Football street art

Football street art

Zašto je čovek premijer ako ne može ništa da obeća. Koliko je krvario, i figurativno i bukvalno, da se domogne tog položaja pa da ne može da sebi da oduška. I da nagradi naše hrabre momke, naše heroje, naše fudbalere koji su, poput svojih slavnih predaka, ne samo prešli Albaniju nego su je prosto pregazili.

Mislite da tako nešto premijer ne bi mogao da uradi ni u sopstvenoj kući nego bi, recimo kad hoće da kupi šporet ili frižider, morao da se makar – mada je svima jasno da je to običan eufemizam – konsultuje sa ženom? Pa da bi tako i u tom smislu, pre nego što obeća 150 miliona evra, trebalo da se konsultuje sa Vladom, a možda čak i sa Skupštinom? Ne, mislim da su u pravu oni drugi koji kažu da bi to bilo samo puštanje magle i da je bolje ovako, jasno i transparentno; nek’ se vidi ko je gazda svega (onaj Hoking je smislio teoriju svega, ali mi imamo gazdu svega).

Kažu izveštači sa lica mesta: nakon postavljenog pitanja premijer se malo zamislio, a onda je obećao da će Vlada za izgradnju novog fudbalskog stadiona obezbediti 150 miliona evra. Dakle, nije to bilo kao iz topa: bum, to jest tras, evo 150 miliona. Premijer je prethodno malo zastao. Zašto je zastao? Možda je računao kako da nađe tih 150 miliona? A onda se setio: pa da, juče sam smanjio dnevnice, naći će se valjda uz to još neka crkavica.

Dosta je bilo šale. Vladina Uredba o smanjenju dnevnica državnim službenicima i nameštenicima nije izazvala neku pozornost u javnosti. Ona je, po svemu sudeći, tu pre svega videla svakojake pripadnike državnog aparata (poslanike, članove predsedničkog kabineta i ministarstava, agencije, javne ustanove i preduzeća) čija mnogobrojna putovanja, naročito u inostranstvo, čak i kada ih plaćaju njihovi domaćini, osim protokolarnog (opet eufemizam za ono „da im… vidi put“), nemaju nikakav drugi značaj. Pa se nije ni sažalila na njihovu sudbinu.

Najpre, moguće je da su dnevnice za službena putovanja previsoke, da se često daju i kada za tim nema potrebe, da ima zloupotreba, ali to se rešava uvođenjem jasnih i racionalnih pravila i njihovim strogim poštovanjem.

Drugo, nisu svi državni uposlenici isto, niti su svi u istom položaju. Ima i onih, svejedno da li ih je mnogo ili malo, čija službena putovanja imaju smisla, koji na tim putovanjima nešto zaista rade. Navešćemo samo jedan primer. Veliki broj nastavnog osoblja iz srednjih i osnovnih škola, kao i predškolskih ustanova, ima čak i obavezu da pohađa raznovrsne seminare za stručno usavršavanje. Njih niko ne vodi na ručak, često ni kafu nemaju „gratis“, sve to oni moraju iz sopstvenog džepa da plate. Oni će ovakvom odlukom Vlade biti ne samo materijalno pogođeni, nego i psihološki demotivisani. Sličnih slučajeva sigurno ima još.

Jedna odgovorna, a ne demagoška vlada, o tome bi nesumnjivo vodila računa.

Ovako ispada: vaspitačicama i učiteljicama – 150 dinara, fudbalerima – 150 miliona evra. A premijer Vučić mu dođe kao neki srpski Superhik (lik iz čuvenog stripa Alan Ford, ako je uopšte potrebno napominjati) koji uzima siromašnima i daje bogatima.

Peščanik.net, 11.10.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.