Tekst o Oluji, odnosno o obilježavanju Oluje, kojeg svake godine pišem u sve tamnijim tonovima, treba početi s činjenicama. Rat u Hrvatskoj nije počeo u osmom mjesecu 1995., nego zapravo pet godina ranije s prvim barikadama pobunjenog srpskog stanovništva po magistralama i s kasnijim formiranjem Republike Srpske Krajine. I do dan danas mi nije jasno, s čisto racionalne točke gledišta, kako je bilo tko mogao iskreno vjerovati u to da je dugoročno održivo držati trećinu teritorija Hrvatske pod okupacijom, potpuno onemogućiti normalnu komunikaciju Dalmacije i ostatka zemlje, odnosno kolokvijalno između Zagreba i Splita, vjerovati da jedan gradić u srcu pasivnih krajeva, a riječ je o Kninu, može biti glavni grad bilo čega i na koncu očekivati da protjerivanje najvećeg dijela Hrvata iz tako okupiranih krajeva može ostati trajna činjenica, bez uzvrata pa i osvete koja se na kraju dogodila. Kad sve drugo stavimo na stranu, Hrvatska jednostavno nije mogla uopće biti funkcionalna zemlja bez uspostavljanja punog državnog autoriteta u tim krajevima i bilo je sasvim logično i očekivano da će do tog uspostavljanja vlasti na kraju i doći.
Tragedija i današnje Hrvatske, kao i raseljene i trajno devastirane srpske zajednice u Hrvatskoj je u tome što ti krajevi danas predstavljaju mahom pustu zemlju, bez ljudi i minimalnih uvjeta za život, a da hrvatski nacionalisti, uključujući one koji su na vlasti, ne vide nikakav problem i vlastiti poraz u toj činjenici.
Prije nego se vratim na tu temu, o kojoj sam već pisao na Peščaniku, ne bi bilo pošteno ne osvrnuti se na najbitniju novost koja se dogodila povodom tridesete godišnjice proslave Oluje, a to je potpuni nedostatak empatije prema drugima, odnosno prema sudbini srpske zajednice u Hrvatskoj i prema njihovim traumama i iskustvima. Jer dok je prošlih godina, bez obzira na ustaške povike u Kninu i općenito atmosferu trijumfalizma, ipak postojala svijest o tome da i druga strana ima pravo na svoja sjećanja, pa su to nekad i Kolinda Grabar Kitarović, kao i Zoran Milanović u govorima spominjali, pa je zatim i Boris Milošević iz SDSS-a bio u Kninu, a potom i Tomo Medved kao ministar branitelja u izbrisanim Varivodama na godišnjicu tamo ubijenim srpskim civilima, ove godine je sve to izostalo, a glasovi poput javnog objavljenog istraživanja Documente o broju žrtava u Oluji i nakon nje, jednako vojnika i civila, kao i njihov nacionalni sastav, bili objavljeni tek u Novostima i kao usputna crtica u mainstream medijima. Dodatno, sve u atmosferi nove nacionalističke euforije oko Thompsona.
Drugim riječima, današnja Hrvatska je odustala od empatije i vratila se na onaj Tuđmanov trijumfalizam iz Vlaka slobode, kad je euforično izjavljivao kako „nisu stigli ponijeti ni prljave gaće na štapu“.
Ovu tužnu činjenicu ne može umanjiti, niti s njom ima pretjerane veze još jedna otužna inscenacija egzodusa u organizaciji Aleksandra Vučića, čovjeka koji nakon svega što je izgovorio u Glini u trećem mjesecu te iste 1995. godine, uvjeravajući te nesretne, izmanipulirane i zabludjele ljude, kako tamo nikad neće biti uspostavljena hrvatska vlast, ima obraza još politički iskorištavati njihov gubitak zavičaja i praktično doživotni egzil.
Što me vraća na ono o čemu sam već pisao. Nema ničeg tužnijeg od nasilnog gubitka zavičaja. I bez obzira što se to nije dogodilo tek tako i izvan konteksta prethodnih događaja, o čemu pišem na početku teksta, nije ni ljudski, pa ni kršćanski na kraju krajeva, a to su upravo vrijednosti od čije se afirmacije ne možeš okrenuti posljednjih dana, biti slijep na traumu Srba iz Hrvatske. Kao i na sliku puste zemlje.
Niti je bilo što filmičnije i tužnije od dolaska tih ljudi i njihovih potomaka u sirotinjski obnovljene kuće, upravo i najčešće u ovim ljetnim mjesecima u kojima ih nekako i godišnje doba i logika godišnjih odmora vuku na dolazak baš u ovom periodu u kojem se sve bitno odvilo i u kojem je trijumfalizam najveći.
Da stvar bude do kraja i mimo samog pitanja empatije, tragičnija, sve su to hrvatski državljani koji također čine Hrvatsku. Sviđalo se to nekome ili ne. Stoga je u čitavoj priči posebno tužno to što se država koja se s pravom usprotivila ideji da ti ljudi nisu njeni državljani, danas kada oni to nedvojbeno jesu i kada najveći broj Srba iz Hrvatske ima domovnicu i dokumente Republike Hrvatske, a samim tim i priznaje tu državu kao svoju, ponaša kao da oni to nisu.
Realizovano u saradnji sa Pro Peace (forumZFD).
Peščanik.net, 06.08.2025.
OLUJA
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Kakve veze imaju Mandela i Mladić - 25/04/2026
- Tri puta o Jasenovcu kako ne treba - 23/04/2026
- Orbanov pad i kraj modela tranzicije - 14/04/2026
