Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Sudski sistem međunarodne pravde osudio je dosada najviše rangiranog političara iz jugoslovenskog rata, Radovana Karadžića, za zločin genocida: taj je doživeo presudu, i verovatno će u zatvoru dočekati prirodnu smrt pre isteka kazne od četrdeset godina – ako ga ne puste ranije… No čak i da je presuda mnogo blaža, ne bismo smeli posebno osuđivati odluku suda, zbog dva ključna razloga: zato što smo kao građani država članica UN, uključenih u dogovor, delegirali svoja prava na međunarodni sud, i drugo, što u ovome slučaju presuda (za razliku od nekih drugih) deluje dovoljno uverljivo i zadovoljava najšire prihvaćena humana i etička merila. Daleko sam od toga da mislim da presude bilo kojeg suda ne smeju biti predmet kritike, razmišljanja i ocenjivanja. U slučaju Radovana Karadžića, slučaj ili sama Florans Artman hteli su da nekadašnju saradnicu Karle del Ponte, istraživačicu i publicistiknju, uhapse pred samim sudom trenutak posle proglašenja presude Karadžiću, na osnovu kršenja Statuta Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji (ICTY), zbog toga što je u svojoj knjizi o genocidu iz 2008. navela da je sud sakrivao ratne arhive Miloševićevog režima, jer bi Srbija u slučaju da Bosna traži reparaciju morala da plati milione dolara, čime bi se ugrozila ekonomska situacija Srbije… U međuvremenu je sud odobrio dostupnost tim dokumentima, ali – presuda je presuda, i Florans Artman će odsedeti sedam dana u zatvoru sa ratnim zločincima…

Da, čak i najviši sudovi mogu biti kratkovidi, bezobzirni, suviše politički obazrivi, čak i koruptivni, članovi mogu biti međusobno posvađani, sujetni, konfliktni, zaslepljeni – obaška ne posebno pametni; zato imamo puno pravo da o svakome procesu i pri svakoj presudi razmišljamo o neposrednim posledicama na naše razumevanje humanosti i na neprikosnovene, minimalne zahteve o ljudskom životu i dostojanstvu. Preživele žrtve i zastupnici mrtvih žrtava Karadžićevih zločina su, sem spontanih želja za ubijanjem zločinca – što pravno nije mogućno jer u Evropi više nema smrtne kazne – posebno isticali da je Karadžić oslobođen optužbi za genocid u sedam opština u severoistočnoj BiH, koje su danas uglavnom deo Republike Srpske, i to tokom 1992-1994, dakle u doba kada je predsednik Republike Srpske bio Radovan Karadžić. Argumentacija suda za izuzimanje ovih slučajeva, koji sasvim sigurno mogu biti definisani kao genocid, ne zvuči mnogo ubedljivo neprofesionalnom uhu. Zato ću se ograničiti upravo na jednu od opština koje nisu navedene na ovom spisku, i na slučajeve za koje jedan osuđenik pravoznažno služi doživotnu kaznu: Milan Lukić. Lukić je nepovratno osuđen 2011, kada je inače u Beogradu izdao svoju knjigu Ispovest haškog sužnja, koja je, između ostalog, bila prikazivana i promovisana i pod pokroviteljstvom srpske pravoslavne crkve. Uhapšen je u Buenos Airesu 2005, pošto je od 1994. pa do hapšenja živeo u Republici Srpskoj, Srbiji i još ponegde, a pre rata u Nemačkoj i Švajcarskoj, odakle je sa 25 godina došao u svoj rodni kraj da okuša ratnu sreću. Pre haškog procesa su ga srpske vlasti više puta hapsile i čak počinjale sudske procese, ali nijedan nije okončan: klan Lukićevih sezao je daleko, čak do položaja ministra; jedan od njegovih nećaka osuđen je sa njim. Lukić je predvodio različite paravojne trupe – ili istu pod različitim imenima – Bele orlove, Vukove, ili Osvetnike: operativni deo ponekad nije prevazilazio petnaestak ljudi, pa ipak je Lukić uspeo da samo u Višegradu pobije više od 3.000 ljudi, da organizuje centre za silovanje i mučenje, da u dve kuće žive spali grupe od po sedamdesetak Višegrađana, da otera više desetina hiljada ljudi, da zaustavlja autobuse i iz njih izbacuje pa zatim ubija (Sjeverin), da zaustavi voz sa građanima Srbije pa izabere muslimane i Hrvata koji se pobunio i sve ih pobije (Štrpci), i mnogo drugih nepopisanih činova… Svedoci, mnogi koji nikada nisu pozvani u Hag, videli su ga kako bije, ponižava, siluje, kolje, upucava, spaljuje ljudska bića… i baca ih u reku Drinu, sa obala, iz krvavog hotela ili sa ćuprije, one iz dela Ive Andrića. Godine 1994, Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, Slobodan Rakitić i još neki literarni političari, sede za stolom u Višegradu, stisnuti jedan do drugog u odelima i kravatama, i mrtvi ozbiljni prisvajaju Ivu Andrića, most i istoriju, bez ijedne reči o krvi koja je sa mosta tekla malo pre nego što su ih na književni „skup“ doveli, u skupim terencima, oni isti osvetnici, vukovi ili orlovi pod Lukićevom komandom…

Kakve god da je ljude i trupe sa simboličkim imenima predvodio, Milan Lukić je delovao u ime Republike Srpske i pod komandom njenog civilnog predsednika i ratnog vođe, Radovana Karadžića. Mnogi su znaci da je sa njim bio i u poslovnim odnosima: posebno se spominje fantomsko preduzeće koje se ponajviše bavilo kokainom: potreba za utehom među neurotizovanim Beograđanima bila je i još uvek je visoka, da pomenem samo jedno od tržišta. Pojavljivale su se i priče o izdajstvu odnosno denunciranju Karadžića, pa ponovnom zaklinjanju – ništa neobično, i nekadašnji oštri kritičar Karadžića, sadašnji predsednik Republike Srpske Dodik je, bezbedan posle presude, odao priznanje junaku svoje države… Tražiti od bilo kog suda da se upušta u ovaj gadljivi spoj zločinstava, licemerja, laži i prevara zapravo je besmisleno. Ali gde onda stanuje pravda?

Svuda. O ljudima – docnije, prvo o mestima. U neposrednoj blizini mesta zločina za koje je Lukić osuđen a Karadžić nije ni optužen, recimo, u prokletom jezeru. U blizini Bajine Bašte, između Srbije i Bosne, stoji akumulaciono jezero Perućac, koje snabdeva hidrocentralu. Oko jezera su nastali razni „sadržaji“, tereni, splavovi, plaže – mesto uživanja, skromno i lokalno. Većina tela žrtava bačenih niz Drinu iz svih gradova i sela gde su počinjeni zločini završili su u ovom jezeru. Ponekad su se pojavljivali i na obalama. BiH je iskoristila mogućnost isušivanja jezera radi održavanja 2010, dobrovoljci su prionuli u traženje. Nađeno je između 200 i 300 ostataka ljudi, dosada je identifikovano nešto preko 160. Pronađene su tri žrtve od otetih iz voza u Štrpcima, jedan Srbin, ostalo su Višegrađani i stanovnici iz naselja iz okoline reke; nađeno je i nekoliko Albanaca, čiji su leševi bačeni u jezero 1999, posle upada srpske vojske na Kosovo. Voda je ponovo puštena u jezero pre nego što je potpuno istraživanje završeno. Računa se da je u jezeru bar hiljadu, ili možda i više ostataka žrtava iz raznih faza rata.

Da ne bismo plivali, brčkali se, pecali i veslali preko leševa žrtava, primenimo jedino oruđe koje imamo – sećanje, pamet, sposobnost gledanja, sakupljanja, dokumentovanja, objašnjavanja, traženja, opisivanja, opipavanja, slušanja: sve što imamo u glavama. Još, još i još, dok nas ima živih koji u bilo čemu od toga, u bilo kojoj meri, bilo gde – i što pre – možemo pripomoći. Nikad neće biti dosta. Ali ta nas pravda voli i stanuje kod nas.

Peščanik.net, 31.03.2016.

SJEVERIN
SREBRENICA
ŠTRPCI

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)