U ponedeljak, 26. februara 2007. godine će biti stavljena tačka na četrnaest godina dug spor pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije za kršenje odredaba Konvencije o genocidu. Tužba je, kao što se zna, dosta široko postavljena kako bi mogla da obuhvati direktnu umešanost SRJ u akte genocida, od kojih je najbitniji masakr u Srebrenici, ali i odgovornost Beograda za prevenciju i nesprečavanje genocida, ali i za neprocesuiranje osoba koje su optužene za genocid odnosno njihovo neisporučivanje Međunarodnom tribunalu u Hagu.

U vreme podnošenja tužbe 1993. godine, SRJ je već bila dobrano suspendovana iz članstva UN, čime se na prvi mah može činiti suvislim postaviti pitanje da li smo kao nečlanica UN uopšte bili obavezani njenim konvencijama. Međutim, u to vreme naša država je smatrala da je totalno nepravedno izopštena iz najznačajnije međunarodne organizacije i iz petnih žila se trudila da pokaže kako i dalje poštuje sva prava i obaveze koja slede iz članstva UN tako da je prihvatila nadležnost Međunarodnog suda pravde ulazeći u raspravu po tužbi BiH, ali isto tako i podnošenjem protivtužbe protiv BiH 1997. godine.

Podsećanja radi, MSP može zasnovati svoju nadležnost na osnovu konvencije UN ili dogovorom država strana u sporu. Ovde nadležnost može postojati po oba osnova, jer pre 2001. nije nikada dovedeno u pitanje naša obavezanost Konvencijom o genocidu, ali se isto tako naša država  upustila u raspravu o sporu istovremeno podnoseći protivtužbu što se pokazalo kao najvažnijim elementom. Jednostavno rečeno, voz za ispitivanje nadležnosti suda je odavno prošao i stvar se nije mogla vratiti na početak kada je pravni tim SRJ/SCG/Srbije podneo zahtev za ponovno ispitivanje nadležnosti.

Da bismo potpuno dali smisao ovom potpunom ispitivanju nadležnosti moramo to staviti u kontekst sa našom tužbom za genocid protiv država NATO-a, koju je demokratska vlast „nevoljno“ nasledila od Miloševića. Može se reći da je naš pravni tim te poteze učinio zbog kupovine vremena u nadi da će doći do vansudskog, tj. diplomatskog rešenja spora, jer je unapred znao da je spor po našoj tužbi protiv zemalja NATO-a za genocid u suštini irelevantan pošto su optužene zemlje odmah stavile prigovor i nisu se upuštale u spor. Koliko je ta tužba, podneta 1999. godine, bila „ingeniozan“ potez, pokazuje i pokušaj ministra Vuka Drašković i Radoslava Stojanovića, šefa pravnog tima SCG/Srbije, da povuku ovu tužbu protiv NATO-a 2004. godine, ali im to nije pošlo za rukom jer im uvaženi pravnici i legalisti iz DSS i SRS nisu to dopustili kada se o tome raspravljalo u Skupštini Republike Srbije.

Od ovog spora se moralo odustati odmah posle demokratskih promena 2000. godine, ukoliko su ti oni zaista i bili. Kao što znamo tužba protiv NATO je na kraju pretrpela neuspeh i pokušaj da se njeno odbijanje od strane suda ispostavi kao prepreka da taj isti sud odlučuje o tužbi BiH je u međunarodnoj pravnoj literaturi naišla na rezignaciju i blagi podsmeh. To je bilo iz razloga jer nije bila zasnovana na pravnoj logici (ili ako jeste onda je to bilo na lošoj pravnoj logici), već na političkim očekivanjima da će se  u pozajmljenom vremenu BiH uspeti nagovoriti na odustajanje od tužbe diplomatskim kanalima. Čak i da se paralela između aktivne i pasivne legitimacije mogla povući, ostaje činjenica da smo prihvatili nadležnost Međunarodnog suda pravde od 1993. do 2001. godine.

Razmišljanje ministra Draškovića je možda na neki način i bilo ispravno: ne možemo tužiti zemlje EU i SAD, ni manje ni više nego za genocid, ako želimo ići u evroatlantske integracije. Tome se treba i dodati i nadanje da bi navedene zemlje ukoliko bi ih mi odobrovoljili našim oproštajem mogle staviti i dodatni pritisak na BiH da nam već jednom „sjaše“ u cilju „dobrosusedskih odnosa“. Iz ove perspektive se sada ne može reći da li je to bilo pametno razmišljanje, jer ko zna šta bi bilo kad bi bilo, ali se odaje utisak logički nepotpuno zasnovane odbrane, koja se posle 2000. godine najviše bazirala na raspravu oko nadležnosti a ne na spor, u čemu je unapred bila osuđena na neuspeh.

Međutim, sve gorenavedeno je u suštini sporedno i predstavlja skretanje pažnje javnosti sa najbitnijeg u ovome sporu. Ono što bi trebalo da bude u fokusu naše javne rasprave je to da li se genocid, zločin nad zločinima, desio u Bosni i Hercegovini, i kolika je odgovornost naše države, kako god se ona zvala – SRJ/SCG/Srbija, u skladu sa važećim međunarodnim pravom. Akt genocida se desio u Srebrenici, i to je potvrđeno presudama u slučaju Krstić i Blagojević & Jokić od strane ICTY, dok ovaj sud nije prihvatio da neke druge zločine nazove genocidom poput zločina u Prijedoru, Keratermu ili Omarskoj. Srebrenica bi se još i mogla klasifikovati kao zločin protiv čovečnosti kao i navedeni drugi slučajevi, da nije bila praćena planom o proterivanju celokupnog muslimanskog stanovništva, koji je zahvaljujući samoljubivosti počinilaca zločina i ostao zabeležen na video snimku.

Gotovo je sigurno da će se Međunarodni sud pravde pozvati na ovu presudu i onda ostaje samo pitanje da li je Beograd direktno umešan ili je kriv po osnovu nesprečavanja genocida ili samo neprocesuiranja optuženih. Iako stepen osude za ove akte nije isti, svi oni su predmet tužbenog zahteva BiH. Kako je najverovatnije da će se presuda sigurno odnositi samo na neprocesuiranje optuženih, u tom smislu možda treba tražiti i smisao najave našeg pravnog tima da će se takva presuda smatrati našom pobedom. Ova izjava je eklatantan primer nastavka tradicije da mi naše poraze opet možemo snagom volje i interpretacije pretvoriti u pobedu. Zar je moguće da ćemo mi nazvati pobedom osudu po kojoj skrivamo najveće zločince u Evropi, dok u recimo Holandiji cela Vlada podnese ostavku od sramote što nije uspela sa svojim skromnim snagama u Bosni spreči događaje u Srebrenici?

Presuda ovog suda će ući u istoriju i u zavisnosti od njene sadržine, država Srbije može biti prva koja je označena krivom po osnovu Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida. Veće stigme od ove za jednu zemlju nema i ukoliko se to desi, trebaće jako puno vremena dok budemo uspeli da nametnemo neki drugi „brend“ po kome će nas svet prepoznavati. Ovde se radi o odgovornosti jedne državne politike koja se ne može zameniti pričom o potrebi individualizacije zločina, tj. da su odgovorni pojedinci a ne cela država. U pitanju je zamena teza jer se radi o zločinima, odnosno njihovom nesprečavanju iza kojih stoje državni organi jer samo država može da ih spreči. Njena odgovornost se ogleda najviše u tome što je dopustila da se akt genocida desi.

Zato smatram da je bilo nedopustivo to što se kod nas skoro drugo nije moglo čuti ništa osim afirmacije „lukave taktike“ pravnog tima Srbije koja je o svemu drugom raspravljalo osim o sadržini spora. To se nije smelo desiti, makar bi otvaranje takve rasprave značilo i prihvatanje mogućih reparacija, koje uzgred budi rečeno nisu ni ispostavljene u ovom tužbenom zahtevu BiH, niti zbog mogućnosti narušavanja „dobrosusedskih“ odnosa. Argument našeg pravnog tima o važnosti dobrosusedskih odnosa, tj. da ćemo se mi ozbiljno naljutiti na BiH ako nam se slučajno ne svidi presuda, neodoljivo podseća na jednu aktuelnu stranačku platformu o Kosovu. U slobodnom prevodu to znači da ćemo opet smatrati ceo svet nepravednim i da nas svi mrze pa shodno tome više nećemo da se igramo sa njima, odnosno da ćemo odmah prekinuti diplomatske odnose.

Osnov za buduće dobrosusedske odnose ne može biti kolektivna amnestija i guranje stvari pod tepih. Nemoguće je da je nebitno reći kako se to zove kada neko pobije hiljade ljudi na osnovu njihove vere i nacionalnosti i ko je za to odgovoran, a samo zato da bismo sutra mogli nesmetano jedni drugima da prodajemo kupus i paradajz. Dok god na ovim prostorima budu paralelno postojale dve ili više interpretacije istorija i dok neki ljudi za jednu naciju budu heroji, a za drugu zločinci, iskrenih dobrosusedskih odnosa nikad neće biti. Zbog toga je i bitno otvoriti raspravu karakteru rata koji je u BiH odneo preko 200.000 života i izabrati jednu od dve ponuđene opcije: građanski rat ili agresija.

Po ovoj prvoj opciji, rat u BiH se desio sam od sebe, poput prirodne nepogode, a Srbija je imala moralnu dužnost da pomaže svoje sunarodnike što u ljudstvu, što u municiji, kako je nedavno izjavio Radoslav Stojanović. Logički gledano, to pravo je onda imala i Hrvatska, a verovatno onda i ceo muslimanski svet.

Ovo gledište se može pobijati po dva osnova. Prvi obuhvata navođenje konkretnih dokaza kako su zvanične oružane formacije SRJ/Srbije prevođene preko noći u paravojne i slate u Bosnu (npr. Škorpioni ili JSO) ili ispostavljanje dokaza o konkretnom karakteru komandnog odnosa između Beograda i Republike Srpske. Drugi način za shvatanje karaktera rata u BiH je posredan i odnosi se na činjenicu o tome ko je zapravo sklapao mir u Dejtonu, tj. ko su bili „gospodari mira i rata“. Da je to bio prost građanski rat između naroda koji žive u Bosni, da li su njihov mir mogli da garantuju predsednici Srbije i Hrvatske? Ukoliko su ovi predsednici mogli da donesu mir, tj. spreče rat, kako da onda nisu to mogli da učine ranije i da li je slučajno što sada svi znamo da su se njih dvojica dogovarali o podeli Bosne i Hercegovine? U Bosni se sigurno nije desio samo građanski rat i to svi znamo, hteli mi to da priznamo ili ne.

Ipak ne bih želeo da neko shvati da je ovaj tekst samo kritika rada našeg pravnog tima. Oni su ovde bili ostavljeni kao riba na suvom, da svojim pravnim znanjem pokušaju da isprave i prekvalifikuju greške politike svoje države. Naravno da im je bila patriotska dužnost da pokušaju da odbrane svoju zemlju od najgoreg mogućeg žigosanja, ali su morali tada da ukažu na jedini mogući način odbrane. A ta odbrana se sastojala u isporuci Karadžića, Mladića i njihovih saizvršilaca genocida u Srebrenici u Međunarodni tribunal u Hagu. Samo na taj način bi Srbija dosledno ispunila svoje međunarodne obaveze prema Konvenciji UN o genocidu i izbegla minimum osude u presudi Međunarodnog suda pravde koji će sigurno uslediti.

Zbog toga je potrebno reći da još uvek postoji teorijski izgledi za poboljšanje našeg položaja pred sudom ukoliko u ovom kratkom roku dođe do hapšenja Ratka Mladića. Nažalost, ova mogućnost je ipak samo teorijska. Zato sada niko ne treba da napada one koji će smatrati ovu presudu našim porazom time što će ih nazivati izdajnicima. Niko ovde nije protiv svoje države, već jedino protiv politike ove države koja je upropastila i sebe i druge, i od koje moramo zauzeti moralnu i istorijsku distancu. Najveći gubitnik ove presude će u stvari biti Republika Srpska, dok će srpska politička elita interpretirati presudu u stilu „dobro smo prošli“. Neka te patriote vide i objasne onda koliko je časno prebacivati svu krivicu na svoju braću preko Drine za koje smo nekad imali „moralnu odgovornost“ da ih pomažemo u „građanskom ratu“.

Danas, 19. februar 2007.

Peščanik.net, 18.02.2007.

SREBRENICA