Šeherezada Mesarović nije bila obična žena. Znala je površno hiljadu i jednu čudesnu pravnu normu. Znala je dobro hiljadu i jednu bizarnu priču.

Da pričanje priča može čoveku spasiti život, dobro je poznato. O tome svedoči pripovest o kralju Šahrijaru i Šeherezadi iz Hiljadu i jedne noći. Šahrijar je mrzeo žene zbog prevare jedne iz njegovog harema. Mučen neobuzdanim besom, svake noći je ubijao po jednu ženu pune tri godine. Javnost u drevnom kraljevstvu se pobunila. Žene su se razgnevile, majke su plakale, roditelji bežali sa svojim kćerima, sve dok u gradu nije ostala nijedna devojka izuzev Šeherezade, koja se dobrovoljno javila da ode kralju. Čim je ušla u njegovu sobu, Šeherezada je počela pripovedati zavodljivu priču koju je pametno prekidala u najneizvesnijem trenutku. Zato je ostala u životu do sledeće večeri, kako bi mogla završiti svoju priču. Tako je Šeherezada pričala hiljadu i jednu noć, gotovo tri godine, sve dok kralj više nije mogao zamisliti život bez nje.

Da pričanje priča može sudiji otežati život, dobro je poznato. Ne svuda, ali svakako u jednoj maloj zemlji koja premda nije kraljevina, ima prestolonaslednika.

Šeherezada Mesarović nije pričala kralju Šahrijaru, jer ovaj beše odavno razrešen. Nije pričala ni prestolonasledniku, jer još nije stupio na dužnost.

Pripovedaše ona iz jedne bučne svetlucave kutije, a u toj maloj zemlji kutiju imaše svi. Pričala je ljubopitljivim ljudima, koji njene priče zapisaše sitnim crnim slovima na tankoj hartiji, koja se prodavala svake večeri ili jutra. (Neki Karel Čapek jednom napisa da je Herodot bio novinar, a da Šeherezada ne beše ništa drugo do orijentalni simbol večernjeg izdanja novina.) Šeherezada Mesarović, pričajući priče i pravne norme na svoj neponovljivi način, postade orijentalni simbol pravne države:kadinica te tuži, kadinica ti sudi. Nije pričala sama. Pomagali su joj mnogi, a najviše njena družina – Ali-Boško i desetak hajduka.

I tako, dođe Dan prvi…. Kadiluk je prvi put birao sam sebe! – započe slavodobitno Šeherezada Mesarović, pa nastavi – Vi vodite ovu pljuvaonicu tako da mi trebamo da se pravdamo, a oni treba sami da se brinu o sebi, izreče se. A dalje – Ovaj gledalac je dobio od određenih (koncentričnih) krugova zadatak da postavi ovako pitanje. Zaključi – Stručnost i dostojnost – svakog smo proneverili. Ali, iznenada joj dojaviše ljubopitljivi ljudi iz novina, da izabra jednog koji više nije u životu… Šeherezada zaneme za trenutak, protrlja Baladinovu lampu, spremi se za novu baladu, slušaoci izdahnuše, a onda nastupi

Dan drugi – Stručnost, osposobljenost i dostojnost bili su kriterijumi prema kojima smo birali sudije – pripovedaše opet Šeherezada Mesarović. A o umrlom sudiji ispriča ovako – Ja sam zaista zatečena tom pripovešću, to prvi put čujem. Niko nas nije obavestio o tome. (Nisam bila obaveštena.) Šta da pripovedim?! Zaista mi je žao čoveka, ali biće zamenjen drugim. Tako da ne vidim razlog zašto pišete o tome – začudila se. Pa u skladu sa teorijom da sve Šeherezade prekidaju priču na najnapetijem mestu, slušaoci se zamisliše nad svojom zamenjivošću, iako do tada držaše da su jedinstveni i nenadomestivi. Uto osvanu i

Dan treći… Ko gubi, ima pravo da se ljuti, nastavi Šeherezada. Uostalom, šta, pozvaćemo ih na javni razgovor. U reč joj uteče jedna iz družine – Svaki sudija će dobiti pojedinačno rešenje…, a Š. Mesarović se nadoveza – Zna ona/on dobro zašto nije izabran/a. Zapitaše je kako je bilo moguće da se uzima u obzir sveta tajna braka između fiškala i kadinice, kao smetnja za izbor, a niko se ne pobuni što je Šeherezada Mesarović unapredila svog sina na položaj visokog kadije. Šeherezada pocrvene, prosuše joj se Mon Bijou biseri, podiže bradu, publika pade u san od iznenadnog straha i tako dođe i

Dan četvrti… Šeherezada Mesarović ne beše teoretičarka prava, pa joj izbor rođenog sina ne izgledaše kao čudesna pravna pripovest. Ali, kako je bila majstorica praktične pravne kombinacije, zadesi je lucida intervala, te se seti da su njenoj pravnoj prethodnici, ranoj Šeherezadi, bila posvećena brojna umetnička dela i odluči da izvede tačku Šeherezada na ledu.

Led uze da puca, tačka da se razvija, Šeherezada da pripovest zamenjuje govorom tela. Zaprepašćeni građani netremice gledahu u svetlucavu kutiju, pa ne primetiše da je osvanuo

Dan peti…, a sa njime i spisak sudija koji nisu izabrani, sve sa pričom-obrazloženjem, novim, namontiranim, a nejasnim i za sve jednakim. – Koristili smo podatke tajne policije, graknu jedna iz družine, ali Šeherezada ostade čvrsto na ledu i kaza ljubopitljivim ljudima iz novina – Ne nismo imali podatke tajne policije, ne nismo koristili arhive, ne nismo… A onda dođoše neke sudije iz zapadnih krajeva, Šeherezada Mesarović posrte, ipak se održa i Izne-Buha stade da se pomalja

Dan šesti… Po pisanju Herodotike u kojoj se oglašavaše Šeherezada Mesarović, saznadosmo da su neizabrane kadinice preispoljne poslovne pratilje i naložnice kriminalaca, te zbog toga za kadiluk ne bejahu dostojne. Na to, jedna neizabrana izreče ono što je Šeherezadi Mesarović, Ali-Bošku i desetini hajduka, kao i tajnoj policiji začinilo priču. „Potpuno se slažem da ljudi koji se ne ponašaju u skladu sa sudijskim pozivom ne treba njime ni da se bave. Ali, kako je onda moguće da sudija koja se gola skidala u teretani i igrala trbušni ples bude izabrana, ili, kako je moguće da sudiju, uz to i majku, optuženu za zlostavljanje, izaberu“. Ljubopitljivi čovek iz elektronskih novina zaključi: Videla, valjda, golu sudiju, uživala u trbušnom plesu, kao što je Šeherezada Mesarović videla neke sudije da uzimaju novac i sigurno znala da je to zbog seksa. Odakle obema podaci za bednu i jadnu pripovest? Pobednik je tajna policija. Na to, Šeherezada Mesarović načini piruetu, pade, diže se jedva, ali nastavi…

I tako, do hiljadu prve noći, ili koliko joj već bude trajao sveti mandat.

Čemu ova pripovest o novoj, najnovijoj Šeherezadi, šta je njen smisao?

„A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odgodi neminovnost tragičnog udesa koji nam preti i produži iluziju života i trajanja… Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo strah?“ (Ivo Andrić, Beseda povodom dodele Nobelove nagrade.) I drhtanje. I gađenje.

Peščanik.net, 10.02.2010.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)