Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

O knjizi Susan Neiman, Why Grow Up? Subversive Thoughts for an Infantile Age.

Želja da se pokorimo stegama ustanovljenog autoriteta dok istovremeno čeznemo da ih se oslobodimo verovatno je prilično dobar opis jedne od najvećih nesreća ljudskog postojanja. Ne povređuju nas toliko pojedinosti koliko činjenica da smo iznutra podeljeni – sizifovska priroda ponavljanja te podeljenosti.

Najvećim delom svog života prihvatamo infantilnu udobnost življenja u okviru konvencija mišljenja i ponašanja datih nam od rođenja. A onda, u određenim vremenskim razmacima, počinjemo da osećamo da nas te konvencije ograničavaju, čak zarobljavaju, i iz nas, kao iz nekog ko se probudio iz dubokog sna, provaljuje eksplozivna žudnja da nas sloboda iznova definiše. Ono što sledi može biti bilo šta, od kulturnog nemira do direktne revolucije – vlade mogu padati, institucije se mogu urušavati, nove jednakosti potvrđivati – ali konstitucija ljudske psihe ne podleže nikakvoj materijalnoj promeni; ciklus pokoravanja i pobune neizbežno se ponavlja, a da pritom nema većeg trajnog napretka.

Od Platona nadalje, filozofi, edukatori i analitičari nudili su jednu ili drugu verziju odnosa između kulture i prirode kao ključno objašnjenje naše stalne dileme. U antička vremena verovalo se da su bogovi prvobitno napravili ljude sa po četiri noge, četiri ruke i dva lica, ali se Zevs previše bojao moći koju su takva bića imala pa ih je sve rascepio nadvoje i tako prisilio muškarce i žene da celog života tragaju za izgubljenom polovinom. Biblijska verzija problema je glasila: ljudi su bili jedno u sebi sve dok nisu pojeli plod sa Drveta saznanja, nakon čega su postali životinje obdarene svešću – koja je i dar i kazna. S jedne strane, svest je učinila ljude ponosnim, a s druge usamljenim. Usamljenost se pokazala kao naša propast i tako je izopačila naše prirodne težnje da smo postali tuđi sami sebi – pravo značenje otuđenosti – i nikad više nismo mogli da se osetimo celovitim. Posle Biblije – ovde ponešto preskačem – pojavio se Frojd koji se složio s tim da je usamljenost urođena ljudskom rodu, da je osećanje nepovezanosti trajno. Međutim, Frojd je smatrao da tu nepovezanost bolje objašnjava njegova teorija instinktivnih nagona, onih elemenata koji su upisani u samu našu bit i dovode nas u neku vrstu konflikta razrešivih samo uz pomoć duboke samospoznaje. Zanimljivo je to što su se, od Platona do Frojda, svi slagali da pomoć može doći samo iznutra. Kad bi muškarci i žene naučili da potpuno i slobodno zaposednu svoja svesna jastva, više ne bi bili sami; imali bi sebe za društvo. Kad ima društvo, čovek može da se integriše i izloži riziku zajedništva.

***

Po mišljenju Suzan Nejman i stotina moralnih filozofa (između ostalih i Kanta, Rusoa i Ničea) koji su joj prethodili, reč “integracija” najbolje se može zameniti rečju “zrelost”. Ono što pesnici i analitičari označavaju kao postizanje celovitosti, ti filozofi opisuju kao dostizanje odraslosti. Sama Nejman je naširoko i često pisala o smislu života posvećenog sazrevanju i boljitku koji on nudi. Ona je sebi postavila zadatak da izraz “Odrasti već jednom!” oslobodi ironije i uputi ga onima koji iskreno veruju da odrasti ne znači predati se svetu takvom kakav je, nego materijalno doprineti stvaranju sveta kakav treba da bude. Filozofija, ponavlja ona, može da ponudi istoriju misli koja će delovati kao neprocenjiva pomoć u tom poduhvatu.

Kao i uvek, Imanuel Kant je zvezda vodilja Suzan Nejman i njegov model sazrevanja je tačka od koje polazi njena nova knjiga Why Grow Up?, razmišljanje o značenju i korisnosti sazrevanja. Kant smatra, kaže ona, da conditio sine qua non odraslosti leži u razvoju razuma. U ranom detinjstvu nepromišljeno verujemo u sve što nam se kaže, u adolescenciji nepromišljeno odbacujemo sve što nam se kaže. Na kraju naučimo da sami razmišljamo i sudimo, posle čega se sposobnost rasuđivanja razvija s godinama, a zajedno s njom i mi. Stvar je u tome što nam sposobnost samostalnog razmišljanja nije data sama po sebi; ona je ideal, nju postižemo uz ogroman napor. A naporu se opiremo jer je to đavolski težak posao.

“Mi biramo nezrelost”, piše Nejman pozivajući se na Kanta, “zato što smo lenji i uplašeni: mnogo je komotnije pustiti da neko drugi donosi odluke umesto nas.” Otuda, iako smo rođeni sa sposobnošću da postanemo odrasle razumne osobe – i tako steknemo istinsku unutrašnju slobodu – naši sopstveni najgori instinkti teraju nas da ostanemo neobaveštena, nemisleća bića, koja bi radije provela tri nedelje zaokupljena razmišljanjem o tome kakvu mašinu za veš da kupe nego šta treba uraditi s “naftnim kompanijama, seksualnim uznemiravanjem, dronovima, bolestima koje se mogu sprečiti”.

Na kraju, i Nejman i Kant podsećaju čitaoca da sloboda o kojoj govore podrazumeva samokontrolu, onu vrstu kontrole koja uključuje i volju da snosimo odgovornost za sopstvene postupke. Svi ovi filozofi slažu se u oceni da dokle god čovečanstvo, bilo da je reč o pojedincima ili o čovečanstvu kao celini, ne razvije želju za preuzimanjem odgovornosti, nastavićemo da živimo u stanju slepila koje smo sami stvorili, a neizbežan ishod takvog stanja jeste život koji nam se, što duže živimo, čini sve prazniji i prazniji.

Knjiga Suzan Nejman postavlja pitanje: kako odnegovati jastvo obdareno rasuđujućim unutrašnjim životom koji može bolje da hrani um i duh dok starimo? Nažalost, Nejman se oseća obaveznom da na to pitanje odgovori – bukvalno. I tada se direktno suočavamo s ograničenom sposobnošću savremenog filozofa da ispravi anomiju koja leži u čekanju na onoga ko ne “odrasta”.

U celoj knjizi Nejman nabraja društvene katastrofe koje su izrodili naše vreme i mesto, i pritom nagoveštava da je naš svet jedan od najnemilosrdnijih i najbezdušnijih u ljudskoj istoriji, pa ljudi čiji se život odvija u njemu imaju manje šanse da ikad istinski sazru nego što su drugi imali. Ona koristi filozofiju “kako bi pokazala ponešto od konceptualnog užasa sveta u kojem smo se rodili”, i nada se “da ćemo, ako shvatimo koliko se nasilje vrši nad našom prirodom, moći da budemo od koristi u borbi protiv tog nasilja”. Međutim, takav plan je vodi ka preskriptivnosti i upravo tu knjiga gubi snagu.

U poglavlju pod naslovom “Postajanje odraslim” Nejman nam preporučuje sto posto siguran recept za sazrevanje – samo kad bismo ga mi, tako uplašeni i lenji, prihvatili! U odeljku sastavljenom od tri pododeljka nazvana “Obrazovanje”, “Putovanje” i “Rad” ona drži mini-lekciju o tome kako svaki od tih elemenata ljudske preduzimljivosti jača odbranu od mentalnog i emocionalnog zastoja. Obrazovanje, obaveštava nas ona, treba da razvije, a ne da slomi ispitivački duh, da nas nauči da poštujemo pravilo i ohrabri da se nedelju dana odmorimo od interneta. Putovanje treba podsticati kako ne bismo mislili da su naše kulturne pretpostavke konačna slika ljudske stvarnosti. Radu koji nas zaokuplja treba težiti jer svrhovito bavljenje nečim što je izvan nas samih daje smisao životu.

Čitalac – odrastao ili ne – ne može a da se ne zagleda u stranice na kojima su ispisane te propovedi. Čini mu se da pred sobom ima standarde moralnog i duhovnog uzdizanja karakteristične za devetnaesti vek, poruku koja više duguje hrišćanskom rešenju nego modernističkom razumevanju, a jezik podseća na retoriku univerzitetske brošure koja obećava da će vaše dete postati to i to samo ako izabere dotični fakultet.

***

Filozof Gordon Marino jednom je napisao da, po njegovom iskustvu, “filozofi, uopšteno gledano, nisu emocionalno najusklađenije osobe”. I dodao je: “Mnogi su skloni da se prema oseci i plimi osećanja odnose kao da naše strasti nisu ništa drugo do smetnja razumu.” Takođe je primetio da je “za razliku od moralnih rigorista poput Kanta i Kjerkegora, Frojd tvrdio da se ljudi rađaju s psihološkim, kao i fizičkim ograničenjima” i “preporučivao je da svoju moralnost prilagodimo sopstvenim psihološkim sposobnostima”.

Sve to me vraća na početak ovog prikaza.

Jevrejski filozof Hilel govorio je da drugima treba činiti ono što želimo da drugi nama čine. Kant je u istom duhu rekao da drugog čoveka ne treba da koristimo samo kao instrument. I pored sve dobre volje u svetu – a veliki broj ljudi je ima – nismo bili u stanju da postignemo uspešno sprovođenje tih plemenitih preporuka. Ne zato što smo lenji, potkupljivi ili nesposobni, nego zato što većina nas živi u stanju unutrašnjeg konflikta koji nam onemogućava čistotu ponašanja. Svakog dana svog života ogrešujemo se o sopstvenu žudnju da postupamo dobro: naša narav ne može se obuzdati, naša poniženja ne mogu se zaboraviti, naše fantazije uvek su prisutne. Ne možemo se uzdržati od prezira, odbacivanja, izazivanja i potcenjivanja. Godine provodimo na kauču u naporu da svoju rasuđujuću inteligenciju nateramo da uguši naše strasne izlive. Kad dobijemo recept za dobar život, želimo da se ti delovi neposredne stvarnosti sjedine u mešavinu.

Pored naših stalno sukobljenih jastava, još jedna nepromenljiva stvarnost jeste činjenica da je svet takav kakav je ozloglašen od pamtiveka. Tokom istorije muškarci i žene su pisali – pisma, dnevnike, pesme i romane – u kojima su isticali da goreg vremena od njihovog nikad nije bilo. Iako su mnoga vremena zaista bila užasna, nijedno nije bilo bez nekog obeležja koje ga iskupljuje. Dvadeseti vek opravdano polaže pravo na to da je jedan od najstrašniji vekova koji su ikad zabeleženi; istovremeno, u njemu je stvorena najveća masovna kultura u istoriji i, bez obzira na proistekli rezultat, demokratija je proširila jednaka prava na delove čovečanstva koji su nekad znali samo za obaveze. Otuda živimo u vremenu i na mestu gde je najniži zajednički imenitelj onaj koji kultura poštuje. U okviru takvog razvoja – za koji ne postoji plan – naša istorijski razbijena jastva bore se da ostanu ili postanu ljudska, budući da taj termin nikad nije shvaćen.

Zadovoljstvo je čitati knjigu Suzan Nejman jer ona piše dobro i razmišlja lucidno, a vrednosti za koje se zalaže okrepljuju. Ali sad bih volela da pročitam i filozofa koji s razumevanjem govori o postojećem sklopu postojećih ljudi na postojećem mestu i shvata da nas neiznijansirano pozivanje na vekovima staru definiciju moralnog rasuđivanja tera da se osećamo usamljenijim nego što jesmo.

Vivian Gornick, Boston Review, 13.07.2015.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 09.08.2015.