Knin, foto: Igor Čoko
Knin, foto: Igor Čoko

Koliko god to bilo žalosno, o Oluji se može napisati identičan tekst povodom svake godišnjice, jer jednostavno s izuzetkom one šačice preostalih Srba ili onih koji su se vratili nakon egzodusa, nikome ne odgovara saniranje društvenog i međunacionalnog rascjepa u Hrvatskoj. Bilo da je riječ o službenoj Hrvatskoj koja Oluju uzima za temeljnu konstitutivnu činjenicu, stavljajući po strani sve zločine koji su se dogodili, paljevinu kuća i kolektivnu pljačku te zakonska nastojanja da se povratak onemogući. Ili pak da je riječ o službenoj Srbiji koja sve masovnijim hepeninzima pokušava prešutjeti činjenicu da je toj ‘95. godini nešto prethodilo, a to nešto su zločini prema Hrvatima i njihovo protjerivanje iz okupiranih krajeva ‘91., iživljavanje nad Vukovarom, Šibenikom, Zadrom, Dubrovnikom, Siskom, Petrinjom, Karlovcem i dobrim dijelom Slavonije te suluda ideja da je moguće okupirati trećinu druge zemlje i da će to biti trajno stanje. Pored toga, službena Srbija ni na jednom od tih okupljanja ne uspijeva progovoriti ništa o vlastitoj ulozi u čitavoj priči.

A upravo zbog nespremnosti i nedostatka političke volje da se traume nadiđu, svaki se hvale vrijedan pokušaj, poput onoga iz 2020. godine, kada je Boris Milošević kao SDSS-ov potpredsjednik Vlade otišao u Knin, a ministar branitelja Tomislav Medved došao na komemoraciju u Varivode, jednostavno potiskuje kao da se nije ni desilo.

No, svemu tome unatoč, žao mi je i tih ljudi i krajeva, bez obzira što su mnogi s jedne strane povjerovali da im je Beograd glavni grad, a drugi i dalje vide sreću u HDZ-u. Iako su jedni napustili, a drugi došli živjeti u spaljenu zemlju bez perspektive. Evo stoga par crtica o tome kako ta zemlja u zaleđu Dalmacije izgleda nakon svih ovih godina.

***

Godina je 2007. i u kasno ljeto sudjelujem na fizičkim poslovima prvog raščišćavanja Kule Stojana Jankovića, u Islamu Grčkom. Taj spaljeni dragulj mletačke arhitekture u kojem je Vladan Desnica napisao ‘Zimsko ljetovanje’ obitelj Desnica je odlučila dijelom ustupiti zagrebačkom i zadarskom Filozofskom fakultetu, ministarstvo je dalo neka sredstva za obnovu, došli su profesori i volonteri, tu je divna obitelj Desnica, Uroš i Nataša su s nama, a tek noć prije našeg dolaska u selo je uvedena struja i proradila je javna rasvjeta, ali struja nije sprovedena po kućama. Voda još uvijek nije spojena, pa onih nekoliko desetaka preostalih mještana i povratnika, od nekih nešto više od dvije tisuće predratnih stanovnika, uzima vodu na prirodnom izvoru ispod kule.

Za razliku od Islama Grčkog koji je bio pretežno srpsko selo, s tih par desetaka povratnika, korovom koji izjeda spaljene kuće i teškim mrakom koji se nadvija nad mjesto navečer, susjedni pretežno hrvatski Islam Latinski, koji je također bio spaljen, ali početkom rata, živi svoj normalni život obnovljenog sela, u kojeg se većina ljudi vratila, s cjelokupnom infrastrukturom. A sve skupa je pet minuta autom od autoceste između Zagreba i Splita i niti pola sata do središta Zadra u kojem se odvija regularna turistička sezona, bez ikakve svijesti o spaljenoj zemlji u zaleđu.

***

Sad smo već u drugom desetljeću 21. stoljeća. U Kistanjama se održava znanstveni skup o rijeci Krki, do tamo se vozimo toponimima iz neprevaziđene Arsenove pjesme ‘Posljednji tango u Đevrskama’ u kojoj je nimalo slučajno pobrojao sva napuštena i spaljena mjesta šibenskog zaleđa. Atmosfera je postapokaliptična, gotovo identična onoj u Islamu Grčkom. Magistrala je neodržavana, pola kuća je i dalje spaljeno, poneka gostionica radi, ali iz svega je vidljivo da je tu vrijeme stalo. U dijelu Kistanja naseljeni su Hrvati iz Janjeva, mahom nacionalistički raspoloženi, no na vlasti je svejedno SDSS. I u jednom času načelnik mi se obraća, ispitujem ga o devedesetima i on kaže normalno: „Ja sam bio tu do dana D“. Misleći naravno na Oluju, dok sam ja istovremeno pomislio na balvane i barikade na cesti i tek onda shvatio da imamo sasvim različite asocijacije na to što bi trebao biti dan D.

***

Sad je već godina 2014. i jedan sam od govornika na obilježavanju nekadašnjeg Dana ustanka u Srbu, nakon čega s Miloradom Pupovcem i Zoranom Pusićem idemo na ručak kod jedne od povratničkih familija u Čistu Malu. I opet isti slučaj kao u zadarskom zaleđu. Pretežno hrvatska Čista Velika koja se nalazi preko ceste i koja je spaljena ‘91., obnovljeno je i živo mjesto, dok je pretežno srpska Čista Mala koja je spaljena ‘95. i dalje u ruševinama, s par desetaka povratnika i ponekom obnovljenom kućom u kojoj evidentno nitko ne živi. A sve u mjestu u kojem je doslovno ulaz na autocestu i koje se nalazi 14 kilometara od turistički razvikanih Vodica.

***

Na pravoslavni Božić 2017. godine dolazim u Knin na sprovod bake bivše supruge, čiji muž je bio gradonačelnik Knina osamdesetih i čovjek koji je teško podnio ono na što su se njegovi sunarodnjaci odlučili početkom devedesetih. U Kninu nas dočekuje nevjerovatna zima, puše orkanska bura s Dinare, na sprovodu je tek petnaestak nas iz Splita i možda isto toliko ljudi koji žive u Kninu, a jedan od njih prilazi mi i govori kako je ovo sav svijet koji je ostao živjeti tu čitavu godinu. Grad je pust i evidentno zaboravljen od svih, tek na izlazu sjaji nova kičasta i predimenzionirana crkva Hrvatskog krsnog zavjeta. Ono što mi čitavo vrijeme prolazi kroz glavu je ogromna tuga i pitanje kako je itko mogao i pomisliti da bi Knin mogao biti središte nekakve države?

***

Godina je sad već 2018. i vozim se iz Zagreba autocestom do Svetog Roka koji je zatvoren zbog bure, pa moram dalje okukama niz Velebit. U jednom času, spuštajući se prema još uvijek umnogome spaljenom Zatonu Obrovačkom, mjestu u kojem je odrastao Luka Modrić, na cesti ugledam risa koji sjedi na sred magistrale i zaljubljeno gleda u mjesec. Cesta se dalje spušta do prekrasnog Obrovca na Zrmanje, mjesta toliko pustog, napuštenog i zapuštenog, da se sva tuga svijeta u njemu skupila.

***

U godini smo sad 2019. i opet je bura, a odlučujem do Knina, do tada nekorištenom cestom preko Zelengrada i vozim se kroz potpuno spaljenu zemlju sve do Đevrsaka i Knina. Tek pred Zelengradom vidim dvojicu pastira i dvije krave koje spokojno šetaju po magistrali, više se čudeći odakle automobila na njihovoj trasi, nego što sam se ja čudio njima. Cesta me dalje vodi kroz mahom i dalje spaljeno Plavno i prizor je svugdje isti, tek oko dvadesetak posto obnovljenih kuća, u njih još manje gori svjetlo. Tu je i monumentalni partizanski spomenik s velikim grbom SFRJ na vrhu, kraj kojeg stajem da bih ga fotografirao.

***

I na koncu željeznica. Rat je zauvijek dokinuo unsku prugu, svim pokušajima obnove prometa njom unatoč, pa između Splita i Zagreba prometuju tek dva vlaka dnevno po toj staroj ličkoj pruzi. I kad čovjek prođe mitski Arsenov Perković i krene kroz te krajeve, vidi samo opću pustoš i jedan prozor na sada nepotrebnoj pomoćnoj zgradi željezničkog kolodvora u Pađenima, kako na njemu visi jedna škura na samo jednoj vidi, a bura s njom udara već četvrt stoljeća u kameni zid.

***

A sve ovo u srcu turizmom opsjednute Dalmacije, gdje cijene kvadrata u Splitu ne padaju ispod 3000 eura i koja ne zna što više s tom ogromnom količinom ljudi koja dolazi, sve skupa na sat vremena vožnje od Zadra, Šibenika i Splita, ova napuštena terra incognita, napuštena da ostane zauvijek takva.

Realizovano u saradnji sa forumZFD-om.

Peščanik.net, 05.08.2022.

Srodni linkovi:

Fond za humanitarno pravo – 27. godišnjica Oluje

VIDEO: Život u limbu – knjiga ožiljaka

Tamara Opačić – Ljeto 1995.

OLUJA

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)