenik i medicinsko-proizvodna jedinica za borbu protiv bele kuge, obezbeđivala bi posebna grana Komunalne policije Grada Beograda, tzv. Garda semena (zgodno je za koračnicu: „Marširala, marširala od semena Garda“), u čija ovlašćenja bi spadalo mandatno kažnjavanje svih zloupotreba Kuće života od strane neproaktivnih lica homoseksualne i transeksualne orijentacije, žena bez ovulacije željnih trofeja i zalutalih korisnika Narodnih kuhinja.

Kuća života bi sa svoje strane svakako podstakla novu privrednu granu, za koju postoji dosta neiskorišćenih domaćih resursa koji uzaludno rasipaju svoju snagu, ali i semeno zadužbinarstvo, gotovo zamrlo u našem narodu. Pretpostavljam da bi ovu vrstu ktitorskog pregnuća isprva trebalo podstaći reklamnom kampanjom, praćenom različitim sloganima: „Jedna nacija – masturbacija“ (za fanove reprezentacije), „Svi smo mi jedna porodica“ (za domaćine koji poštuju porodične vrednosti), „Ruka ruku mije, narod obadvije“ ili „Bela kugo, bela kugo, nećeš nam još dugo“ (za populo optimiste), „U boj, u boj, za DNK svoj“ (za uniformisana lica).

Šakom u glavu

Toliko o Kući života, na potezu je Zavod za zaštitu intelektualne svojine.

Što se kuće poslanika tiče, premijer se busa u grudi i izigrava kontradiktornog silnika koji najpre preti a odmah potom podilazi homofobnim militantima. Tvrdi da je većina građana protiv Parade, ali dodaje da ima razloga i da se Parada održi. Smatra da njeno održavanje nije uslov za ulazak u EU i poziva NATO da pripomogne šetnju ponosa u „Sarajevu, Cetinju, Prištini, Novom Pazaru“. Dačić brani Ustav tako što ga ne primenjuje i omogućava slobode tako što ih ograničava i svodi na dopušteni faktor rizika. Zaista je na mukama, jer želi da u isto vreme sledi volju većine pune predrasuda, kao i da igra rolu Najevropljanina koji uzgaja evropske vrednosti na domaćem tlu. Nepozvan nastavlja da provocira susede. Štaviše, ono što je zaostalo i netolerantno kod suseda koristi kao izgovor za vlastiti nerad, umesto da ono netolerantno i nasilno u svom ataru ublaži i odstrani, postajući uzor za konzervativnije sredine.

Povrh svega, svojim agresivnim nastupima i neodmerenom retorikom premijer Srbije je hodajući promoter nasilja. Nalik svom jagodinskom satrapu, Dačić to ni ne pokušava da sakrije. Njemu je cilj jedino da sebe predstavi kao posednika najveće sile, travestiranog Gromovnika Zevsa koji ostalim stanovnicima Olimpa poručuje da ih sve može nanizati na jedno uže i strovaliti u Tartar, samo ako to poželi. Stoga treba da ga slede i slušaju iz straha pred golom silom a ne zato što njegovi stavovi vode pravičnom ili dobrom ishodu.

Vlast u Srbiji generiše nasilje. Svojim nečinjenjem i svojom ekvidistancom prema nasilniku i žrtvi, uzurpatoru javnog prostora i diskriminisanom. Tako je bilo i ranije, za vreme mandata popustljivog Borisa Pristojnog. Sa Ivicom Iritantnim sve je postalo transparentno. Arhimedova poluga društvenog progresa je pendrek. Pobeđuje veća batina i lajaviji jezik.

Peščanik.net, 29.09.2012.

BUS PLUS