Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Na nekoliko nedužnih zidova, u centru Beograda za koji se pogrešno misli da je prestonica slobode, od decembra stoje neprekrečeni grafiti. Rima je delo priglupog nadripesnika, ali je poruka zastrašujuća: „Marinika shvati, mi nećemo stati!“

To je pretnja narodnoj poslanici Mariniki Tepić, koja je prilično usamljeni borac protiv srpskog fašizma novoga doba, jer saboraca skoro i da nema. Da ih ima, ili da ih ima dovoljno, da ova vlast razume sa kim se sve uortačila kako bi opstala, Marinika ne bi bila meta. Mete ne bi ni bilo.

Bio sam uveren da je Marinika Tepić dobila ime po istoimenoj lepoj, setnoj pesmi, šlageru Dušana Jakšića iz 70-ih godina prošloga veka. Ali nije, to je često rumunsko ime. Marinika je sitna i nežna žena, i baš me je razbesneo onaj borac za prava nacista, koji joj je prvo zapretio snajperom, a ako to ne bude dosta, može i top. Teško državi u kojoj se artiljerijom ide na Mariniku! Mislim da ona (država) više i ne postoji, to je samo haotični prostor za proterivanje svake regularnosti i nasušnog ljudskog spokoja. Izvor jeze za građane, prostor za uzgajanje zla, koje je jednom bilo zakopano, pa se u liku Save Savanovića pojavljuje kao ideja naci budućnosti.

O tome je Marinika Tepić govorila na svom radnom mestu, u srpskom parlamentu. Tražila je od svoje države da zaustavi nadolazeće varijante fašizma i njegove nakazne oblike, svakako znajući da džara u odvratnu ranu punu crva, u samo srce tame, u mesto gde se zlo nalazi u simbiozi sa nelegitimnom vlašću. A odatle ono i crpe svoju snagu.

Uz grafite pretnje, pojavila se još jedna, na portalu koji se zove Nacionalist, i to iz Pokreta 1389. čija je suština u ovoj rečenici: „Spremni smo na haos ako država kapitulira. Ako država kapitulira – mi nećemo!“

Pred kim bi to država mogla da kapitulira? Pred Marinikom Tepić, naravno, koja se bori protiv njenih najboljih sinova, pa ako se dogodi da još neko od njih slučajnom greškom sistema završi u kavezu, sledi najavljeni haos.

Bilo je i drugih poruka mržnje, neke aludiraju na Marinikino rumunsko poreklo, a onda se ona obratila domaćoj i međunarodnoj javnosti. Sa ubedljivom porukom o ubrzanoj fašizaciji Srbije uz podršku vladajuće partije.

U Sava centru je 11. januara održan skup, kongres, konvencija, svejedno, gde je osnovana Srpska desnica, ili nešto slično, sačinjena od svojih najekstremnijih restlova: nedićevske i četničke omladine, pokreta 1389 Miše Vacića, nekakvih viteških redova i slično. Mogla je to da bude marginalna skupina nesrećnika i drugih opskurnih individua, da im vladar nije odao poštovanje, poslavši tamo prigodnog Milenka Jovanova, potpredsednika SNS-a. Da im visoki izaslanik prenese njegove visoke pozdrave pred beogradske izbore. Za predsednika nove desničarske unije izabran je Miša Vacić, nekadašnji radnik u uglednoj kancelariji Marka Đurića.

U svom pismu javnosti, Marinika ukazuje na često prisustvo dvojice istaknutih britanskih fašista, Džima Dousona i Nika Grifina. Oni koji su prethodno sa gađenjem izbačeni iz Mađarske, a zabranjen im je boravak u državama koje bar malo drže do svog demokratskog ustrojstva. Bili su ekskluzivni gosti u prostorijama srpske vlade, u prometnoj Đurićevoj kancelariji. Naravno, u društvu Miše Vacića, koji je bio njihov ljubazni domaćin. Marinika kaže: „Ističem naročito važnu i poučnu informaciju, da me navedene desničarske i profašističke organizacije, interno zovu ’Džo’, aludirajući na britansku parlamentarku Džo Koks, koja je ubijena na ulici 2016. godine. Britanska javnost uprla je tada prst u organizaciju Britain First, čiji je Džim Douson osnivač.“

Kodno ime za Mariniku proizvod je ubilačke kreativnosti i prizivanje tragične analogije sa Džo Koks. U stvaranju ambijenta u kome je eliminacija nepoželjnih dopuštena u očuvanju (fašističke) ideje, nije neophodno da fireri ili gebelsi drže snajper, ili top. Ima dovoljno fanatika sa četvrtinom uma, koji su u stanju da pokažu preteranu revnost. I to je proizvod atmosfere legitimnog javnog linča, koja je možda dovela i do likvidacije Olivera Ivanovića. Mržnju često realizuju oni koji ne umeju da je šire, ali su sigurni da čine pravu stvar, jedinu koju umeju.

Hrabrost Marinike Tepić da kaže sve što se mora reći proizvod je straha od onoga što nas okružuje. I što možda dolazi, kao mračni izlaz iz gliba u kome jesmo. Pokušala je da nas upozori kako živo blato u kome gacamo nema dna. Da li sam dobro razumeo njeno pismo svekolikoj javnosti? To nije manifest strepnje niti herojstva, nego samo očajnički no razumni apel sa mnogo dokaza: Zar ne vidite šta nam se događa? Šta vas plaši da vidite? Moguće je da bude mnogo gore nego što jeste. I to već počinje.

Marinika strepi da država neće preduzeti ništa da ih zaustavi.

Jer, oni su država.

Peščanik.net, 02.02.2018.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Nikada lakši izbor

Sofija Mandić – Pod predsedničkim prozorom

Otvoreno pismo Marinike Tepić

Tamara Nikčević: Marinika Tepić – intervju


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)