BH Dani: Vaša knjiga Na Drini genocid posvećena je izučavanju genocida nad Bošnjacima tokom posljednjeg rata u BiH u sedam općina u istočnoj Bosni: Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Rogatici, Foči, Višegradu i Srebrenici. Kako je u odluci da se bavite ovim istraživanjem na Vas utjecala činjenica da presude međunarodnih sudova i opći javni diskurs o zločinima u BiH genocid vezuju praktično isključivo za Srebrenicu?
Edina Bećirević: Moja teza je da je genocid nad Bošnjacima izvršen na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i da je to proces koji je trajao od 1992. do 1995., ali sam empirijsko istraživanje provela u istočnoj Bosni. Genocid nije jednokratni čin, to je uvijek dugo i pažljivo pripreman proces iza kojeg stoji država, projekt u koji se investira, a počinioci pored žrtava ostavljaju i brojne dokaze. Mislim da je cijelom svijetu bilo jasno još 1992. da se radi o genocidu. Zbog spleta okolnosti na međunarodnoj političkoj sceni, nakon kulminacije genocida u Srebrenici, međunarodna zajednica je konačno uradila ono što joj je bila obaveza još 1992. godine. Pošto nije intervenirala 1992., onda nije “zgodno” stvari zvati pravim imenom. Pa je u svrhu zamagljivanja stvarnosti poslužio eufemizam “etničko čišćenje”.
Ali, nakon Srebrenice, artikulirana je ideja o intervenciji, i, s obzirom da je međunarodna zajednica tek tada izvršila svoju obavezu, onda je u redu genocidom nazivati samo zločin počinjen u Srebrenici. Prisustvovala sam 2004. Međunarodnoj konferenciji o prevenciji genocida u Stockholmu. I sjećam se najdominantnijeg plakata: “Holocaust, Rwanda, Srebrenica…” Kao da je Srebrenica neki vanprostorni entitet koji nema veze s Bosnom i Hercegovinom i “ostalim” zločinima nad Bošnjacima. Poruka koja se šalje jeste da je to što je urađeno u julu 1995. bilo neprihvatljivo, dok je sve ostalo bilo prihvatljivo i nije zasluživalo vojnu intervenciju. To je krajnje pogrešan pristup koji je otvorio put ka relativizaciji zločina i izjednačavanju krivice.
Nedavno sam, recimo, bila u Višegradu, gdje je u ljeto 1992. izvršen genocid nad Bošnjacima. I u smislu poricanja genocida i “uspješnosti” efekata, taj genocid još uvijek traje. Višegradski Srbi ne pokazuju ni najmanju namjeru da se suoče s mračnom, ne tako davnom, prošlošću. U Višegradu je u ljeto 1992. ubijeno oko 3.000 ljudi, civila: žena, muškaraca, djece…
Vrlo je mali broj višegradskih Srba koji su pomogli svojim prijateljima Bošnjacima. Danas, ti isti Srbi, umjesto da se ponose što su bili spasioci, oni to kriju kao mrlju na svojim biografijama. Pokušala sam neke od njih da intervjuiram, ali mi se samo jedan odazvao i govorio je uz obećanje potpune anonimnosti. On mi je rekao da, naravno, svi u Višegradu znaju šta je bilo 1992., ali da šute, jer su “od genocida nad Bošnjacima svi Srbi u Višegradu imali koristi”.
Sjedili smo pored mosta Mehmed-paše Sokolovića nešto više od dva sata. Skrenuo mi je pažnju da je most pust: “Vidite da preko ovog mosta prelaze samo rijetki ljudi. To su oni koji nisu bili u Višegradu 1992. Prelazeći preko mosta 1992. gazili smo po krvi, a po rijeci su plutali leševi.” Taj bosanski Srbin se danas bori sa svojom savješću jer želi o svemu javno govoriti, ali ipak to ne smije zbog sigurnosti svoje porodice. Ista je situacija na cijeloj teritoriji Republike Srpske, tako je i u Prijedoru, koji je 1992. bio “grad-genocid” kako mi je u intervjuu rekla jedna nastavnica, također srpskenacionalnosti.
BH Dani: Možete li se složiti sa mnom da međunarodna politika direktno utječe na međunarodno pravo, što je dovelo do redukcije genocida u BiH samo na Srebrenicu?
Edina Bećirević: Na tu spregu međunarodne politike i tzv. “objektivnih zapadnih medija”, nekako smo se navikli. Već je sasvim jasno kako se lansiraju te “reducirane istine”, ali je neobično pratiti tu dinamiku sive zone između međunarodne politike i međunarodnog prava. Zanimljivo je posmatrati kako se doziraju dokazi i podižu standardi za dokazivanje genocida na nivou međunarodnopravnih institucija kao što su ICTY (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju) i ICJ (Međunarodni sud pravde). Zanimljivo je kako je u tzv. pravne definicionalizme zapravo upakovan negacionizam genocida u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. i na kojim to sve nivoima veoma uspješno funkcionira. Pogledajte samo svu tu igru s dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane Srbije.
Kad čujete neke od predstavnika Tribunala, vi vidite da oni u svemu tome vide neku višu pravnu logiku. A istina je zapravo vrlo banalna. ICTY je pod embargo stavio dokumente koji bi mogli ugroziti nacionalni interes Srbije i zbog toga ti dokumenti nisu korišteni u procesu BiH protiv Srbije na ICJ-u. Iako je ICJ mogao narediti Srbiji da izruči dokumente, oni to nisu uradili. Zašto? I zašto su donijeli presudu a da pri tome nisu u obzir uzeli najvažnije dokumente koji bi vjerovatno doprinijeli dokazivanju uloge države Srbije u genocidu u Bosni i Hercegovini?
Zamislimo da je Nirnberški tribunal odlučio od javnosti i ostalih sudova zaštititi dokumente koji govore o ulozi Njemačke u holokaustu? To zvuči nezamislivo i misao na to je u korijenu antisemitska! A kad Haški tribunal to uradi, kad sakrije dokumente u vezi s genocidom nad Bošnjacima, onda je to “pravna logika”.
BH Dani: Da li su u Haškom tribunalu, zahvaljujući upravo toj “pravnoj logici”, izricane presude u kojima su odbacivane tačke optužbe za genocid?
Edina Bećirević: Iščitavanje haških transkripata i presuda bila mi je preokupacija posljednjih godina i naišla sam na neke nevjerovatne primjere. U Krajišnikovoj presudi su, npr., dokazana actus reus, odnosno djela genocida, ali nije dokazan mens rea, odnosno genocidna namjera. Sudije, razlažući zbog čega nedostaje genocidna namjera u Krajišnikovoj presudi, razmatraju i citat Ratka Mladića iz tzv. Skupštine RS-a, kada Mladić 12. maja upozorava Karadžića i Krajišnika da šest srpskih strateških ciljeva nije moguće implementirati bez genocida.
Mladić, naravno, nema etičkih problema s genocidnom namjerom, on se pita: “Ja ne znam kako će to gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu!” On, također, odmah predlaže i rješenje, na koji način se nositi s tom “međunarodnom diplomatijom” i vanjskim pritiscima, pa predlaže: “Mi ne smijemo kazati mi ćemo uništiti Sarajevo, ne, mi nećemo, mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo, nama Sarajevo treba. Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti, ne, jer to Ameriku diže na noge. Ali, gospodo, mi vas molimo, sve u redu, e… jednog dana, nema vode u cijelom Sarajevu… Prema tome, mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni, pogodili dalekovod i nestalo struje, gađali vodovod, nestalo vode, tu i tu, vršimo napore i popravljamo. To je ta diplomatija.”
Ovo je klasični primjer tzv. “duple genocidne retorike”, koja je karakteristika svakog genocida u povijesti. I sasvim je jasno da je Mladićev problem ne to što su srpskih strateški ciljevi genocidni u osnovi, već to kako će se realizirati a da se Amerika ne uznemiri. I kad čitate Krajišnikovu presudu, sudije ove riječi Ratka Mladića tumače ne kao “duplu retoriku”, nego kao “alternativu genocidu”. Evo tog citata iz Krajišnikove presude: “Ali postojala je alternativa genocidu. Mladić je posavjetovao bosansko srpsko rukovodstvo kako da postigne kontraverzne vojne ciljeve tiho, cinično, surovo, i da pri tome budu izvan radara međunarodne pažnje.” Dodatak tom cinizmu je i činjenica da je predsjedavajući sudija u slučaju Krajišnik bio Alphonse Orie, Holanđanin koji je bio advokat odbrane prvog haškog optuženika, Duška Tadića!
BH Dani: Tek nakon hapšenja jednog od glavnih egzekutora “Konačnog rješenja” Adolfa Eichmanna 1960. godine i suđenja u Jerusalemu, holokaust postaje centralno mjesto identiteta jevrejskog naroda u 20. stoljeću. Kako u ovom kontekstu ocjenjujete odnos Bošnjaka prema genocidu u proteklom ratu?
Edina Bećirević: Eichmannovo suđenje je približilo identitet Jevreja u Izraelu i Jevreja iz dijaspore, posebno američkih Jevreja. Američki Jevreji su svoj identitet pronašli u sjećanju na holokaust. Eichmann je uhapšen od strane jevrejskih agenata u Buenos Airesu, suđeno mu je u Jerusalemu i njegovo suđenje se na jevrejski identitet reflektiralo na više nivoa, između ostalog i na suočavanje s kompleksom “bespomoćne žrtve”, ali i na ulogu “jevrejskih savjeta” u holokaustu.
Eichmann je bio u potpunosti jevrejska priča, od hapšenja do suđenja i u tom kontekstu priča koju Bošnjaci nikad neće moći imati. Jer o eventualnom skraćivanju Karadžićeve optužnice, o kojoj se opet spekulira u Tribunalu, neće odlučivati sudije iz Bosne i Hercegovine, nego sudije u Haagu. Također, Eichmannovo suđenje je pokrenulo brojna istraživanja, tekstove, debate, knjige… Jevreji su ti koji su uspostavili u kojem će pravcu ići akademski diskurs u istraživanju holokausta, ali i drugih genocida i uspostavili su veoma visoke standarde. To uspostavljanje visokih standarda za dokazivanje genocida se nažalost negativno reflektiralo na prevenciju genocida. Akademski diskurs o genocidu u Bosni i Hercegovini nisu uspostavili Bošnjaci, već stranci. Mi smo imali samo određeni broj prijateljski orijentiranih stranih novinara, dok je značajan dio akademske zajednice (mislim na onaj kojem je područje bivše Jugoslavije bilo fokus interesiranja) bio vrlo neprijateljski nastrojen.
Autora Bošnjaka koji se bave istraživanjem genocida na zapadnom tržištu gotovo da i nema. Mislim na tržište na kojem se uspostavlja dominantni diskurs, međunarodne žurnale, konferencije, knjige objavljene u priznatim izdavačkim kućama. Znači, prema svemu do sada, naša će se dijaspora, ali i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, naslanjati na diskurs koji su zapravo uspostavili stranci. No, čini mi se da proces Radovanu Karadžiću ipak ima kapacitet da bude “naš Eichmann u Jerusalemu”.
I to ne samo da utječe na identitet Bošnjaka već i Srba, Hrvata, odnosno svih građana Bosne i Hercegovine koji žele artikulirati prošlost. U praćenje Karadžićevog procesa bi se mogao vrlo aktivno uključiti i NGO sektor, mediji, akademska javnost. Svi mogu Tužilaštvu dostavljati dokaze. U procesu Krajišniku su napravljeni brojni propusti. Mislim da je Tužilaštvo jako loše vodilo ovaj proces, isto kao i proces Brđaninu, recimo. Ali reakcije kod nas uslijede samo poslije presuda. Od angažiranja bh. građana u velikoj mjeri zavisi koliko će Tužilaštvo dobro voditi proces protiv Radovana Karadžića. Namjerno ne želim da kažem ni države Bosne i Hercegovine ni bosanskohercegovačkih intelektualaca ni Bošnjaka, jer proces Karadžiću svi će moći pratiti preko interneta. Većina haških dokaza dostupna je na web-stranici Tribunala, tako da ćemo svi ubrzo vidjeti da li će Tužilaštvo voditi ozbiljan proces ili će se truditi da zbog rokova i financijske situacije bude ekonomično i s istinom. Ukoliko Tužilaštvo vidi da bh. javnost zaista ozbiljno prati ovaj slučaj, bit će mnogo opreznije i trudit će se da pravi manje propusta.
BH Dani: Ima li činjeničnog uporišta tvrdnja da je u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini stvoren neki nenormirani kodeks “političke korektnosti” po kojem je skoro nepristojno javno govoriti o genocidu i stravičnim ratnim zločinima, osim ovih nekoliko dana kada se pokopavaju pronađeni ostaci srebreničkih žrtava?
Edina Bećirević: O da, već godinama lično osjećam šta to znači nositi etiketu “političke nekorektnosti” zbog toga što ustrajavam na istraživanju genocida nad Bošnjacima. Jer, zbog toga sam nekad procijenjena kao nepodobna za komunikaciju s nekim kolegama iz Beograda, pa pošto rat u Bosni i Hercegovini posmatram kroz prizmu srpsko-hrvatske agresije, ponekad sam nepodobna i za salonske akademske diskusije s određenim kolegama iz Zagreba. Nedavno mi je tokom diskusije o poricanju genocida u RS-u jedna autorica iz Srbije rekla kako mi Bošnjaci treba da “transcendiramo” tu priču o genocidu! I mislim da su se mnogi intelektualci Bošnjaci odlučili za transcendenciju, jer tako im je jednostavno ugodnije, “politički su korektniji”, a za neke je i profitabilno.
BH Dani: Kako objašnjavate činjenicu da su međunarodni predstavnici i diplomate u Bosni i Hercegovini koji su vrlo glasni u osudi rijetkih političara koji ukazuju na činjenicu da je genocid praktično nagrađen, dok su, s druge strane, potpuno nijemi na sve otvoreniji i sve uvredljiviji negacionizam genocida od strane vodećih srpskih političara u Bosni i Hercegovini?
Edina Bećirević: Pesimistična sam. Mislim da se ne radi o nemaru ili nezainteresiranosti. Nekad su se koristili tom pričom da su “svi krivi” ubjeđujući nas da ćemo tako lakše graditi zajedničku budućnost. Ali mislim da se u ovom trenutku ne radi o tome. Čini mi se da se radi o tome da međunarodna zajednica dozvoljava negacionizam u ovako drastičnoj mjeri, jer praktično dozvoljava Miloradu Dodiku da propagandno pripremi podlogu za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine. Mirna podjela je termin koji sve češće čujem u nekim krugovima. Predstavnici međunarodne zajednice, posebno Evropljani bi trebali znati bolje. Trebali bi znati da bi takve avanturističke namjere odvele u novi rat.
BH Dani: Kakve zaključke o budućnosti Bosne i Hercegovine izvlačite iz činjenice da i 14 godina nakon genocida poslanici iz Republike Srpske blokiraju usvajanje benigne Rezolucije o Srebrenici koju je usvojio Evropski parlament; da nijedan strani diplomata u Sarajevu nema nikakvih problema da sarađuje s Miloradom Dodikom koji tako divljački vrijeđa žrtve genocida, prvo ga javno negirajući, a onda ga nazivajući “lokalnim”; da se u izvještaju s ovogodišnjeg pokopa žrtava u Srebrenici emitiranom u Dnevniku Televizije Republike Srpske nijednom ne spomene genocid, niti ko ga je počinio…?
Edina Bećirević: Genocid je proces koji uvijek ima i međunarodnu dimenziju. Značajan broj autora skrenuo je, recimo, pažnju na ulogu Francuske u genocidu u Ruandi. Međunarodna zajednica je u genocidu nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini imala veoma značajnu ulogu. Diego Arria, bivši član Savjeta sigurnosti i veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, svjedočeći pred haškim sudijama, dva puta je prepričao dijalog koji je vodio s jednim svojim kolegom, kako on kaže, “zapadnim ambasadorom”. Kad je tek došao na tu poziciju, nije mu bila jasna politika međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, pa je jednog svog kolegu pitao kako je moguće da Savjet sigurnosti produžavajući embargo na oružje, odbijajući intervenciju, praktično pomaže agresorima na Bosnu i Hercegovinu i odriče žrtvi pravo na odbranu. Njegov kolega mu je odgovorio kako su se Evropljani nadali da će Srbi vrlo brzo pregaziti Bosnu i Hercegovinu, te da će mir biti osiguran. Njih je, zapravo, iznenadio otpor genocidu i agresiji.
Ovaj stav međunarodne zajednice danas potvrđuje kontinuitet tih istih ideja koje je u razgovoru u UN-u šokiranom ambasadoru Arriji obrazložio evropski ambasador u UN-u. Sada se to zove toleriranje negacionizma, dok je tada međunarodna zajednica bila saučesnik u genocidu. Ali je sve to jedan te isti projekt. Zbog toga mi Rezolucija Evropskog parlamenta zaista ne znači mnogo. Jer mislim da je Evropa u velikoj mjeri bila i ostala licemjerna na isti način.
BH Dani: Kako je moguće da smo kao društvo toliko anestezirani da nijemo i bez reakcija posmatramo poniženja koja svake godine priređuju, povodom godišnjice Srebrenice, srpski lideri iz Republike Srpske, s izuzetkom Dragana Čavića koji je platio visoku cijenu svog javnog ljudskog odnosa prema ovom zločinu?
Edina Bećirević: Kao društvo se ponašamo upravo kako je preporučila moja sugovornica iz Srbije koju sam maločas spomenula. Vi kažete da smo “anestezirani”, a ona bi nas možda pohvalila i rekla da smo “transcendirali” priču o genocidu i poricanju genocida. Ali mi smo nezrelo društvo, bez artikuliranih stavova u vezi s poštivanjem standarda ljudskih prava, bez javnog mnijenja…
BH Dani: A kako komentirate činjenicu da već godinama konvoji hiljada pronađenih ostataka ubijenih Srebreničana, koji se na putu od mrtvačnice u Visokom do Potočara zaustavljaju u centru Sarajeva, uspijevaju privući jedva stotinjak Sarajlija spremnih da svojim prisustvom odaju pijetet žrtvama?
Edina Bećirević: Tokom rata radila sam kao novinar za WTN, britansko-američku televizijsku agenciju. Na samom početku, glavna redakcija u Londonu je bukvalno uzimala sve što smo im slali iz Sarajeva: granatiranja, redove za vodu, slike iz mrtvačnice i, naravno, slike veoma čestih masakara. Kako je vrijeme prolazilo, bili su sve izbirljiviji. Tražili su da tzv. priče s ljudskim interesom budu što neobičnije, redovi za vodu su bili sve neatraktivniji, ali su i dalje, svaki put, uzimali slike granatiranja i mrtvih tijela Sarajlija. Jer to je prodavalo vijesti.
Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada sam jednog dana u zimu 1993. nazvala urednika i rekla mu da imam snimak masakra. Upitao me je: “Koliko je mrtvih ljudi u kadru?” Rekla sam: “Troje.” Odgovorio mi je: “Nije dovoljno, nemoj slati.” Njegovi klijenti tražili su više, jer su se gledaoci navikli na svakodnevna granatiranja i masakre. Samo su veliki brojevi mogli da im privuku pažnju.
Ovaj sam primjer navela, jer mislim da se radi o sličnom sindromu. Razmišljala sam o tome, i čini mi se da su se građani Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine općenito, nekako navikli na tu priču o genocidu. Navikli su se da gledaju s TV-ekrana iskopavanje grobnica, da slušaju iščitavanje imena, da smanje ton kad vide te slike na televiziji i nastave voditi neobavezne razgovore… Navikli i otupjeli i, naravno, još ako im se svakodnevno na različite načine dodaje anestezija u smislu “političke korektnosti”, onda imate svega stotinjak Sarajlija na ispraćaju srebreničkih žrtava.
BH Dani, 25.07.2009.
Peščanik.net, 26.07.2009.
SARAJEVOSREBRENICA
