Za liberalnu demokraciju pojedinac je ishodište legitimiteta i najveća vrijednost. Individualizam i liberalizam su jedini pogled na svijet, odnosno jedina politička filozofija koja ima (i) biološko utemeljenje. Čovjek je nesumnjiva biološka činjenica omeđena kožom i dosegom vlastitih ruku, ponekad i dosegom svojih misli. Pokušaj raznih kolektivističkih svjetonazora i ideologijâ da se utemelje u biologiji završili su neslavno i nikad nisu nadmašili razinu prigodnog pamfleta. Inauguriranje nacije u prirodnu i organsku pojavu bio je pokušaj da se nacionalizmu priskrbi značaj i neupitnost primordijalnog zakona. Marksizam je pak, posezao za historijskim determinizmom kojega je uzdigao do prirodne sile. Biologizam nije bio potreban individualizmu i liberalizmu koji, s razlogom, drže da im je kantovski moral dovoljni oslonac, a determinističko tumačenje svijeta odbacuju kao prepreku osobnoj slobodi i kao prepreku za moralnu odgovornost. Mnogi se zločin sakrio iza pogrešno tumačenih prirodnih zakona (Hitler i Holokaust) ili navodne historijske nužnosti (Staljin i Gulag), koji su egzekutore volšebno oslobodili grižnje savjesti.
Dok je marksizam katkad poštovanja vrijedan i inspirativan polemički protivnik, nacionalizam – u svoj šarolikosti svojih oblika, od nacizma pa do drvenog željeza takozvanog demokratskog nacionalizma – nikada nije uspio da se uzdigne iznad razine intelektualnog i moralnog poremećaja. Historija svjedoči da uprkos tome, ili upravo zato, posjeduje fascinantnu sugestivnu snagu.
Zašto? Zašto ljudi uvijek iznova nasjednu na taj kič, na ona logički i etički neodrživa proturječja, na te laži i obmane, na toliko odsustvo zdravog razuma i drastičnu negaciju svakog pojedinačnog identiteta? I zašto nasjedaju tako strastveno, tako gnjevno, tako zaneseno, tako zaljubljeno, tako spremni na žrtvu i proizvodnju žrtava?
Nacionalizam je retorta u kojoj se vidi masovno rasprostranjeno odsustvo samopoštovanja, dostojanstva i čovjekove, biološki determinirane potrebe za očuvanjem vlastitih interesa i vlastitog života. Suvišno je podsjećati s kakvom strašću nacionalisti preziru “sebični” individualizam jer historiju vide kao misiju kojoj se individua ima “nesebično” podrediti. Glasanje za političku partiju koja zemlju vodi u propast, ličnu neslobodu, izolaciju i bankrot, čak i davanje svojeg jedinog i neponovljivog života za domovinu, tek su neki od bezbrojnih primjera čovjekovog odustajanja od sebe samog. Nemoć mnogih ljudi da osjete elementarnu ljubav prema sebi i svojem životu ima razmjere psihopatološke epidemije. Milijuni pojedinaca sebe nisu sposobni doživjeli ni kao činjenicu ni kao vrijednost. To bi bilo zastrašujuće samo po sebi – sve i da nema općepoznatih posljedica nacionalističke politike. To znači da pored nas gradom prolaze nedovršeni ljudi, ljudi koji nemaju sebe same, ljudi čiji je emotivni život sveden na suze koje izaziva nacionalna himna ili na mržnju kada čuju neku pogrešnu, “tuđu” riječ.
Američka televizijska mreža FX proizvodi i prikazuje seriju Sons of Anarchy (Sinovi anarhije), priču o motociklističkoj bandi i njenim priključenjima. Iza legalne fasade automehaničarskog servisa i motociklističkog kluba banda se bavi trgovinom oružjem i reketom. Gledatelj se s protagonistima neminovno identificira i “navija” za njih u borbama sa zakonom i drugim sličnim bandama. Sam Crow – a tako se ta banda motociklista zove – nerijetko čini kriminalna zvjerstva što gledatelja, koji se dotad opustio u identifikaciji, dovodi u moralne stupice, a što je nesumnjivo i bila provokativna namjera autora serije. Život izvan zakona i konvencija, u oblaku benzina, adrenalina i marihuane, uz obilje seksa i rock and rolla – opće su poznati romantični mitologemi, a za motocikl američki pisac Robert Pirsig kaže da je ponajbolje sredstvo stapanja čovjeka s prostorom koje pruža apsolutni osjećaj slobode.
No, koliko god da uživaju u slobodi američkih cesta i prostranstava, koliko god su nesputani društvenim pravilima i krivičnim zakonom, članovi bande Sam Crow vezani su nezamislivo strogim internim pravilima Grupe. Oni ne uviđaju paradoks da je njihova sloboda “prema vani” toliko skupo plaćena surovom unutrašnjom etikom da je i prestala biti sloboda.
Vođa, odnosno “predsjednik” bande je izvjesni Clay čiji autoritet nitko ne dovodi u pitanje a članovi bande, sve sami žestoki momci, poštuju njegove odluke bez pogovora. S čisto praktično-političkog stanovišta svako od njih je u prilici da se pobuni, stane mu na kraj i oslobodi se tiranije, ali mistika zajedništva toliko je jaka da to nikome ne pada na pamet. Logično. Ubojstvom tiranina grupa bi se rasula i njen pripadnik ostao bi na vjetrometini stvarnosti i odgovornosti u kojima je u stanju vidjeti samo bespomoćnu usamljenost. Jedini koji sumnja u smisao takvog načina života je Jax, Clayov posinak i “potpredsjednik” bande. Neizvjesno je kako će njegove dvojbe završiti jer u toku je već četvrta sezona serije i, dok je gledanost visoka, producenti će radnju razvlačiti koliko je moguće. Neki kritičari Jaxovu sumnju uspoređuju s Hamletom što je duhovito, pa i osnovano, posebice i zato što postoji važan ženski lik. Gemma je Jaxova majka, Clayova žena i udovica osnivača bande (Jaxov otac). Čak i početna slova upućuju na Gertrudu i Klaudija. Ono najvažnije jest da se Gemma prema Jaxu odnosi posesivno incestuozno, a kroz interakciju s Clayovim očinski neprikosnovenim autoritetom i drugi članovi bande – sinovi – Gemmu doživljavaju kao majku. Incest je uvijek bio presudan kohezivni element svake grupe, bila to malograđanska porodica, kriminalna grupa ili nacija. Jednako važni su i simboli poput crne jakne i tetovaže, dok zajednički zločinački poduhvat ima značaj rituala, inicijacije i inverzne etike suučesništva. Gemma je kao protagonist incesta, kao Majka Domovina, fanatično i aktivno posvećena koheziji i opstanku grupe pod svaku cijenu.
Lojalnost grupi, porodici, naciji, političkom pokretu, uopće autoritarizmu ili totalitarizmu ne temelji se na strahu, ne temelji se niti na uvjerenjima. Ta se lojalnost temelji na ljubavi i to je ono najstrašnije. Karl Kraus nije slučajno rekao da mu se zaljubljenost u domovinu gadi i više od šovinističke mržnje. Ta je ljubav incestuozne naravi kojoj upravo zabrana incesta i ekvilibriranje na rubu incesta jamči dugovječnost. Usidrenost incesta u podsvijest je mentalni žig, upalno žarište koje drhti na rubu tabua i tako osigurava tenziju. To je ljubav koja je osuđena na vječnu težnju prema realizaciji koja je pak istodobno zabranjena. Jednako tako nacionalizam teži vječnom izvanrednom stanju i ratu jer u stabilnoj demokraciji pojedinci imaju priliku da se nesmetano orijentiraju prema vlastitim individualnim interesima i konstituiraju kao suvereni građani. Liberalna demokracija samo je drugi izraz za smrt nacionalizma ili, u slučaju Sinova anarhije, potencijalno odvajanje od oca i majke i odlazak u samostalan i odgovoran život, što je inače preduvjet konstituiranja individualnog identiteta.
U Sinovima anarhije postoje i izdajnici. Odbačeni članovi. Nakon ekskomunikacije dužni su kako god znaju i umiju s leđa ukloniti veliku tetovažu s insignijom bande. U epizodi Giving Back bivši pripadnik (policijski cinkaroš) razgovara s Jaxom, promatra njegovu jaknu (na koju više nema pravo) i žali se kako mu se čini da ne postoji od kada nije član bande i kako je – ne citiram ga doslovno – izgubio svaki smisao života. Nekolicina članova slučajno primijeti da nije s leđa uklonio tetovažu. Namame ga u garažu gdje su se okupili svi članovi na čelu s Clayom i Jaxom. Izdajniku postaje jasno što će se zbiti, nasmrt je uplašen, ali se fatalistički i s razumijevanjem prepušta sudbini. Neki od prisutnih ga žale, ali znaju da se mora zbiti ono što se mora zbiti. Zakon je zakon. Aparatom za varenje mu spale leđa na kojima se nalazila tetovaža koju više nema čast nositi, ali – kako kaže – nije imao snage odreći se svetinje. Odvratna scena koja izravno asocira na Keraterm i Loru. Ni sumnjičavi Hamlet Jax nema nikakvih primjedbi. Nema ih ni Gemma koja nije prisutna, ali savršeno dobro zna što će se dogoditi.
Grupa ne postoji bez rituala, pa ni bez ritualizacije zločina. Sakaćenja u Lori i Keratermu bila su ritualno žigosanje tuđeg, pokušaj da se znameniti narcizam malih razlika dokine sadističkom ekstazom. Intenzitet ljubavi i strogost etike koji iznutra prožimaju grupu, pružaju joj neograničenu slobodu mržnje prema svima koji ne pripadaju grupi i oslobađaju je moralne odgovornosti za svaki zločin kojega interni sistem vrijednosti proglasi opravdanim, pogotovo ako prevlada uvjerenje da samo zločin jamči opstanak grupe (što i nije netočno), jer opstanak je, dakako, važniji od sudbine svakog pojedinca, “tuđeg”, ali i “našeg”.
Klanje, koje je čest modus operandi ubojstava u nacionalističkim ratovima, zapravo je ritual s očitom seksualnom konotacijom. To je penetracija nožem. To nije anonimno ubojstvo na liniji fronta kada vojnik puca u vojnika da sâm ne bi bio ubijen. Klanje je intimni čin. Ejakulacija krvi. Nemoguće je ne uprljati se. Profesionalni ubojice ubijaju čisto, brzo i jednostavno. Koljač sa žrtvom stupa u blizak, erotiziran odnos. Uostalom, nacionalistička mržnja je, kako kaže Hannah Arendt, visceralna: ona potječe iz utrobe i čezne za utrobom.
Kao što ljubavnici imaju tajne, gotovo telepatske komunikacijske kódove tako i suprotstavljene grupe – nacionalisti, navijači i huligani iz kvarta – u svojim bitkama uzajamnim nasiljem i mržnjom apliciraju svoju suštinu. Zato su sukobi navijača s policijom strastveniji od sukoba s protivnicima. Sprječavanjem nasilja kao takvog, policija navijačima oduzima njihov bitak, oduzima im pervertiranu slobodu da se s protivničkom grupom istrebljuju do mile volje. Zato nacionalisti mrze Evropsku Uniju jer ona nameće integraciju, mir i zdrav razum. Zato su mrzili Jugoslaviju koja je hapsila kada bi nekome netko psovao nacionalnu majku i zato su je doživljavali kao tamnicu koja je nacionalizmu zabranjivala trajanje u njegovoj suštini – u nasilju. Nasilje nije nužno batinanje. Kič nacionalističkog pamfleta jednako je nasilan, kao i ostale psovke, odjeci, reagovanja i fašistički blogovi. Nije ni dugokosi grubijan na motociklu daleko od kiča. Dovoljno vremena je prošlo od filma Easy Rider da bi se Ideja Pobune preobrazila u banalni manirizam.
Eksplozija nasilja u Beogradu povodom Parade ponosa u oktobru 2010. ima dublje korijene. Homoseksualno porijeklo homofobije je općepoznato. No, ne radi se samo o projiciranoj mržnji prema homoseksualcu u vlastitoj nutrini, niti o užasu pred javno razvaljenim tabuom. Protivnici Parade su njenim učesnicima bili zavidni na identitetu, na njihovoj hrabrosti da budu individue bez ostatka i to u tako intimnoj, važnoj i biološkoj sferi kao što je seksualnost. Hrabrost učesnika Parade utoliko je veća što se njeni učesnici bore protiv izopćenja tako što otvoreno priznaju da ne pripadaju većini, dok navijači-nacionalisti-homofobi uvijek panično osluškuju većinska pravila i vrijednosti. Huligani se užasavaju izopćenja iz grupe, a učesnici parade se na važnom, javnom pozorju ulice ponose vlastitim “izopćenjem”. To je nitkovima nepodnošljivo do izbezumljenosti jer je mainstream – na razini nacije, na razini kvarta ili nekog drugog utočišta – njihov espritde corps i način života. Na toj točci se solidarno susreću malograđanin koji pazi što će reći susjed ili župnik i pripadnik nasilničke falange koji poštuje internu kriminalnu etiku. LGBT pojedinci posegnuli su za grupnim protestom, ali ne zato da bi se konstituirali kao grupa, nego zato da bi se nakon protesta još slobodnije vratili u intimu svojeg individualizma. Navijači, nacionalisti i homofobi – uopće ljudi koji pate od sindroma stečenog gubitka identiteta – konstituiraju grupe iz sasvim suprotnog razloga: da bi u grupi nestali kao individue i sveli svoje postojanje na pripadnost. Afirmirajući pripadnost nečemu što ne podliježe izboru već zakonima libida i biologije, Parada ponosa raskrinkala je militantne oblike falsificirane biologije kakvi su malograđanska porodica i nacija, ta skloništa kukavica koje se ne usuđuju izabrati postojanje kroz vlastiti individualni identitet. Preostalo im je da bijesno otvore utrobu kante za smeće i unerede grad, to utočište slobodnog pojedinca.
Peščanik.net, 14.10.2010.
LGBTQIA+