Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Srbija ima trećerazredne goniče lopte, i oni pred istinskim fudbalerima izazivaju sažaljenje. A ipak je ta igra ovde važna, makar kao obnovljiva zabluda o moći. Umemo mi, samo ne znamo kako. Protiv Engleza, tzv. nacionalna selekcija Srbije ličila je na skup izletnika koji pokušavaju da stignu loptu posle nekoliko tura piva. Kretali su se po terenu kao geometri, kako je to prigodno definisao Ljuba Živkov.

Postalo je nevažno hoće li takva amaterska trupa da igra na svetskom prvenstvu. Nikoga nije briga, čak ni one kvantaške trgovce loptačkim robljem koji vode srpski fudbal. Gde ga vode, đavo bi ga znao. A ni đavo ni o čemu ne zna ništa, mada je na vrhu svega. Sve što je uništeno ili će biti – njegovo je.

I pored kraha igre na dva gola u ovoj zemlji, igraće se protiv Albanije 11. oktobra. I to u Leskovcu, na igralištu koje će za tu nepriliku primiti pet-šest hiljada privedenih lica. To je, navodno, rešavajući meč za baraž u grupi gde igra Srbija. Englezi su iz višeg fudbalskog sveta i nedostupni su za prišipetlje. U leskovačkoj šovinističkoj rapsodiji koja se sprema – fudbal je sasvim nevažan.

Vlasnici lopte, a i publika iz Beograda imaju jako loša sećanja na takozvani meč sa Englezima. Ne samo zbog 0:5, to i nije ispalo tako loše. Piksijeva vreća za golove mogla je da istrpi mnogo više, ali rekoh već, sažaljenje gostiju bilo je akt milosrđa prema „komičnoj selekciji Ćacilenda“ (Marko Vidojković). Te su brojali samo do 5.

Na tribinama je bila „divna publika“, kako je u uvodnom ushićenju rekao slabo pismeni reporter RTS-a. „Naši asovi će ostaviti srce na terenu“, a „gledaoci će biti naš 12. igrač“.

A onda su posmatrači fudbalskog sloma počeli da zvižde selektoru Piksiju. A zatim i onome koji ga je doveo, smlaćenog tipa koga je ovde nešto pretvorilo u božanstvo na izdisaju. Za takav kolektivni verbalni delikt bilo je spremno protivoružje. Grupa vucibatina odevena u crno je utrčala među gledaoce i počela da bije sve redom. Nisu štedeli ni roditelje se decom, čuvanje vodeće nakaze od neprijatnih reči ne pita za cenu. Nijedan trkač za loptom se nije javio da osudi teror. Njima ionako nije potrebno fudbalsko znanje, nego samo da budu gluvi i slepi.

U tom času je takozvani srpski fudbal definitivno crkao i to je obeleženo brutalnim nasiljem državne rulje. To će reći, otišao je od nas prirodnom smrću.

Posmrtni ostaci igre, „za odlučujući meč sa Albanijom“, premeštaju se na leskovačko igralište. Tamo je predviđen model vojne parade: biće dovedeni samo oni koji su izvan sumnje. Čak i bez volje da kliču grdobnom kralju, ali bar neće smeti da bogorade protiv njega.

To je inače utakmica visokog rizika, takav je glas stigao i iz „evropske kuće fudbala“. Meč na sebi drži otežale taloge ostrašćene mržnje. Ta smrtonosna emocija se širi otvoreno, i postala je ovde iskaz jakog rodoljublja. Vrhovni selektor je prirodni nosilac nacišovinističke infekcije, i to je javno pokazao još za vreme svetskog prvenstva 2018. u Rusiji.

Tokom vremena je evoluirao do skladišta akumulirane omraze i zavade sa susedima, posebno sa Albancima i Hrvatima. Izazivanje javnog prezira prema Albancima postalo je pitanje ultrašovinističkog prestiža. Ali se i vratilo dučeu kroz povike koji imaju smisla u negiranju „Ace Srbina“. Dakle, „Aco, Šiptare!“, uzvik koji se oslobodio svog vrednosnog okvira i postao uvreda koju su prisvojile i neke grupe u otporu.

To je možda i željeni efekat sasvim nastrane verzije populizma, kako bi mržnja koje se drže elita i njeni vikari postala opšta. Ili bi makar bio stvoren privid o tome. Aca Šiptar se u tom pokliču određuje kao zlo bez svojstava, izvor najgorih emocija za sve, pa i za sebe.

Sablast će sebe smatrati zaštićenom od ružnih prozivki i težih uvreda na leskovačkom stadionu. On tamo vodi dvostruki rat: protiv svojih građana i protiv selekcije Albanije. To jest protiv „Šiptara“ kao virtualnog strašila zbog čega se oseća važnim i potrebnim da čuva svoje crve od iracionalne strepnje.

U paradnom pokazivanju posustale vojske, jadnog loptanja i svoje političke agonije, tiranin više ne prepoznaje orijentire. Zato je igra koja se gasi njegovo poslednje sklonište. „Ustaše“ i „Šiptari“ tek što nisu krenuli u invaziju na srpski svet sačinjen od priviđenja. Samrtni fudbal je samo izgovor za tužni stadionski zbor.

Peščanik.net, 03.10.2025.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)