Prizren
Prizren

Posle prvih zvaničnih izjava Tomislava Nikolića koje su izazvale male regionalne incidente, predsednik Srbije i dalje nastupa ambivalentno. Najpre je 10. jula u poseti Zrenjaninu izjavio da misli „da više nikada neće biti predsednik u Prištini, a ni predsednik privremenih vlasti u Prištini nikada neće biti predsednik u Kosovskoj Mitrovici”. Njegov kabinet je potom objavio saopštenje da Nikolić tom izjavom nije želeo da prejudicira „bilo kakvu izmenu statusa Kosova“. Posle desetak dana, Nikolić je u svojstvu vrhovnog komandanta izjavio da će „ukoliko bude potrebno, upotrebiti vojnu silu da zaštiti Kosovo“, na šta je kosovski premijer Hašim Tači reagovao poručivši da „u slučaju da Srbija još jednom uđe u rat, od nje će ostati samo Beogradski pašaluk“. Šta stoji iza predsednikovih kontradiktornih poruka koje istovremeno pokazuju dve različite stvari: želju za nastavkom dijaloga uz priznanje činjeničnog stanja – i rešenost da se brane državni interesi, koja aludira na vojni angažman Srbije?

Gardijan je čuvar Srbije

U intervjuu britanskom Gardijanu, predsednik Srbije Tomislav Nikolić nije propustio priliku da se istakne i kao vrsni pravnik, etičar i mislilac. Ničim izazvan, recimo neokađen dimom spaljenih graničnih prelaza, upozorio je da na Kosovu Srbi žive pod pretnjom genocida i da bi svako nametanje vlasti Prištine na severu Kosova moglo da dovede, kako se izrazio, do egzodusa 40.000 ljudi. Za razliku od genocida u Srebrenici koji je još jednom negirao, Nikolić je hipotetičko iseljenje Srba sa severa Kosova okvalifikovao kao genocid. Može biti da je u poduže skrivanoj magistarskoj diplomi novog predsednika Srbije ubeležen i neki master iz pravnih nauka: protestno iseljavanje sa neke teritorije za Nikolića je nesumnjiv dokaz genocida, dok masovni i etnički motivisani zločin koji su vojne snage Republike Srpske uz logističku pomoć iz Srbije počinile jula 1995. godine, ne ispunjava uslove da se tako nazove. „Nisam počinio nikakav zločin. Ne stidim se ničega što sam uradio od 90-ih do danas“, rekao je Nikolić u Londonu, seleći se sa područja međunarodnog prava na polje etike. Kao što je egzodus majka genocida, tako je samo zločin majka stida.

Činjenicu da u Haškom tribunalu ima najviše optuženih Srba, Nikolić je jednostavno objasnio time što je Srbija izgubila rat, ne želeći da odgovori da li bi poput Tadića tom istom tribunalu izručio Karadžića i Mladića. Teoremi Dobrice Ćosića da Srbija dobija u ratu a gubi u miru, Tomislav Nikolić je pridružio svoj aksiom: Srbima se sudi u miru samo zato što su izgubili u ratu. Štaviše, Nikolić hrabro koriguje opšte mišljenje: ko gubi, zapravo NEMA pravo da se ljuti. Izgubio je, sad neka trpi. A neka mu to bude i nauk za ubuduće, eto šta ga čeka ako izgubi. Što se Mladića i Karadžića tiče, predsednikov muk nas vraća četiri koraka unazad, direktno u 90-e. Dok je Đinđić i hapsio i isporučivao ekspresno, pošavši od glave problema, dok je Koštunica na rečima bio za saradnju, istina dvosmernu, a u praksi oran jatak prvooptuženih i jalov policajac, te dok je Tadić aktivno a neuspešno ujurivao haške begunce da bi ih dramatično isporučio u zadnji čas, dotle naprednjački predsednik ne želi ni da se izjasni o saradnji sa tribunalom. Uistinu, zašto bi on vadio već izvađeno kestenje iz vatre: drugi su opekli prste, priča sa tribunalom je ionako gotova. Skupštinska rezolucija je Nikolićeva Kritika i čistog i praktičnog uma, genocid je rezervisan samo za budućnost i samo za sever Kosova.

Opet, ni Nikolić, sem egzodusnog genocida koji čeka Srbe ako Priština zagospodari celom Kosovskom Mitrovicom, nije baš uvek znao šta budućnost nosi. Na pitanje novinara Gardijana da li njegov poziv predsednici Kosova da prihvati da nikad neće upravljati severnim delom Mitrovice znači podelu Kosova, Nikolić je izjavio da ne zna „jer pre 20 godina, da mu je neko rekao da neće biti Jugoslavije, ne bi poverovao u to, kao ni u to da će se Srbija i Crna Gora razići“. I poentirao da život piše romane, tj. da nam„život priređuje iznenađenja“, stoga ne može da „vodi politiku zamišljajući stvari“. Na stranu Nikolićeva jugoeuforija, nije bio jedini, ali za državnu zajednicu Srbija i Crna Gora biće da je bio deo usamljene unionističke elite. Što se tiče zaključka da zbog života koji nam priređuje iznenađenja, ne može voditi politiku zamišljajući stvari, nalazim da je antologijski i da je predsednik Srbije već na samom početku mandata misaono prevazišao sebe.

Kosovo, strategija koja teče

Zanimljivo je uočiti dve konstante državne politike demokratskih vlasti u Srbiji prema Kosovu. S jedne strane to je politika odbrane Ustava i teritorije Republike Srbije uz pozivanje na Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN; s druge, stalni pokušaji rešavanja kosovskog pitanja uz eventualne pregovore sa političkim predstavnicima kosovskih Albanaca. Svaki put bila je formulisana politička platforma koja je u očima vlasti u Beogradu predstavljala kompromis i u svakom narednom pokušaju taj je kompromis izgledao za nijansu veći. Za vlasti u Beogradu kompromis je predstavljalo svako rešenje koje je odudaralo od tvrdokornog Miloševićevog stava iz 90-ih da je za političke ambicije kosovskih Albanaca dovoljan okvir nudio ustav Srbije i autonomija u okviru Republike Srbije.

Februara 2003. godine premijer Đinđić je poslao pisma liderima Velike Britanije, Amerike i Rusije Toniju Bleru, Džordžu Bušu i Vladimiru Putinu, u kojima je zatražio hitan razgovor o statusu pokrajine. U pismu Toniju Bleru, Đinđić je pomenuo tri opcije mogućih odnosa Srba i Albanaca: model odnosa Hrvata i Muslimana u Federaciji BiH, kiparski model i model teritorijalnog razgraničenja, odnosno podele Kosova za koje Đinđić smatra da je u tom trenutku najškakljivije rešenje, ali i, dugoročno gledano, najbolje za obe strane. Kao motivaciju za svoju političku inicijativu Đinđić je naveo želju da se politički dijalog između Beograda i Prištine pokrene s mrtve tačke, te ponude i prodiskutuju opcije alternativne nezavisnosti, ka kojoj je Kosovo neizbežno klizilo.

Na svoj način i Vojislav Koštunica je želeo da predupredi nezavisnost Kosova i pokrene dijalog. On je ponudio platformu „više od autonomije a manje od nezavisnosti“. Iako sadržaj ove platforme u javnosti nikad nije podrobno predstavljen, čini se da je ona bila najviše upućena EU i Prištini kao signal da se političkim pregovorima može dobiti znatno više u odnosu na postojeća ustavna rešenja pod uslovom da se prizna državna jurisdikcija Srbije. Za vreme Koštuničinog premijerskog mandata organizovan je oktobra 2006. dvodnevni referendum o novom ustavu Srbije. U Ustav je uneta preambula koja je istakla da je jedan od temelja novog Ustava, pored „državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica u Srbiji“, i to „da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije“, iz čega su propisane „ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima“.

Uprkos preambuli Ustava i referendumskoj volji u Srbiji, 17. februara 2008. Kosovo je proglasilo nezavisnost, koju je u protekle četiri i po godine priznalo ukupno 89 država, među kojima su zemlje regiona, osim BiH, i 22 zemlje članice EU.

Za vreme prethodne vlade Mirka Cvetkovića u kojoj su većinu činili predstavnici DS-a, vođeni su pregovori o tzv. tehničkim pitanjima. U 2011. godini održano je osam rundi pregovora, a postignuti su dogovori o rešavanju pitanja slobode kretanja i matičnim knjigama, sporazum o carinskom pečatu i katastrima, dogovor o uzajamnom priznavanju univerzitetskih diploma. Februara 2012. postignut je sporazum o regionalnom predstavljanju Kosova (tabla sa imenom Kosova treba da sadrži fusnotu u kojoj se pominje Rezolucija 1244) i usvojen je tehnički protokol o zajedničkom upravljanju prelazima. Uspešan završetak tzv. tehničkih pregovora za Srbiju je bio važan kao preduslov za dobijanje kandidature za članstvo u EU, koju je Srbija i dobila 2. marta ove godine. Uprkos kontroverznim tumačenjima fusnote i insistiranju Prištine da Beograd treba da sprovede u delo slovo svih potpisanih dogovora, pregovori Borka Stefanovića i Edite Tahiri ne samo da su bili jedini od Rambujea, već i najuspešniji pregovori u novijoj istoriji odnosa ova dva naroda.

Sasvim za sebe, početkom ove godine Boris Tadić u svojstvu predsednika Srbije lansirao je svoj plan u 4 tačke, koji je obuhvatao posebno rešenje za manastire SPC i administriranje manastirskim kompleksima, posebne garancije za Srbe u enklavama, pitanje imovine naših građana i države, kao i posebno rešenje za sever Kosova.

Iskorak ili simulacija

Pri prošlonedeljnoj poseti Beogradu šefa italijanske diplomatije Đulija Maria Terca i šefa Odeljenja ministarstva spoljnih poslova Nemačke za jugoistočnu Evropu Nikolausa Grafa Lambsdorfa, strani gosti su srpskim zvaničnicima doneli dve vrste poruka. Podržane su ideje o podizanju dijaloga sa tehničkog na politički nivo i negirano je da postoje novi uslovi koje Srbija mora da ispuni da bi dobila datum početka pregovora o pristupanju EU. Domaći zvaničnici, u prvom redu predsednik Nikolić, premijer Dačić i omnipotentni potpredsednik Vlade, ministar vojni i „nadziratelj“ rada svih tajnih službi Aleksandar Vučić, takođe su dali dve vrste poruka: neće priznati nezavisnost Kosova, ali su spremni za konstruktivno učešće u dijalogu. Vučić je u razgovoru sa Lamsdorfom istakao „da je svestan da će u dijalogu sa Prištinom mnoge odluke za Srbiju biti teške i da će Beograd morati da pristane na kompromise, ali da kompromise mora početi da čini i Priština.“ I u pomenutom „hardlajnerskom“ intervjuu Gardijanu, Tomislav Nikolić je „nagovestio nameru da zauzme tvrđi stav od prethodnika u pregovorima Beograda i Prištine“, jer se do sada samo od Srbije tražila popustljivost i „da bi sada trebalo tražiti veće ustupke od Prištine“.

Ovih dana mediji u Srbiji i na Kosovu preneli su vest da bi na jesen moglo da dođe do nastavka razgovora Beograda i Prištine. Predsednica Kosova Atifete Jahjaga i predsednik Srbije Tomislav Nikolić trebalo bi u oktobru da se sastanu u nekoj evropskoj državi, objavio je prištinski “Ekspres”. Štaviše, kako je preneo list „Koha ditore“, visoki međunarodni predstavnici pripremili su dokument za politički dijalog Beograda i Prištine koji će obuhvatiti i sever Kosova. Kao svojevrsni odgovor na Nikolićeve i Vučićeve primedbe da Priština do sada nije pravila ustupke, ovaj dokument sadrži i neka pozitivna rešenja za Srbe na Kosovu koja nije sadržao plan Martija Ahtisarija, ključan dokument na koji se pozvala Priština prilikom proglašenja svoje nezavisnosti. Pominju se povećanje garantovanih mesta za Srbe u kosovskoj skupštini, amnestija za građane na severu protiv kojih su podignute optužnice ili nisu platili račune za vodu, struju i druge dažbine…

Pre mogućeg Nikolićevog susreta sa Jahjagom na jesen, lideri naprednjaka, stari i novi, najavili su pokušaj postizanja „nacionalnog konsenzusa po pitanju Kosova“. Logično je pitanje hoće li se i pod novom vlašću nastaviti trend dijaloga pod prinudom pomaka u evro integracijama, za koje i premijer Dačić izjavljuje da će biti prioritet novoj Vladi, ili nova koaliciona skupina ima kapacitet za ozbiljniji politički iskorak. U svetlu iznetih primera, od Đinđića i Koštunice do Stefanovića i Tadića, srpskoj strani je uvek bilo bliže zanimanje izborom statusnog modela za Kosovo uz ignorisanje albanske težnje ka samostalnosti ili postojanja nove države. Ustavobraniteljske stranke u Srbiji iznošenjem takvih modela kao da očekuju da će se na neki volšeban način partije kosovskih Albanaca odreći proglašene nezavisnosti i vratiti se, makar simbolično i virtualno, pod suverenitet Srbije. U stvari, ako se niko u Srbiji ne zanosi takvim scenarijom, pitanje je šta se u eventualnim statusnim pregovorima može postići ako jedna strana ne odustaje od nezavisnosti a druga strana ni po koju cenu na nju ne pristaje. Pravo pitanje je zapravo imaju li obe strane snage da omekšaju svoje tvrde pozicije kojima štite svoje ustave, nacionalne interese i žrtve podnete za nezavisnost i suverenitet i dođu do istinskog kompromisa u tom dosta uskom i mutnom međuprostoru između dva isključiva stava o kosovskoj nezavisnosti.

Paradoksalno, kao što savremena levica podiže poreze i kreše socijalna davanja a savremena desnica smiruje tenzije i inkorporira manjine u vlast, neodesničarska vlast u Srbiji ima dobru priliku za politički iskorak, posebno što joj na takvom putu neće stajati opozicija DS-a i LDP-a. Prvi cilj novoj Vladi Srbije je da pošto-poto zakrpi budžetsku rupu, zajmom, kreditom, ruskim parama za železnicu ili od honorara najurenih agronoma iz Ministarstva poljoprivrede. Drugi bi mogao da bude pokušaj da se do kraja godine dobije datum za početak pregovora o priključenju EU, za šta bi zlatni ključić mogao da predstavlja nastavak dijaloga sa Prištinom, ali i ozbiljna realistička platforma. Platforma bez egzodusa i vidovdanskih žandarmerijskih zakletvi, preambula i fusnota.

Peščanik.net, 07.08.2012.

KOSOVO
USTAV SRBIJE