Noćna straža

Noćna straža

Okvir

U februaru 2016, više stotina prosvetnih radnika – koji su na konkursu iz januara 2015. izabrani u timove za realizaciju celovite kurikularne reforme u Hrvatskoj – predstavilo je predloge nacionalnih kurikuluma za predmete u osnovnim i srednjim školama. Ova kurikularna reforma deo je Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, a realizuje se na način jedinstven za države nastale raspadom Jugoslavije. Pored ostalog, posebnom je čini to što se inicijativa pokrenuta s vrha prosvetne piramide spustila do neposrednih nosilaca obrazovanja – učitelja, nastavnika i direktora škola. Oni su u reformske timove ušli zajedno sa stručnjacima sa univerziteta i instituta. Druga, gotovo revolucionarna, karakteristika reforme jeste pokušaj da se oblikuje otvoren i fleksibilan obrazovni program, osetljiv na podsticaje iz okruženja, kako naučnog tako i socijalnog. S tim u vezi je i treća posebnost: umesto da propisuju šta se mora znati, u fokusu kurikuluma su obrazovni ishodi. To stvara prostor za aktere obrazovanja, nastavnike i đake podjednako, da biraju sadržaje putem kojih će stići do željenih rezultata.

Kurikularna reforma u Hrvatskoj ovde nam je posebno zanimljiva u meri u kojoj se odnosi na nastavu maternjeg jezika. Predlog kurikuluma za predmet Hrvatski jezik, nastavu maternjeg jezika („maternji“ je u ovom konkretnom slučaju u stvari „zvanični“ jezik države), koncipiran je u tri međusobno povezana domena. To su: komunikacija i jezik; književnost i stvaralaštvo; te kultura i mediji. Time se jasno pokazuje da predmet „Hrvatski jezik“ mora iskoračiti daleko izvan domena književnosti, prema jeziku i njegovim raznim upotrebama, s jedne strane, i prema kulturi, s druge. Za svaki domen pobrojani su ishodi: komunikacija i jezik – razgovaranje, slušanje, govorenje, čitanje, pisanje, gramatika, leksika, jezik u kontekstu; književnost i stvaralaštvo – recepcija, književni tekst, vrednovanje/kontekst, izbor teksta, stvaralaštvo; kultura i mediji – informacijska pismenost, medijska pismenost, dekonstrukcija medijske poruke, kulturalnost, kulturni događaji.

Za prvi domen se u predlogu kaže da je važan zato što su jezička svest i jezičko znanje u funkciji „razvoja i ovladavanja komunikacijskom jezičnom kompetencijom“. Za domen književnosti naglašava se da „čitanje književnih tekstova pridonosi stjecanju kulturnoga iskustva djeteta i mlade osobe te uspješnosti njegove socijalizacije širenjem vlastitih iskustava i spoznavanjem iskustava drugih ljudi i drukčijih kultura“. Što se tiče domena kultura i mediji, on se odnosi „na istraživanje veza između tekstova i njihovih oblika, između kultura življenja i društvenih odnosa, međuodnosa autora i publike te visoke umjetnosti i popularne umjetnosti“. Učenici tu treba da istraže tekst kao manifestaciju „vrijednosti i predrasuda, sukoba i razlika, uvjerenja, znanja i socijalne strukture društva“.

Što se postojećih kurikuluma tiče, u njima je naglasak gotovo isključivo na književnim delima iz sfere takozvane visoke kulture, a popularna kultura u svojim raznim (dakle i neknjiževnim) oblicima praktično ne postoji. U svakodnevnom okruženju đaka, naprotiv, mnogo je više dela popularne kulture: oni sa tim delima žive, ponekad se identifikuju sa njihovim junacima i prihvataju ili odbacuju obrasce ponašanja koje tu vide. To praktično znači da postojeći kurikulumi ne osposobljavaju decu da se snalaze u svakodnevnici. Ako, pak, i postojeći kurikulumi za cilj imaju razvijanje znanja i stavova o životu, te sticanje svesti o pripadnosti političkoj zajednici i sposobnosti da se ona kritički proceni – onda se to želi ostvariti putem sadržaja koji su deci strani. Đaci ne biraju te sadržaje, što kod njih stvara utisak da škola nema mnogo veze sa životom izvan nje. Celovita kurikularna reforma u Hrvatskoj, pa u okviru nje i predlog kurikuluma za maternji jezik, insistira (sasvim u skladu s nekim idejama kritičke pedagogije) upravo na iskustvu đaka kao osnovi za program čija realizacija treba da razvije njihove kompetencije.

Predlog kurikuluma, međutim, nije bez manjkavosti. Taj dokument je nedorečen. U njemu se osnova za domoljublje traži u (jednom!) nacionalnom i kulturnom identitetu. „Čitanjem različitih tekstova učenici obogaćuju iskustvo, u njima upoznaju i prihvaćaju hrvatsku kulturu i tradiciju kao dio osobnoga i nacionalnog identiteta“, ili: „Tim se načelima u svim sastavnicama predmeta potiče razvoj integriteta, jezičnoga i kulturnog identiteta, osjećaj domoljublja, nacionalne pripadnosti i pripadnosti višekulturnoj i višejezičnoj zajednici europskih naroda“ – pišu autori predloga, kao da su višekulturalnost i višejezičnost moguće isključivo u nadnacionalnim zajednicama. Predlog je i nekoherentan: insistira na slobodi izbora („Osobito se naglašava poticanje čitanja iz užitka i potrebe, čitalačkih navika i čitalačke kulture. Stoga je vrlo važan dio domene [književnost i stvaralaštvo] čitanje književnih tekstova prema slobodnome izboru učenika i obrazlaganje vlastitoga izbora“ – stoji u dokumentu), ali na kraju ipak daje spisak dela za čitanje. Taj spisak, istina, nije obavezujući, ali je svejedno višak, pored ostalog i zato što nije jasno zašto su se baš ta dela našla na listi.

Govoriti u jednini o nacionalnom i kulturnom identitetu u državama nastalim posle raspada Jugoslavije jeste u najmanju ruku pedagoški sumnjiv izbor. Uprkos intencijama ključnih aktera u postjugoslovenskim ratovima, nove zemlje ipak nisu postale nacionalno (u etničkom smislu) i kulturno homogene. U predlozima kurikularnih reformi u bilo kojoj od tih zemalja zato treba govoriti o (etno)nacionalnim identitetima u množini i povući razliku između privrženosti državi i (etno)nacionalnog identiteta. Pojednostavljeno rečeno – ne moraju svi građani biti „Srbi“ da bi bili privrženi Srbiji. (Po analogiji, isto važi za Hrvatsku, a pogotovo za Bosnu i Hercegovinu.) Patriotizam, to jest privrženost političkoj zajednici, jeste moguć i kada unutar te političke zajednice ljudi ne dele isti kolektivni identitet, istu kulturu i tradiciju.

Takve političke zajednice mogu biti stabilne i pravedne, čak i kada su njihovi članovi podeljeni u suprotstavljene, pa i nepomirljive grupe. One dozvoljavaju takvu pluralnost, polazeći od toga da mogu postojati sukobljene, ali i dalje razložne sveobuhvatne kolektivne doktrine sa grupno-specifičnim koncepcijama dobra. Njima nasuprot, stoji uverenje da postoji samo jedna koncepcija dobra koju moraju deliti svi pripadnici zajednice. U tom slučaju, obaveza je države da preko ustanova zagovara, širi, razvija, a ako treba, i silom nameće tu jednu koncepciju. Za zajednice iz prve grupe, bitna je razlika između političke pravde i koncepcije dobra: politička pravda niti može niti treba do kraja da se izvodi iz samo jedne grupno-specifične koncepcije dobra. U zajednicama iz druge grupe, politička pravda čvrsto se vezuje za jednu grupno-specifičnu koncepciju dobra, što vodi ka njenom nasilnom nametanju.1

Predlog kurikuluma za nastavu maternjeg jezika o kome je ovde bila reč priklanja se koncepciji pravde iz druge grupe. Kao da autori predloga misle da mora postojati isključivo jedna (nacionalna) kultura i tradicija kao temelj za domoljublje. To je pogrešan pristup. Nadalje ćemo govoriti o patriotizmu, te o kulturama i kolektivnim identitetima unutar jedne nacionalne („nacionalno“ je ovaj put sinonim za političko i tiče se države, a ne etniciteta) zajednice, na primeru jednog dela iz popularne kulture. Reč je o književnom serijalu Sergeja Lukjanjenka, nizu od (za sada) šest romana o „svetu straža“. A krenućemo od dva filma – „Noćna straža“ i „Dnevna straža“ – koje je reditelj Timur Bekmambetov snimio po Lukjanjenkovom literarnom predlošku.

Čarobnjaci, čarobnice, veštice, vampiri, vukodlaci i ostali „ini“

1. Bekmambetov i Lukjanjenko

Knjige o stražama Sergeja Lukjanjenka – ruskog pisca rođenog 1968. u Karatau, u Kazahstanu, tada delu Sovjetskog Saveza – postale su poznate izvan granica Rusije pre svega zahvaljujući uspehu filmova Timura Bekmambetova – rođenog 1961. u Gurjevu, takođe u Kazahstanu – snimljenih po „Noćnoj straži“, prvoj knjizi Lukjanjenkovog serijala. Film „Noćna straža“ snimljen je 2004, a „Dnevna straža“ 2006. Oba filma bila su finansijski veoma uspešna u ruskim bioskopima, kao i u bioskopima u zemljama Komonvelta nezavisnih država, labave zajednice republika koje su postale nezavisne posle raspada Sovjetskog Saveza. Među njima je bila i Ukrajina, koja će iz Zajednice istupiti posle ruske aneksije Krima 2014. U kasnijim nastavcima, Lukjanjenko će praviti reference na krizu u Ukrajini, a na samom početku za sada poslednje knjige u nizu, Šeste straže (2014), biće i ironičan prema ukrajinskim proevropski nastrojenim demonstrantima: „Za petnaest godina običan čovek nekoliko puta iz korena promeni svoj život… Propije se, magistrira, postane budista, počne da se drogira, upiše se na kurs za pilota, stigne i u Kijev na Majdan, gde dobije pendrekom po glavi, nakon čega ode u manastir.“2 Takve reference na političke događaje, kao i komentari na odnos snaga u svetu – taj svet Lukjanjenko, izgleda, oštro deli na Zapad i Istok – nisu ni retki ni dvosmisleni kod Lukjanjenka. Ali, treba ih ipak čitati sa oprezom: svet prikazan u njegovim romanima znatno je komplikovaniji od tih uprošćenih podela.

„Noćna straža“ Bekmambetova bila je na svom domaćem filmskom tržištu uspešnija čak i od „Povratka kralja“, završnog dela izuzetno uspešne ekranizacije reditelja Petera Jacksona po predlošku fantastične trilogije J.R.R. Tolkiena Gospodar prstenova. Dve godine kasnije, „Dnevna straža“ ostvarila je zaradu do tada nezamislivu za ruske prilike: uspela je da višestruko nadmaši prihode koje je na bioskopskim blagajnama u Rusiji ostvario u svetskim razmerama veliki filmski hit „Lav, veštica i orman“, prvi deo „Letopisa Narnije“ (reč je o ekranizaciji fantastičnih romana C.S. Lewisa, iz sredine 20. veka). Takav uspeh podstakao je kompaniju Fox Filmed Entertainment da kupi prava za prikazivanje Bekmambetovih filmova u Sjedinjenim Državama. Naravno, na drugom govornom području filmovi nisu ponovili uspeh sa domaćeg terena, delimično i zato što publika u Sjedinjenim Državama u velikom broju odbija da gleda filmove sa titlovima. Od pomoći nije bila ni nadsinhronizacija: naprosto priča je, smatraju kritičari, bila isuviše složena i sa prevelikim brojem karaktera za gledaoce navikle da u tom žanru dobiju filmove kao što je, na primer, Blade (1998).

Filmovi su ipak skrenuli pažnju na svoje književne predloške.3 Tako je prvi roman u nizu objavljen na engleskom 2006. (Na srpski je Noćna straža prevedena 2008.) Kada govorimo o književnosti i filmu, to je vreme obeleženo velikom promenom koja se u polju popularne kulture za mlade dogodila pod uticajem uspeha serijala o Harryju Potteru. Na književnom i filmskom tržištu ništa nije ostalo isto posle pojave (1997) prvog romana J.K. Rowling o dečaku čarobnjaku, a onda i filma (2001) „Harry Potter i kamen mudrosti“. Ta promena ogleda se i u revitalizaciji književnih dela klasika fantastike kao što su J.R.R. Tolkien i C.S. Lewis: njihove knjige dobile su novi, komercijalni život upravo zahvaljujući filmskim serijalima napravljenim po poslovnom obrascu Harryija Pottera. Isti poslovni kalup je u industriji popularne kulture za tinejdžere poslužio i autorima serijala „Igre gladi“ i „Divergentni“, kao i sage o vampirima „Sumrak“. U poređenju sa uspehom tih serijala, filmovi o stražama bili su poslovni promašaj na angloameričkom tržištu, pa verovatno zato nikada nije snimljen treći nastavak, uveliko najavljivan u to vreme.

U takvom okruženju, bilo je očekivano da se filmovi o Noćnoj i Dnevnoj straži, a onda i knjige uporede sa romanima i filmovima o Harryiju Potteru. Istini za volju, ta poređenja nisu bila bez osnova. Kao Rowling, Lukjanjenko piše o čarobnjacima i vešticama, te bićima nadljudske moći, u stanju da menjaje oblike. I kod Lukjanjenka imamo devojčicu čarobnicu koja treba da spasi svet. Kod njega se takođe dobro bori protiv zla, a ulog u toj igri je, naravno, opstanak sveta. Ali, to je malo sličnosti da bi se napravilo ozbiljnije poređenje. Kao i filmovi Bekmambetova (zapravo, samo „Noćna straža“) koji se porede sa filmom o istrebljivaču vampira Blade, Lukjanjenkovi romani gube ako se svedu na domete serijala o Harryiju Potteru. Izvorni kontekst Lukjanjenkovih romana, socijalni milje jednako kao i tradicija (to jest jedan njen tok) iz koje nam ova dela dolaze, bitno su drugačiji od konteksta u koji ih smešta recepcija na „Zapadu“. Ako bismo ih čitali onako kako to sugerišu kritičari iz Guardiana ili New York Timesa, ta dela bi nam bila nevažna i o njima bismo imali da kažemo isto ono što smo ovde već govorili o „Igrama gladi“ ili „Divergentnima“. Insistiranje na izvornom kontekstu važno je i zbog činjenice da se roman Noćna straža pojavio 1998, dakle samo godinu kasnije od prvog romana o Harryiju Potteru. U romanima iz serijala objavljenim posle 2006, Lukjanjenko, svestan svoje književne veštine i vrednosti, napraviće niz zajedljivih referenci na kontekst popularne kulture za mlade koji smo upravo opisali, ali dok piše prve romane, za njega su mnogo važniji socijalni milje u kome piše te ozbiljna književna tradicija na koju se tada uspešno oslonio.

2. Svet „inih“

Raspad Sovjetskog Saveza 1991, sporadični oružani sukobi koji ga prate (od onog oko Nagorno-Karabaha, koji se završio 1994, preko oružanih borbi u Čečeniji iz 1994. i 1999, sve do najnovijih sukoba u Ukrajini), te teška i neizvesna transformacija ruskog društva od nedemokratskog, jednopartijskog političkog sistema i dirigovane ekonomije ka višepartijskoj parlamentarnoj demokratiji sa slobodnim tržištem, obeležavaju milje u kome nastaju romani o stražama. Ti procesi vodili su ka raslojavanju društva i oštroj podeli na iznimno bogatu manjinu i mahom osiromašenu većinu. Povrh toga, s vremenom je postalo jasno da se cilj preobražaja stalno pomera u budućnost, pa otuda utisak da se društvo zaglavilo između sovjetske socijalističke prošlosti i praktično nedostižne i zapravo krajnje maglovite demokratske, kapitalističke budućnosti. Kao građani Moskve u realnosti, Lukjanjenkovi junaci, takođe žitelji Moskve, nastoje da razumeju promene u svojoj sredini i osmisle život u skladu sa njima. Taj ruinirani socijalni milje verno dočaravaju enterijeri u Bekmambetovim filmovima, a posebno uvodna sekvenca „Noćne straže“, u kuhinji veštice, u skučenom stanu jedne oronule zgrade.

Što se knjiga tiče, reč je u stvari o izmenjenom uvodnom poglavlju drugog nastavka Dnevna straža iz 2000. Masna, ulepljena i isflekana vešticina kuhinja smestila se iza vrata tapaciranih „gnusnim sovjetskim skajem“, dok se na čiviluku u hodniku ističe „čupavi zimski kaput, poslastica za moljce“.4 To je književna kulisa za borbu između dobra i zla.5 Akteri te borbe, naravno, kako to nalaže žanr fantastike, nisu obični ljudi već moćni čarobnjaci i čarobnice, odnosno veštice, jednom rečju – „ini“. Uprkos svoj svojoj moći i neskrivenoj želji, niko od njih, pak, nije u stanju da izmeni realnost sveta romana, koja je veran odraz stvarnog sveta. U tako devastiranom svetu, svi oni se dovijaju kako znaju i umeju da ispune svoju misiju i sačuvaju svet od konačne propasti. Dakle, baš svi – kako oni na strani svetla tako i oni na strani tame. I u toj usaglašenosti svetla i tame u borbi za opstanak sveta dolazi, po mom sudu, do izražaja glavna karakteristika Lukjanjenkovih romana o stražama.

Na prvi pogled, podela na svetlo i tamu odgovara podeli na dobro i zlo. Nekada davno u prošlosti, sile svetla i tame sukobile su se tako silovito, da je pretila opasnost da se uzajamno istrebe. Da bi izbegle konačni kraj, sile su sklopile sporazum. Taj dogovor sastoji se od pravila ponašanja čije poštovanje treba da održi ravnotežu snaga između svetla i tame. Reč je o nekoj vrsti ustava koji dogovorno donose obe strane, a kojim se regulišu njihovi međusobni odnosi. Kao čuvari poretka, formiraju se dve straže – Dnevna i Noćna. Povrh njih, uspostavlja se i treća straža, Inkvizicija (koja je u dalekoj vezi sa Inkvizicijom za koju znamo iz istorije). Inkvizicija, neka vrsta ustavnog suda, rešava sporove između dve straže i odlučuje o njihovim prijavama protiv druge strane za kršenje dogovora. Iako pripadnici svetla i tame teže da dominiraju nad onom drugom stranom, ipak na obe strane postoji svest da bi trajno narušavanje ravnoteže bilo pogubno za sve. U svih šest do sada objavljenih knjiga, u središtu zapleta su pokušaji da se osujeti narušavanje ravnoteže, to jest rušenje sporazuma.

Ali, održavanje sporazuma ne tiče se samo „inih“, to jest svih onih koji su „drugi“, drugačiji od ljudi. Sporazum je zapravo važan, jer su u njegovom središtu zaštita i opstanak ljudi. I svetli i tamni „ini“ zavise od ljudi – na više mesta će se reći da su oni i pored ogromnih moći u stvari samo paraziti na „tkivu“ čovečanstva – pa je i jednima i drugima u interesu da ne prekorače granice svojih parazitskih egzistencija i tako ugroze ljude. Pre svega zato se uzajamno nadziru i insistiraju na strogom poštovanju pravila. Tako postavljen fikcionalni svet kao da isključivo zavisi od jasne podele na dobro i zlo, na svetle i tamne. Reklo bi se da je od presudnog značaja za uspeh Lukjanjenkove proze lakoća sa kojom je čitalac u stanju da u romanima razlikuje dobro od zla. Da je tako, to bi bilo sasvim u skladu sa žanrom bajki, iz koga je izveden i žanr književne fantastike. Ali, Lukjanjenko radi upravo obrnuto. On insistira da je podela na dobro i zlo iznad podele na svetle i tamne. Između svetla i tame granica je porozna, a obe strane pokazuju da se dobro i zlo mogu konceptualizovati na razne, pa i suštinski suprotstavljene načine. A da se i pored toga može postojati zajedno.

3. Iznad podela

Glavni junak serijala, Anton Gorodecki, svetli „ini“, na početku prilično trapav čarobnjak osrednjih mogućnosti, glavni je nosilac, ali ne i jedini, sumnje u podelu na dobro i zlo koja prati liniju razgraničenja između svetlih i tamnih. Lukjanjenko karakter Gorodeckog gradi po uzoru na junake detektivskih romana. (Serijal o stražama ne može se jednostavno svrstati u jedan žanr: to je mešavina sastavljena od elemenata „petparačkih“ žanrova fantastike, strave, krimića, detektivskih priča, romana o odrastanju, taman po meri mladih čitalaca.) Ali Gorodecki nije samo to – detektiv, pripadnik Noćne straže, koji rasvetljava zločine „inih“. On je i detektiv u jednom, da to tako kažemo, višem smislu (pravi izraz bio bi „filozof“, bez ikakvih pežorativnih konotacija): on identifikuje i preispituje koncepcije dobra sa kojima se neprekidno susreće u svojim istragama svetlih i tamnih. S vremenom, Gorodecki postaje čarobnjak najvišeg reda, delimično i zato što uviđa da poimanje dobra zavisi od grupno-specifičnog ugla posmatranja i dostupnosti relevantnih informacija na osnovu kojih treba prosuditi nečije postupke. To, međutim, ne znači da se njegovo shvatanje dobra da svesti na puki relativizam.

Lukjanjenko će redom izvoditi svoje junake pred Gorodeckog kako bi mu oni izložili razne poglede o tome šta je dobro. Sasvim pojednostavljeno, pripadnici tame zastupaće individualističku koncepciju prema kojoj se dobro sastoji u slobodi da ugađamo svojim željama. (Takav pogled će među tamnim „inima“ do kraja oteloviti – ko drugi do – red vampira.) Reč je tu o dobro razrađenoj i u romanu pažljivo predstavljenoj kombinaciji pogleda bliskih egoizmu i anarhizmu s kraja 19. i početka 20. veka. U tom taboru naći će se i ideje slične libertarijanizmu Roberta Nozicka. Po svemu sudeći, Lukjanjenku su sve te teorije dobro poznate. Jedan od njegovih junaka iz redova tamnih potrudiće se da Gorodeckom objasni (sasvim u duhu devetnaestovekovnog liberalizma) da je sloboda jedne osobe ograničena samo slobodom druge osobe i da u tome nema ničeg lošeg. Tome će se zatim dodati i nepaternalističko shvatanje slobode, prema kome, kako to kaže Nozick, „netko može odlučiti (ili drugome dopustiti) da učini samome sebi bilo što, osim ako se nije obavezao nekoj trećoj strani da to neće učiniti ili dopustiti“.6 U središtu tih shvatanja nalaze se samo individualna prava i ona se ni po jednom osnovu ne mogu ugroziti.

S druge strane, nalaze se svetli: za njih je zajedničko dobro iznad individualnog. Oni veruju da bi svi ljudi pod određenim uslovima mogli da se transformišu i postanu dobri, što bi vodilo ne samo ka nestanku tamnih već i ka ukidanju samih straža za čije postojanje više ne bi bilo razloga. Ako bismo tamne mogli obeležiti kao desničare (ponajviše u skladu sa podelom na leve i desne u političkom životu SAD), očito je da Lukjanjenko svetle uglavnom vidi kao levičare. Iako, na prvi pogled, slobodarski i emancipatorski nastrojeni svetli deluju privlačno, Lukjanjenko će u svojoj fikcionalnoj verziji ruske prošlosti Oktobarsku revoluciju i socijalistički eksperiment pripisati upravo svetlima (mada: u šestom nastavku ovaj kvaziistorijski prikaz događaja biće zakomplikovan „podacima“ o saučesništvu tamnih u revolucionarnom poduhvatu preobražaja društva), svalivši tako na njih breme odgovornosti za bespotrebna stradanja i patnje miliona ljudi pod sovjetskim režimom. Pa opet, vrlo često će se Gorodecki u svojim istragama uveriti zašto je ponekad važno zajedničko dobro staviti ispred individualnih interesa. Štaviše, u trećem nastavku – Straža sumraka7 – upravo će se vampir iz redova tamnih upustiti u poduhvat globalne promene i podizanja moći svih ljudi na svetu u ime opšteg dobra i jednakosti.

Ideološke razlike između svetlih i tamnih, Lukjanjenko će pojačati i njihovim fizičkim razlikama. Reč je o različitim rasama koje nastoje da se ne mešaju. Povrh toga, ne samo zbog krvavog rata iz prošlosti, oni jedni na druge gledaju kao na neprijatelje i zato što su se jedni drugima isprečili na putu ka ispunjenju želja. Pa ipak, žive jedni pored drugih, dele isti prostor i uspevaju da rade zajedno kada je to neophodno. Lukjanjenkova vizija sveta straža u tom smislu podseća na koncepciju političkog liberalizma Johna Rawlsa, Nozickovog omiljenog političkog oponenta. Kao u teorijskom svetu Rawlsa, u Lukjanjenkovom fantastičnom svetu postoje tačke preklapanja interesa i koncepcija dobra jedne i druge strane.8 U najbanalnijem smislu, reč je o goloj egzistenciji jednih i drugih. Ali, to ne treba do kraja shvatiti u smislu modusa vivendi – Rawls opominje da su modus vivendi i preklapajući konsenzus dve različite stvari. Modus vivendi nije nužno opravdan kao posledica preklapajućeg konsenzusa između suprotstavljenih koncepcija dobra. On proističe iz puke ravnoteže moći i ostaje na snazi dok god se ona ne poremeti. Rawls će reći da je to „prividno“ jedinstvo i da svaka strana čeka priliku da ojača i naudi drugoj strani, ako ne i da je sasvim zbriše.9 Prvi sporazum između svetlih i tamnih, sklopljen da bi se zaustavio rat do potpunog uništenja, jeste bio jedan vid modusa vivendi (otprilike u onom smislu u kome Rawls vidi toleranciju10 kao rešenje za raskol između protestanata i katolika iz 16. veka). Sporazum je, međutim, poslužio i kao osnova na kojoj se, u svetu romana, razvila politička koncepcija pravde u čijem se središtu našao preklapajući konsenzus između različitih grupno-specifičnih koncepcija dobra: iz priča vidimo da sve strane u svoje sveobuhvatne doktrine postepeno uključuju i zajedničko shvatanje pravde.11 Stoga bismo razvrgavanje prasporazuma u za sada poslednjem nastavku Šesta straža mogli razumeti i kao simbolično ukidanje politike modusa vivendi i prelazak na politiku preklapajućeg konsenzusa. Formiranje i očuvanje pravednih sporazuma i institucija i svetli i tamni u stanju su da prepoznaju i priznaju kao političko dobro oko koga mogu da se ujedine.

Lukjanjenko se, međutim, na tome neće zaustaviti. On će i svetle i tamne uverljivo predstaviti kao izrazito heterogene grupe. I svetli i tamni se raslojavaju duž hijerarhijskih lestvica moći. Pored toga, unutar redova svetlih i tamnih postoje podgrupe po osnovu pripadanja raznim vrstama bića, s različitim kolektivnim identitetima i grupno-specifičnim svetonazorima. Konačno, unutar svake od tih podgrupa, postoje pojedinci koji će odbaciti ili samo delimično prihvatiti nametnuti grupni identitet i grupno-specifičnu koncepciju dobra. Isto rušenje granica važi i u obrnutom smeru. Svet straža nije teritorijalno omeđen. Događaji u Moskvi, što je rejon nadležnosti dve straže, često mogu imati posledice pogubne po čitavu planetu. Stoga glavni akteri izlaze izvan granica svojih oblasti, kao što i pripadnici straža iz drugih delova sveta stižu u Moskvu da pomognu kolegama na poslu spasavanja sveta. Lukjanjenko je tako izuzetno uverljivo, u svom proznom svetu, predstavio rešetku moći unutar koje svaki individualni akter, kao i svaka grupa, pa dakle i obični ljudi, imaju prostor za samostalno delovanje i uticanje na sudbinu sveta.

4. Svet ljudi

Naravno, ovde govorimo o izmišljenim svetovima, ili, ako baš hoćete, o bajci. Pa opet, za đake bi, verujem, bilo izuzetno korisno da identifikuju i prouče obrasce na kojima taj izmišljeni, bajkoviti svet počiva, te kako je suživot između zavađenih grupa (među kojima su neke bukvalno spremne da pojedu ostale) na svim nivoima, uprkos svemu, ipak moguć. Nekoliko je bitnih tačaka za takvu analizu. Poredak sveta u kome žive „ini“ počiva na sporazumu što su ga dobrovoljno sklopili svetli i tamni. Početni motiv za sklapanje i održavanje sporazuma bio je strah od međusobnog istrebljenja. Za poštovanje sporazuma i kažnjavanje prestupnika staraju se dve straže, Noćna i Dnevna, kao zastupnici dva različita ali ravnopravna pogleda na svet – individualističkog i kolektivističkog („kolektivističko“ ovde treba čitati u nešto slabijoj varijanti prava na intervenciju u ime zajedničkog dobra, te preuzimanja odgovornosti za posledice ličnih odluka koje pogađaju čitav kolektiv). Nad stražama bdi Inkvizicija, zadužena za rešavanje sporova između njih. Sporazum je fleksibilan: u slučaju neslaganja ili sukoba koji se ne mogu rešiti na osnovu postojećih odredbi, uvode se nova pravila. Nova pravila moraju se opravdati i zadovoljiti princip reciprociteta. Svaki ustupak jednoj strani, za sobom povlači odgovarajući ustupak drugoj strani. S vremenom, sve strane počinju da usvajaju elemente jedne zajedničke koncepcije pravde, o čemu svedoče dodaci sporazumu i opravdanja za njih. Sve tri strane međusobno se kontrolišu. Sve tri strane dobrovoljno pristaju na kontrolu. Tako se održava poredak.

Način na koji je Lukjanjenko „pravno“ uredio svoj fikcionalni svet ne odudara previše od (teorijskog) konstituisanja liberalnih političkih zajednica izrazito heterogenog sastava. Možda bi đacima i nastavnicima bilo zanimljivo da iz ugla sveta straža bace pogled na vlastitu političku zajednicu i identifikuju vrednosti i obrasce na kojima ona počiva, te identifikuju grupe koje je čine. Pravilo reciprociteta bi u takvoj analizi moglo poslužiti kao zgodna konceptualna alatka.12 Treba, međutim, strahovati od toga da se Lukjanjenkove literarne vizije o mogućem skladnom poretku u sudaru sa realnim svetom ne pokažu kao puke utopije.

5. Književnost

Da ne bude nesporazuma, serijal o stražama nije politički traktat. Reč je pre svega o odličnoj književnosti. Stoga skretanje pažnje na „politički“ aspekt Lukjanjenkove proze pre treba shvatiti kao ustupak pedagoškoj svrsi, a ne kao pokušaj iscrpne analize. S druge strane, čvrsta pravila otelovljena u sporazumu između svetlih i tamnih čine pouzdanu osnovu na kojoj je Lukjanjenko vešto podigao svoj fikcionalni svet sa prepoznatljivim odlikama postsovjetske (a i postjugoslovenske, kad smo već kod toga) realnosti. To je važno ako na ova književna dela gledamo u svetlu teorije o mogućim svetovima. Fantastični prozni svetovi mogući su i uverljivi ako počivaju na konzistentnom skupu pravila. Čitaoci će prihvatiti sve što se u tim svetovima događa – pa makar tu bila reč i o bićima što žive hiljadama godina i jednim pokretom ruke mogu smrskati sve pred sobom – ako ti događaji ne izneveravaju sporazum o poštovanju pravila koji implicitno sklapaju autor i čitalac.

Tako postavljen svet, Lukjanjenko je ispunio uverljivim i dobro motivisanim karakterima između kojih se odvijaju posve ljudske i upravo zato zanimljive priče. „Sergejeve knjige nisu Čehov, one su jednostavne i petparačke, ali pametne“, reći će Bekmambetov o prozi Lukjanjenka i, naravno, pogrešiće. Lukjanjenko svakako nije Čehov, njegova proza isuviše je brza i prepuna događaja za Čehova. Ali to ne znači da je ona jednostavna i petparačka iako se svrstava u petparačke žanrove. Postoji jaka tradicija u ruskoj književnosti, koja teče mimo Čehova, na koju se nastavlja Lukjanjenko. Na njenom početku nalazi se Gogolj, a pripadaju joj svakako i Iljif i Petrov, te Bulgakov. Ima mnogo i od Gogolja, i od Iljifa i Petrova, i od Bulgakova kod Lukjanjenka. No, u tom lancu velikih prethodnika, za Lukjanjenka je, kako on sam kaže, najvažnija karika braće Strugacki. I Strugacki su u drugoj polovini 20. veka pisali takozvane petparačke, naučnofantastične priče, ali im je s vremenom cena porasla i danas se računaju u ruske klasike (čemu je, verovatno, u velikoj meri doprinela i njihova saradnja sa Tarkovskim na filmu „Stalker“).

To naravno nisu jedine važne reference. Lukjanjenko je očigledno načitan autor koji vešto prerađuje poznate priče i motive. Razrešenje zapleta u prvom romanu Noćna straža može se čitati i kao daleka referenca na ključni motiv iz drame „Kavkaski krug kredom“ Bertolta Brechta. U središtu narativnog sklopa drugog romana Dnevna straža, nalazi se domišljata prerada priče o Romeu i Juliji, ovaj put u vidu nedopuštene ljubavi između svetlog čarobnjaka i tamne veštice. Na kraju trećeg romana, vidimo kako izgleda vampirska verzija antičkog mita o Ikaru. Lukjanjenko se ne poigrava samo tuđim motivima, njegova proza je u velikoj meri i autoreferencijalna. On svoje junake ne ostavlja jednom kada se priča u koju ih je uveo završi. U svakom novom nastavku on ih vraća i dovodi u nove situacije, kao da proverava rastegljivost njihovih poimanja dobra i zla. U tom smislu ilustrativan je i scenario za prvi film „Noćna straža“: Lukjanjenko je zadržao sve ključne protagoniste iz istoimenog romana, ali im je u zapletu koji se delimično poklapa sa zapletom romana promenio uloge, a ostavio iste karaktere. Utisak je da on silno uživa u pričanju priča i variranju i poigravanju sa osnovnim zapletima i junacima.

Šteta bi bilo da nešto od tog užitka ne završi i u školi.

Školegijum br. 15, mart 2016.

Peščanik.net, 22.04.2016.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. O ovome više vidi u Džon Rols, Politički liberalizam, prevela Ljiljana Nikolić (Beograd: Filip Višnjić, 1998), str. 169-171.
  2. Sergej Lukjanjenko, Šesta straža, prevela Ana Milićević (Beograd: Vulkan, 2015).
  3. Baš kao i na reditelja Bekmambetova: posle filmova o stražama, on je počeo da radi na velikim holivudskim produkcijama („Wanted“ /2008/ i „Abraham Lincoln: Vampire Hunter“ /2012/).
  4. Sergej Lukjanjenko, Dnevna straža, preveo Vladan Stojanović (Beograd: Vulkan, 2013), str. 11-13.
  5. Na sličan način, još jedna izuzetno popularna ruska autorka žanrovske proze Aleksandra Marinjina, smestiće svoju detektivku Anastasiju Kamensku u tranzicijski milje Moskve. Vidi njene romane Smrt i malo ljubavi (Beograd: Fabrika knjiga, 2004) i Stilista (Beograd: Fabrika knjiga, 2004), u prevodu Danice Ilić, odnosno Gordane Aleksić.
  6. Robert Nozick, Anarhija, država i utopija, prevela Božica Jakovlev (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2003), str. 89.
  7. Sergej Lukjanjenko, Straža sumraka, prevela Ana Milićević (Beograd: Vulkan, 2015).
  8. O preklapajućem konsenzusu vidi Rols, Politički liberalizam, str. 169-209.
  9. Isto, str. 183.
  10. Isto, str. 184-185.
  11. Naravno, i ovde treba podići jednu ogradu: svetli i tamni se ujedinjuju i postaju svesni zajedničkog dobra mahom u situacijama kada su izloženi egzistencijalnoj pretnji od strane zajedničkog neprijatelja. Ako bi to bio dominantan obrazac za njihovo (političko) ponašanje, onda bismo se ovde pre nego na Rawlsa, morali pozvati na Carla Schmitta i njegovu koncepciju neprijatelja (spoljašnjeg ili unutrašnjeg) pred čijom pretnjom se ujedinjuje politička grupa. Moj je utisak da protagonisti na stranama svetla i tame svojim ponašanjem ne daju dovoljno razloga za pozivanje na Schmitta. Ali, senka Schmitta se ponegde u ovim romanima svakako nadvija nad svima njima.
  12. Uz nešto učitavanja, moglo bi se reći da kod Lukjanjenka ima prostora da se govori i o pravilu repozicioniranja: o postojećem poretku i novim pravilima sudi se iz pozicije ne onih prvilegovanih ili dobrostojećih, već, naprotiv, najugroženijih članova, koji potencijalno trpe najveću štetu. Red vampira, kako je prikazan u trećem nastavku, otelovljuje tu perspektivu: oni su najmanje cenjen oblik postojanja unutar sveta straža. Stvari će se u vezi sa tim bitno promeniti u šestom nastavku.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)