Zastava Predsjednika Republike
Zastava Predsjednika Republike

Ako jugoslavensku ideju shvatimo kao nacionalističku doktrinu, njen zalazak započeo je već 1934. ubojstvom kralja Aleksandra u Marseilleu. Bila je praktično napuštena u ljeto 1939. sporazumom Cvetkovića i Mačeka. Jugoslavenski komunisti su neodlučno i nevoljko razmatrali mogućnost amalgamiranja Južnih Slavena u novu jugoslavensku naciju, ali su od toga tiho odustali u prvoj polovici šezdesetih godina, mada je Josip Broz tome intimno bio sklon. Nacionalisti trijumfalno ističu činjenicu da se nije formirala jugoslavenska nacija ali, kao zatočenici svojeg uma, nesposobni su vidjeti da je, dosljedno svojoj kozmopolitskoj suštini, jugoslavenstvo bilo nevoljno da postane još jedan imaginarni kolektivitet, a kao racionalni svjetonazor zaziralo je od strasti, iracionalizma i privida, bez čega stvaranje nacije nije ni moguće.

Kao državotvorna doktrina, jugoslavenstvo je evoluiralo od klasičnog centralizma (1921.), preko asimetričnog federalizma (1939.) i klasičnog federalizma (1946. i 1963.), do oblika koji se dade klasificirati kao mješoviti federalno-konfederalni tip (1974.). Državnim udarima u Novom Sadu 1988. i Podgorici 1989. te donošenjem secesionističkog Ustava Srbije u jesen 1990., Jugoslavija je efektivno prestala postojati kao funkcionalna država. Nakon toga nije bilo pokušaja njene obnove.

Treći oblik jugoslavenske ideje temelji se na kulturnoj i jezičnoj bliskosti i privrednoj i prometnoj komplementarnosti novonastalih država. Ta vrst jugoslavenstva nema državotvorne ambicije. Usmjerena je na nešto neusporedivo zahtjevnije, a to je demokratizacija svih država bivše Jugoslavije i njihovo pristupanje Evropskoj Uniji, što bi zajamčilo i novi kvalitet međusobne suradnje koji zadovoljava i nacionalističku potrebu za zasebnim državama i racionalnu potrebu za privrednom integracijom i kulturnom suradnjom.

Privredna i kulturna komplementarnost jugoslavenskog prostora s vremenom će dovesti do raznolikih, vjerojatno originalnih i diskretnih, oblika integralizma većeg ili manjeg intenziteta, iz jednostavnog razloga što sve jugoslavenske države imaju problematičan feasibility. One su ekonomski slabe, politički beznačajne, provincijalizirane i suočene s teškoćama u financiranju vlastite državnosti. Nije isključeno da će pritisnute zahtjevima stvarnosti, vođene instinktom opstanka i u pokušaju spašavanja onoga što se dade spasiti, upravo nacionalističke elite biti prve koje će tiho potaknuti integracijske procese. Male države načelno nisu neodržive, ali samo pod uvjetom da su demokratizirane i otvorene u najvećoj mogućoj mjeri. Da bi opstale, vladajuće elite jugoslavenskih država biti će prinuđene provesti potpunu demokratizaciju, liberalizaciju i otvaranje svojeg kulturnog i privrednog tržišta, a u takvim uvjetima preispitivanje smisla raspada Jugoslavije postat će i moguće i neminovno.

Konačna preobrazba država nasljednica iz društava tabua i mitova u društva Razuma i Slobode, nastupit će se kada se za njihovim parlamentarnim i stranačkim govornicama bude slobodno raspravljalo o oblicima jugoslavenske suradnje koji nadilaze uobičajene trgovačke, diplomatske i dobrosusjedske odnose. Ishod te rasprave bit će savršeno nebitan. Bitna je samo sposobnost nekog društva da raspravlja o svemu što doprinosi privrednom, kulturnom i demokratskom napretku – o svemu što je u interesu građana. Samo razum donosi boljitak, a politika tabua i mitova uvijek završava u obmani i patnji.

Nitko nije nemilosrdan prema nacionalizmu onako kao što su to činjenice i logika, ukratko: stvarnost. U tome ima pravde jer je nacionalizam i stvarao nacije tako što je prkosio stvarnosti. Dezintegracija Jugoslavije, kao svojevremeni sveti historijski cilj nacionalističkih elita, počela se vraćati kao bumerang, prije svega u obliku fiskalnih teškoća i neracionalne usitnjenosti tržišta, kapitala i prometnih sistema, a s druge strane, svaka iole racionalna, ili barem nominalno demokratska, politika neizbježno će prepoznati prednosti koje donosi sinergija privredne i kulturne suradnje.

Do takvog, doista jednostavnog, zaključka došli su južnoslavenski nacionalni pokreti već u devetnaestom stoljeću. Uostalom, južnoslavenske nacije nastale su u jednom te istom kulturnom i političkom procesu u kojem je nastajala i jugoslavenska ideja, tako da su od samih svojih početka slovenski, hrvatski i srpski nacionalizam bili u neodvojivoj interakciji s jugoslavenstvom i jedni druge su generirali u ozračju koje je katkad bilo polemično, ali nikad neprijateljsko. Sve do 1941. nijedan partikularni južnoslavenski nacionalizam nije sebe doživljavao kao politički faktor koji je suprotstavljen ovom ili onom obliku jugoslavenstva ili jugoslavenske suradnje, osim nekoliko marginalnih separatističkih i šovinističkih, zapravo fašističkih pokreta. Slabost svake zasebne jugoslavenske nacije u evropskom kontekstu, zajednički interes i uzajamna upućenost, bili su toliko očiti i samorazumljivi da su nacionalističke elite, u razdoblju od 1918. do 1941. držale da su ovaj ili onaj oblik, ovaj ili onaj stupanj jugoslavenskog integralizma u vitalnom nacionalnom interesu svake pojedine nacije. Od vremena Starčevića i Garašanina, Radića, Pašića i Korošca, Mačeka i Cvetkovića, Kavčiča, Tripala i Nikezića, pa do danas, nije se u tom smislu promijenilo ništa, jer su partikularni nacionalni ili državni subjekti ostali podjednako slabi, njihovi objektivni zajednički interesi još uvijek su praktično isti, a jezik kao osnovni komunikacijski alat nije postao međusobno nerazumljiv. Nije se promijenila ni narav kapitala, poduzetništva i takozvane visoke, ali i masovne kulture, kojima su čvrste nacionalne granice nepodnošljive jer im je imanentna tržišna i komunikacijska ekspanzija.

Nepostojanje jugoslavenske države pogoduje jugoslavenskoj ideji. Paradoks je prividan. Odsustvo institucionalizacije – i odsustvo namjere da se uspostavi bilo kakva institucionalizacija – oslobodit će jugoslavensku suradnju hipoteke nečijih stvarnih ili umišljenih hegemonističkih namjera, a što je još važnije, oslobodit će je – uvijek problematičnog – državnog upliva. Elementarni (i alarmantni) preduvjet političkog, ekonomskog i moralnog opstanka država na prostoru između Karavanki i Belasice jest da postanu građanska, demokratska i otvorena društva. Ako u tome uspiju, a moraju uspjeti, kulturna i privredna suradnja na jugoslavenskom prostoru zadobit će kvalitetu i intenzitet kakvi nikada prije nisu bili mogući.

Za privrednu i kulturnu suradnju nisu potrebni ni Hej Slaveni, ni plavo-bijelo-crvena trobojnica, ni AVNOJ, ni kralj Aleksandar, ni Josip Broz Tito, a ponajmanje je potreban triglavsko-vardarski kič. Za integraciju jednog prostora nije potrebno da bude obuhvaćen jednom državom, kao što njegovoj integraciji ne može smetati postojanje sedam država, a i zašto bi se te države bavile zaludnim poslom ometanja te integracije ako su demokratske, otvorene, razumne, dobronamjerne i odane interesima svojih građana?

Jedinstveno jugoslavensko tržište – kako se nekad nazivao jugoslavenski privredni prostor – postat će dio šireg, jedinstvenog evropskog tržišta, s bitnom razlikom da je evropsko tržište, za razliku od socijalističkog modela, utemeljeno na načelima slobodnog poduzetništva i slobodne trgovine i da je njegova integrativna moć višestruko i neusporedivo jača, kako u odnosu na ekstenzivno agrarno tržište kraljevine tako i u odnosu na dogovornu ekonomiju socijalističke republike.

Kulturna, naučna, pa i estradna djelatnost, bit će u potrazi za svojom sinergijom, za svojom međusobnom komunikacijom i svojim tržištem, ali u demokratskim uvjetima slobodnog protoka ideja. Protoka koji zaobilazi ili ignorira institucionalne prepreke i, uopće, državne institucije u najširem smislu. U odnosu na uvjete iz vremena jugoslavenskog socijalizma, kulturna suradnja pojedinaca, časopisa, izdavača, medija, naučnih i kulturnih ustanova bit će višestruko intenzivnija, sada slobodna od partijske kontrole, koja je svojevremeno onemogućavala nezavisnu kulturnu djelatnost i obeshrabrivala kulturnu suradnju između republika.

Jednopartijski sistem dogovorne ekonomije, koga se pogrešno doživljava i tumači kao integrativni faktor bivše države, bio je zapravo faktor dezintegracije. Jugoslaviju nije dezintegrirao Kardeljev federalizam. Naprotiv, bio je to gotovo optimalni model. Dezintegrirale su je Kardeljeva organizacija udruženog rada i samoupravna interesna zajednica, koje su atomizirale društvo. Režim je hapsio nacionaliste, ali je gušio i građansku i poduzetničku inicijativu. Iako je bio njegov nominalni protivnik, komunizam je tako pogodovao nacionalizmu – a nacionalizmu pogoduje svako odsustvo slobode i razuma – i nije slučajno da su režimi država nasljednica promišljeno zadržali mnoge elemente i metode komunističke ekonomske i kulturne politike, svjesne njihovog iskušano nedemokratskog i dezintegracijskog učinka. Oba modela vladavine, i komunistički i nacionalistički, užasavaju se svakog građanskog, poduzetničkog i intelektualnog spontaniteta, a nacionalistički režim posebno se užasava spontaniteta komunikacije, suradnje, sinergije i integracije. To je još jedan u mnoštvu razloga zašto nacionalizam, nije, ne može, niti želi biti politika slobode i emancipacije.

Nacionalizam doduše potiče privredu i kulturu i to vrlo bučno, ali na svoj način i u strogo određenim granicama svoga interesa, zapravo dekorativno. Postoje izvjesna privredna poduzeća i kulturne ustanove koji obavljaju prljave financijske i intelektualne poslove za vladajuće nacionalističke elite a za uzvrat uživaju monopolski položaj i raznolike privilegije. Privredna i kulturna autarkija i kriminalna sprega s političkom elitom, jamstvo su opstanka tih poduzetničkih i intelektualnih bandita, koji su nezamislivi u uvjetima slobodnog tržišta i intelektualno poštene kritičke javnosti. Koliko god su im izolacionizam i ksenofobija potrebni za goli opstanak, oni dugoročno ne mogu jamčiti privredni i kulturni razvoj, štoviše, oni su jamstvo krize, korupcije, provincijalizacije i civilizacijske katastrofe. Istini za volju, intelektualnom rasulu doprinijela je i beznadna intelektualna inferiornost lokalnih nacionalizama koji niti su imali, niti imaju svoga Hamsuna, Pounda, Célinea, ili Marinettija.

Osnovna svrha novonastalih država bila je održavanje nedemokratskih i kleptokratskih režima i kulturno i privredno zatvorenih društava. Sama jugoslavenska država i pitanje njenog opstanka, demontaže ili rekonstitucije bili su od drugorazrednog značaja. Početkom devedesetih godina na djelu nije bilo razbijanje Jugoslavije nego onemogućavanje demokratske tranzicije, gdje je razbijanje Jugoslavije bila tek metoda, ili etapa u procesu, tog onemogućavanja. U Jugoslaviji, kao nehomogenoj i relativno velikoj zemlji, politička entropija bila je nemoguća i zato je Jugoslavija bila iznimno podobna za pluralnu demokraciju od čega su nacionalističke elite strepile, jer su im mržnja, autarkija i nesloboda – i sredstvo opstanka i smisao postojanja. Nacionalna država je optimalni okvir za odsustvo pluralizma i izolacionističku entropiju.1 Nacionalističke elite odbile su priliku da provedu tranziciju Jugoslavije u demokratsko društvo slobodne trgovine i ljudskih prava, iz jednostavnog razloga što takvo društvo nisu htjele uspostaviti ni u svojim novim državama. Njihove nedemokratske težnje bile su komplementarne sa šovinističkom mržnjom, ukoliko su te dvije pojave uopće odvojive. Zato je razbijanje jedne potencijalno demokratske zajednice bilo nužno, kako radi poticanja i održavanja mržnje tako i radi sprječavanja ekonomske i političke demokratizacije. Sinergijski efekt mržnje i neslobode stvorio je perpetuum mobile koji je njihovu mješavinu doveo u stanje visoke konzistencije, kao što se slatko vrhnje pretvara u šlag, pa sve do okamine, do petrificiranog društva. Teško je zamisliti kako bi izgledalo društvo u kojem bi nacionalizam bio doveden do svoje posljednje konsekvence, do totalne pobjede. Vjerojatno bi se urušio u sebe samog u pomanjkanju neprijatelja i mučeničkog samosažaljenja. Nešto slično zapravo se i događa.

Nacionalističke elite su se užasavale i same pomisli da bi se novonastale države konstituirale na liberalno-demokratskom načelu po kojem je građanin jedini legitimni subjekt suvereniteta, što je doktrinarno i funkcionalno nespojivo sa suštinom nacionalne države. Ona počiva na ideji zamišljene privilegirane grupe uzdignute do razine jedinog legitimnog historijskog i političkog subjekta koji gaji neprijateljstvo prema sličnim subjektima i od svojih pripadnika zahtijeva svaku vrst patnje i odricanja. Dok je za liberalno-demokratski model bitno kakva je, a ne koja je država, nacionalizam teži isključivo svojoj državi, pa kakva god bila. Time nacionalizam a priori i već na razini temeljnih konstitucionalnih načela dovodi u pitanje i načelo jednakosti i pluralni demokratski dijalog, a kada ga dopušta, dopušta ga samo privilegiranoj grupi i strogo ga ograničava mitovima i tabuima, ili takozvanim nacionalnim i državotvornim interesima, mada bi ga najradije potpuno ukinuo. Za razliku od tog modela – koji je na jugoslavenskom prostoru uspostavljen 1990. – u liberalnim i demokratskim uvjetima bilo bi moguće postaviti pitanje etičnosti i racionalnosti nacionalizma, pa i smisla jugoslavenske dezintegracije, a što je važnije, bile bi onemogućene kriminalne zloupotrebe vlasti, od političkih ubojstava, preko korupcije i pljačke privredne supstance, do historijskog revizionizma, govora mržnje i konačno, samog rata. No, upravo radi oslobođenja svake vrste kriminaliteta i agresije na modernitet i civilizaciju, uspostavljen je nacionalistički, ne i liberalno-demokratski model. U svojoj nestrpljivoj strasti nacionalističke elite nisu bile svjesne da su rušenjem Jugoslavije i sprječavanjem njene demokratske i tržišne tranzicije, spriječile i demokratsku tranziciju svojih nacionalnih država i tako razorile i vlastita društva, drugim riječima, ugrozile su i njihov, dakle vlastiti opstanak.

Opio ih je početni uspjeh kada su njihovi podanici nasjeli na moralnu paniku i zaljubili se u svoje nove ili (računali su) uvećane države. Dok je slušala govornike kojima “sunce koje zalazi pali nakostrešenu kosu” ili one koji su izgovarali besmislice o “povijesnim silnicama” i “tisućljetnom snu”, u gomili se rađala glupava predodžba novog društva, kao idilična vizija raskošnog supermarketa ukrašenog licitarskim srcima i nacionalnim grbovima, ili velikog hrama mistične sabornosti gdje u oblaku tamjana, spiritualno, državotvorno, ratoborno i muževno kleče straight domaćini, ili intelektualne pustinje u kojoj netalentirani pisci časte jedan drugoga književnim nagradama – jer sada, kažu, slobodni su pošto nema ni ekavice ni ćirilice ni siječnja, ni februara, ni Zupana, ni Kiša ni Krleže – ili pastoralne obiteljske arkadije gdje vjerna žena sa sitnom dječicom skrušeno gleda u pod, dok hrabri muž čuva stražu na nekoj čuki i zaljubljeno promatra domovinska prostranstva, a u pozadini se čuju zvona.

Nacionalna država kao histerični, paranoidni i nedemokratski model političkog i ekonomskog sistema, dugoročno je neodrživa osim što je moralno nepodnošljiva. S promocijom ludila, gluposti i zločina u vrhunaravne državne, društvene i intelektualne vrline, na dulji rok se nisu mogle nositi ni zemlje s ogromnim materijalnim i kulturnim resursima kakve su bile Njemačka, Italija i Rusija, a kamoli male, politički i ekonomski beznačajne provincije na evropskom jugoistoku. Zato su se nacionalistički režimi država-nasljednica na sve moguće načine dovijali ne bi li održali ovu ili onu vrstu izvanrednog stanja, u rasponu od oružanih sukoba do trovanja javnog prostora nacionalističkim floskulama i kičem. Taj model potrošen je iz općepoznatih vanjskopolitičkih i ekonomskih, prvenstveno fiskalnih, razloga, kao što su uprkos monumentalnim samoobmanama srpski nacionalisti potrošili negaciju kosovske stvarnosti. Vladajuće elite država nasljednica, prvenstveno Hrvatske i Srbije, nalaze se pred važnim – i po njih vrlo neugodnim – raskršćem.

One nemaju snage oduprijeti se evropskim integracijskim procesima, iako su ti procesi ujedno i jugoslavenski integracijski procesi, kako faktički tako i ideološki, jer jugoslavenska ideja nije bila ništa drugo nego derivacija, varijanta, a možda i preteča evropske ideje.

Demokratizacija država nasljednica i njihovo – evropski uvjetovano – otvaranje kulturnoj i privrednoj suradnji, suočit će ih s razotkrivanjem epohalnog historijskog besmisla nacionalističkih projekata.

Nacionalističke elite su u velikoj nevolji i toga su nedvojbeno svjesne. Što mogu poduzeti da bi spriječile ili odgodile buđenje iz hipnoze koja je započela 1987. odnosno 1990. godine?

Nacionalisti bi se najradije vratili na nulte devedesete godine i vrijeme kada je proizvodnja idiotizma i sukoba bila na vrhuncu i kada su sloboda medija i trgovine i ljudska prava bili ugroženi do razmjera koji su usporedivi s klasičnim fašizmom. U tom smislu mogu se nadati nekom historijskom obratu, nekoj globalnoj političkoj kataklizmi, ili u najmanju ruku, krizi ili raspadu Evropske Unije. U tom pravcu s velikim interesom, i jedva suzdržanim zadovoljstvom, prate svaki i najmanji propust suda u Haagu, grčku financijsku krizu, euro, britanski evroskepticizam, jačanje ksenofobije u Francuskoj i Nizozemskoj, krizu belgijske državnosti i enigmatične ambicije Vladimira Vladimiroviča Putina.

Jedan dio elita zasigurno će poticati incidentno ponašanje svojih jurišnih odreda, veterana, navijača i šovinističke estrade, a i smrknuti kler će u tom smislu dati odgovarajući spiritualni doprinos uz poslovično ministriranje i činodejstvovanje matica, akademija, književnih društava, inženjera nacionalne duše i ostalih specijalista za mentalno i fizičko nasilje. Ne treba zaboraviti ni razbijanje automobila s pogrešnim registarskim tablicama i prebijanje turista, a postoje znaci da bi uspaničeni nacionalisti mogli posegnuti i za terorizmom.

Koristoljubivost je razumna iako je često nemoralna. Nacionalistička dosljednost je vjerojatno “poštena”, ali je uvijek iracionalna. Nemoralni politički pragmatik manje je opasan od poštenog fanatika. Pragmatične frakcije nacionalističkih elita – što je vidljivo u ponašanju HDZ-a i SPS-a – počele su posezati za polovičnim, ali utilitarnim rješenjima, a to su kozmetički, a ponekad i sasvim korisni oblici napuštanja izvornog modela: borba protiv korupcije, evropska retorika, olakšavanje položaja manjina, poboljšanje efikasnosti policije i pravosuđa i žrtvovanje mangupa u svojim redovima, uz održavanje ritualnog privida da se ništa nije promijenilo, mada su te frakcije održale svoje tihe dvadesete kongrese i prešutno izgovorile tajne referate.2

To je iznimno pozitivan historijski proces koji je doprinio demokratizaciji, iako ga je iznudio vanjskopolitički pritisak i mada iza njega nacionalističke elite kriju paničan pokušaj spašavanja ogromne političke, ekonomske i medijske moći koju su stekle u najvećem grabežnom ubojstvu koje se u Evropi dogodilo nakon Drugog svjetskog rata.

U toj borbi za goli opstanak i kompromisi su postali poželjni. Dok se kleptokratske i nacionalističke konstrukcije nastale na ruševinama Jugoslavije povijaju na vjetru zdravog razuma, njihova sve veća otvorenost i insuficijentna, ali sve jača demokratska kultura, provjetrava ustajale nacionalističke samoobmane. Osim što će umivanje nacionalističkih stranaka doprinijeti razvodnjavanju nacionalizma, dio nacionalističke elite i sljedbenika radikalizirat će pitanje povratka izvornim načelima i ciljevima čime će se razotkriti njihova fašistička suština.

Na bosanskohercegovačku i kosovsku krizu nacionalističke elite računaju kao na zlatnu zalihu potencijalnih sukoba, dakle kao na optimalno sredstvo opiranja potpunoj demokratizaciji i denacifikaciji i, uopće, političkom, ekonomskom i kulturnom oslobođenju građana zatočenih u nacionalnoj hipnozi. Instrumentalizacija Bosne i Hercegovine i Kosova postaje sve teža zbog spore i slabašne, ali ustrajne demokratizacije Srbije i Hrvatske i – koliko god polovičnog – još uvijek upornog međunarodnog nadzora Bosne i Hercegovine i Kosova. Konačno, sve što je rečeno o nužnosti privredne i kulturne suradnje na jugoslavenskom prostoru vrijedi, dakako, i za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, koliko god će taj proces tamo biti sporiji. Čini se da se pragmatična i realistična frakcija nacionalističkih elita u Zagrebu i Beogradu okreće prečim unutrašnjim problemima i kosovsko i bosanskohercegovačko pitanje održava tek na razini ritualnog praznoslovlja. Ostanak Zapadne Hercegovine izvan granica Hrvatske, odnosno Kosova i Republike Srpske izvan granica Srbije, može izazvati i izaziva nacionalistički bijes, ali se može shvatiti i kao jedinstvena i neponovljiva historijska prilika za svečani odustanak od nacionalizma u ime mira i demokracije, ili barem kao prilika za otriježnjenje. Postoji točka nakon koje se čak i nacionalisti moraju suočiti sa stvarnošću, ali i s nerazrješivim dvojbama.

Ako nacionalističke elite dopuste daljnje jačanje slobodnog tržišta, slobodnih medija i zaštite ljudskih prava, pred očima će im se zbivati proces sve intenzivnije kulturne i privredne suradnje na jugoslavenskom prostoru. Vjerojatno će se ponašati kao da se to ne zbiva iako su i demokracija i jugoslavenska suradnja u dubokoj suprotnosti s njihovim izvornim namjerama. Još je vjerojatnije da će se nonšalantno ukrcati na taj vlak kao da nikada ništa drugo nisu ni htjeli. Uostalom, jedino s tim vlakom mogu pobjeći i od vlastite prošlosti i od bankrota.

Ako u redovima nacionalističke elite prevlada stav da je nastupio skandalozni historijski poraz i ako se zato poduzmu akcije kojima će se izravno i neskriveno onemogućavati jugoslavenska privredna i kulturna suradnja, evropski diplomatski kor, ali i domaća javnost – koja je u odnosu na devedesete godine postala nepovratno bezobraznija – početi će postavljati neugodna pitanja. U nervozi koju bi ta pitanja mogla izazvati nekome bi se mogao oteti iskren odgovor:

– Pa to činimo zato što ih mrzimo! I zato što smo sve poduzeli da ih nema i da između nas i njih iskopamo nepremostivi ambis!

U oba slučaja nacionalizam će biti na gubitku, a demokracija i građani na dobitku. Za to neće biti ni krivi ni zaslužni ni izdajnici u nacionalističkim redovima, ni bešćutna međunarodna zajednica, ni masoni, ni prokleti anarhoindividualisti i mundijalisti. Poraz nacionalizma leži u njegovom utopijskom biću. On je, ako želi biti odan sebi samom, neprovediv i neostvariv. Utoliko više neodrživ ukoliko je dosljedniji, a bio je najdosljedniji kada je opstajao u autoritarizmu, državnom intervencionizmu, fiskalnom teroru, medijskom i pravosudnom nasilju i proizvodnji nepreglednih količina kiča i gluposti. Međutim, kada je najdosljedniji, nacionalizam najbrže proždire vlastitu supstancu. Ostaje mu da odustane od sebe ili izgori u vlastitom ludilu. Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi historijski primjeri političkog iracionalizma.3

Svojom pobjedom devedesetih godina, koja se doimala potpunom, konačnom i neprikosnovenom, nacionalizam je upao u fatalnu historijsku zamku. Bio je najjači dok je ratovao, a i ratovao je zato da bi bio jak, ali se pokazalo da ni rat ni bjesovi poraća nisu jamstvo za održavanje korupcije, pljačke i hipnoze, koje su se otele kontroli, izazvale potpuni materijalni i moralni bankrot i dovele u pitanje i opstanak i smisao ishodišnog projekta. U svojem opiranju stvarnosti koje traje još od prve polovice devetnaestog stoljeća, nacionalizam se, ostvarivši svoje ciljeve i pretvorivši svoj fiction u faction, našao u ćorsokaku, pred zidom činjenica i razuma. Doživio je epohalno poniženje primoran da potraži spas u jednoj nadnacionalnoj integraciji koja spram malih suverenosti i nacionalističkih tankoćutnosti ima neusporedivo manje obzira nego što su ga imali “Beograd”, kako bi rekao Tuđman, ili “Brioni”, kako bi rekao Ćosić.

Preslab da spriječi demokratske procese kod kuće i nejak da se odupre evropskom ultimatumu uspostave vladavine prava i slobodnog tržišta, a lišen povoda kojima bi stanovništvo mogao hipnotizirati mržnjom jer ima i Sloveniju i Hrvatsku i Srpsku – što će u očaju ponavljati sve češće i sve glasnije, iako mu nitko ne želi oduzeti te igračke – nacionalizam se zatekao u situaciji da se ono isto državnopravno stanje u čije stvaranje je uložio toliko kriminalne energije pokazuje kao optimalno za spontanu privrednu i kulturnu reintegraciju jugoslavenskog prostora.

Nestankom jugoslavenske države, jugoslavenska ideja pomaknula se u sferu građanskog, vaninstitucionalnog i spontanog. Preselila se na tržište roba, usluga i ideja, gdje, u blaženoj nezainteresiranosti za svoju političku ili državnu institucionalizaciju, može samo jačati. Odsustvo političkih ambicija svjedoči o njenoj demokratskoj, prosvjetiteljskoj, racionalističkoj, pa i elitističkoj suštini. Samo nitkovima je potrebno utočište.

Kada je Jugoslaven – upotrijebit ćemo izraz Jugoslaven kao terminus technicus u pomanjkanju boljeg – ostao bez domovine, historija ga je spasila od nedostojne klopke patriotizma. Shvatio je da mu ni domovina, ni država, ni patriotizam zapravo nikada nisu ni trebali. Postao je slobodan da uživa u svojoj izopćenosti i tako je sačuvao Sebe. I kad bi htio, on više ne može biti Navijač. Dobro je nemati domovinu. To je poraz koji oslobađa. Pobjeda obvezuje. Sada su nacionalisti robovi vlastitih pobjeda.

Nakon raspada države, jugoslavenstvo je postalo nezainteresirano za amalgamiranje, zbrajanje, bratstvo, jedinstvo i zajedništvo jugoslavenskih država i nacija. Njega od 1990. više ne zanimaju kolektiviteti. Ono je – na svoje veliko zadovoljstvo – prestalo biti nacionalna, nadnacionalna ili državotvorna doktrina. Nakon što su nacionalisti otvorili pukotinu koja od Dubrovnika preko Mostara, Sarajeva, Srebrenice, Bijeljine i Vukovara, doseže onu garažu u Osijeku, jugoslavenstvo se okrenulo stradalniku, a to je uvijek pojedinac, njegovo veličanstvo Citoyen. Svaki čovjek je drugačiji, jedinstven i neponovljiv. Samo nacionalizmi su isti. Zato je anacionalni individualizam prvorazredni moralni imperativ koji, na svu sreću, nadrasta i samo jugoslavenstvo.

Kada se Jugoslaven, koji se podjednako osjećao kod kuće i u Mariboru i Puli i Sarajevu i Ohridu, zatekao u situaciji da su neki dijelovi njegove zemlje – u striktno državnopravnom smislu – postali tuđi, shvatio je da se kod kuće može osjećati bilo gdje baš zato što kuće nema. Kada sve postane tuđe, sve postaje moje. Onaj tko je predobro poznavao svu bijedu umova okovanih Karlobagom, Viroviticom, Unom i Drinom, užasavao se mogućnosti da mu horizont završi na Karavankama i Belasici.

Da bi se doputovalo do Ljubljane, Sarajeva ili Skopja, potrebno je prelaziti državne granice što je isprva bilo i bizarno i tužno, ali nije li podjednako neugodno, bizarno i tužno prelaziti bilo koju granicu da bi se putovalo u bilo koji grad – bilo gdje? Ako netko ima sposobnost da se osjeća kao kod kuće i u Celju i u Požegi i u Tuzli i Ohridu, tada se on s jednakom lakoćom osjeća kao kod kuće i u Pragu i u Rimu i u Parizu i u Amsterdamu. Zašto bi Split, Kotor ili Piran bili bolji od Mletaka, Cádiza ili Bresta – pogotovo kišovitog Bresta? Kada bi Jugoslaven držao da su Sava, Drina i Vardar ljepše rijeke od Seine, Rajne ili Vltave ne bi bio ništa bolji od onih koji su odsjekli Šid od Tovarnika.

U inflaciji država i granica u kojoj je nestala Jugoslavija, sve države i sve državne granice na čitavom globusu ogolile su se u svojoj uvredljivosti i gluposti, a Jugoslaven je s lakoćom i rutinom prekoračio Karavanke i Belasicu i postao građanin svijeta.

Kada su izgubili “svoju” državu i na svaku počeli gledati kao na tuđu, Jugoslaveni su shvatili da svaka država i jest tuđa eo ipso. Tek kada građanin državu spozna kao tuđi i otuđeni aparat sile, obmane i moći, on sebe dovodi u priliku da je sumnjičavo i kritički preispituje, što je samo drugi izraz za demokratsku kulturu. Jugoslavenu, zatečenom kao državljanin neke – bilo koje – države ostaje da poštuje zakone i poštuje slobodu Drugoga kao jedino dopustivo ograničenje ljudske slobode. Zato Jugoslaveni lojalno i sa zadovoljstvom doprinose demokratizaciji i napretku država u kojima su zatečeni, jer upravo oni ponajbolje znaju da ne treba dirati, ponajmanje rušiti, zatečeno državnopravno stanje. Treba ga poboljšavati strpljivim demokratskim kompromisima. Demokracija i nije ništa drugo nego trajna, strpljiva i kompromisna borba za političke, ekonomske i kulturne poboljšice.

Zato Jugoslaveni ne žele obnovu jugoslavenske države. Zato i ne žale za Jugoslavijom, jer da žale za njom ili da čeznu za njom, prokockali bi svoju moralnu superiornost i neponovljiv intelektualni vidikovac odakle se tako jasno vide sva bijeda i sav jad državotvornosti i nacionalizma. Jugoslavenstvo je anarhistički užitak jer zapravo i ne postoji osim kao drska intelektualna igra. Da su postali nacija Jugoslaveni bi bili lišeni veličanstvene avanture beskućništva i spoznaje da je jedina stvarna granica – teško obranjiva i strateški nepovoljno oblikovana – ljudska koža.

Peščanik.net, 23.01.2011.

JUGOSLAVIJA

________________

  1. Racionalistički Zapad nikada nije uspio shvatiti koliko ekonomskim sankcijama pogoduje Miloševiću. Sankcijama je Zapad Miloševiću poklonio izolaciju što je upravo i bio njegov politički cilj. Jednako tako je pritiskom na Tuđmana Zapad pogodovao protuevropskoj suštini njegovog režima, ali Tuđman je pokazao zadivljujuću diplomatsku vještinu i političko umijeće jer je popuštao Zapadu, a kod kuće je istodobno održavao nacionalističku groznicu.
  2. Ulogu Hruščova u ovom primjeru pokušavaju, ili su pokušavali, odigrati Ivica Dačić i Ivo Sanader. Uklanjanje Nedićeve slike i spomenika Francetiću bile su geste od važnog simboličkog značaja. Oni koji misle da su konverzije u “nacionalizam s ljudskim likom” moralno upitne, neka se sjete da je bolje imati posla s Hruščovom nego sa Staljinom. Ne treba se nervirati kada netko nije odan i dosljedan pogubnoj političkoj doktrini.
  3. Zanimljivo je da jugoslavenska ideja često tumačena kao neostvariva i utopijska.