Dizajn: Olivera Batajić Sretenović
Dizajn: Olivera Batajić Sretenović

Odlomak iz autorove nove knjige „Akademsko šarlatanstvo. Nauka o književnosti i univerzitet u tranziciji – etnografski pristup“, Fabrika knjiga (Beograd) i Mas Media (Sarajevo).

Zakonom o visokom obrazovanju propisani su uslovi za takozvana napredovanja akademskih radnika. U zavisnosti od zvanja – asistent, viši asistent, docent, vanredni profesor ili redovni profesor – periodi su od četiri do šest godina, u kojima kandidati moraju ispuniti neke zadatke. Konkretno:

vanredni profesor: proveden najmanje jedan izborni period u zvanju docenta, najmanje pet naučnih radova objavljenih u priznatim publikacijama koje se nalaze u relevantnim naučnim bazama podataka, objavljena knjiga, originalni stručni uspjeh kao što je projekt, patent ili originalni metod te uspješno mentorstvo najmanje jednog kandidata za stepen drugog ciklusa studija odnosno integrisanog ciklusa studija;

redovni profesor: proveden najmanje jedan izborni period u zvanju vanrednog profesora, najmanje osam naučnih radova objavljenih u priznatim publikacijama koje se nalaze u relevantnim naučnim bazama podataka, najmanje dvije objavljene knjige, originalni stručni uspjeh kao što je projekt, patent ili originalni metod, te uspješno mentorstvo najmanje po jednog kandidata za stepen drugog odnosno integrisanog ciklusa studija i trećeg ciklusa studija. (Čl. 96. Zakona o visokom obrazovanju, Sl. novine KS, XXII – 33, 2017)

Ako etnografa u ovoj visokoj zajednici zanima na šta se tačno misli kad se kaže naučno, odgovor u zakonima i statutima neće naći. Ni član 3. Zakona, koji definiše osnovne pojmove, ne objašnjava šta bi to bila naučnoistraživačka djelatnost. Ko pažljivo i uporno traži, naći će samo ovaj blijedi pokušaj:

(1) Pod objavljenom knjigom u smislu ovog zakona podrazumijeva se tematski cjelovit i kompaktan recenziran naučni, stručni ili umjetnički sadržaj u štampanoj ili elektronskoj formi koji:

a) tematizira određenu oblast;

b) nikada prije nije bio publiciran;

c) je katalogiziran;

d) je putem biblioteke organizacione jedinice i visokoškolske ustanove dostupan studentima i akademskoj zajednici.

(2) Sadržaj pojmova: uspješno mentorstvo, objavljen naučni rad, katalogizirana knjiga, univerzitetski udžbenik, originalni stručni uspjeh, projekt, patent i originalni metod, pokazani rezultati u nastavnom radu, značajan doprinos razvoju kulture i umjetnosti, preciznije se uređuje statutom visokoškolske ustanove. (Član 100. Definicija i sadržaj pojmova iz uslova za izbor)

Ni Statut Univerziteta, pravosnažan od kraja 2018, nije se pretrgao od preciznosti, a osim toga nije uvažena ni zakonska odredba (Član 101. Registar publikacija, stav 7) prema kojoj je „Visokoškolska ustanova obavezna u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti pravilnik o izboru u akademska zvanja kojim će uspostaviti bodovni sistem vrednovanja naučnih radova kao uslova za izbor u akademska zvanja, kao i ostala relevantna pitanja“.

Kad naprimjer red. prof. dr. Kodrić postavi pitanje „Da li je i kako je eventualno moguće da ste kao izvorni naučni rad prihvatili popularno pisani osvrt obima 2,5 stranice teksta (s pratećim slikama i ilustracijama), a koji nije objavljen u relevantnoj naučnoj publikaciji već u magazinu također popularnog karaktera“, on se kao prilježni birokrata hvata dužine teksta, pominjući još i relevantnost naučne publikacije i stilsku karakteristiku teksta (popularnost). Biva, ako je napisan tako da ga i nestručnjak može razumjeti, onda članak ne može biti naučan. Ono relevantna naučna publikacija zvuči moćno, iako je relevantnost za oblast književnosti rezultat rada jedne komisije kojom je on rukovodio i koja je na tzv. listu relevantnih časopisa uvrstila uglavnom sve što je tada bilo ko predložio.

Publikacija oko koje se on ibreti zove se Lingvazin, magazin za jezik i književnost, izdavača Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli, a koji je indeksiran u bazi podataka EBSCO. U istom broju članak je objavio i njegov kolega Sead Šemsović (2015), i to nekrolog svom mentoru prof. dr. Munibu Maglajliću – „Akademsko očinstvo. U sjećanje na prof. dr. Muniba Maglajlića“. Isti tekst (preciznije: uglavnom istog sadržaja), ali ne u formi nekrologa nego povodom 70 godina Maglajlićevog rođenja, Šemsović je objavio par mjeseci kasnije u Godišnjaku Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, pod naslovom „Prvo ime bošnjačke usmenoknjiževne baštine: 70 godina od rođenja prof. dr. Muniba Maglajlića“ (Šemsović 2016) sa kojim je polagao ispit za vanrednog profesora pred komisijom čiji je član bio i Kodrić. Pa bismo mogli parafrazirati uvrijeđenu vedetu: „Da li je i kako je eventualno moguće da ste kao izvorni naučni rad prihvatili popularno pisani osvrt obima 2,5 stranice teksta (s pratećim slikama i ilustracijama), koji je objavljen u relevantnoj naučnoj publikaciji nakon što je prethodno izašao u magazinu popularnog karaktera?“

Ne čekajući odgovor, možemo zaključiti da jedan članak, popularno i prigodničarski napisan, možemo smatrati naučnim ako je objavljen u časopisu nacionalnog kulturnog društva u Sarajevu, a nenaučnim ako je objavljen u časopisu Instituta za jezik i književnost u Tuzli. Zašto? Zato što tuzlanska nauka vrijedi manje od sarajevske (sjetimo se onog stepenasto-vertikalnog pokušaja da se svi doktoralni studiji privedu u Sarajevo!)? Ili zato što na jednoj korici piše godišnjak a na drugoj magazin?

Red. prof. dr. Sanjin Kodrić, čini se, nepokolebljivo vjeruje da nečije pisanje jeste naučno ako je zadovoljilo neki niz formalnosti, u koje spadaju apstrakt, UDK šifra, referentnost i dužina članka, a nije ako mu fali odgovarajuća taksena marka.

Sve prigovore na račun njegovog pisanja, brižljivo opečatanog svim traženim institucionalnim štembiljima, on po svemu sudeći nije uopšte u stanju da shvati. To da naučni rad u humanistici nije svako laprdanje o bilo čemu, unutar zadovoljene forme, njemu do penzije neće postati razvidno i u tom intelektualnom vegetiranju najbolje bi ga bilo staviti ad acta. Ali kad mu već sujeta ne da mira, pa piše uz vjetar, potrošićemo ovdje još nekoliko stranica na prepisku u kojoj je nagoviješten mogući glavni smjer kulturinžinjerijskog kontraudara na ovu knjigu.

Ključni argument njegovog akademskog klana biće teza da Veličković nema naučne radove, tj. da nije naučnik, tj. da ima nejake reference (Šemsović), tj. da nema ni znanja ni prava da o nečijem naučnom radu, pa tako i radu kulturinžinjerije, daje ocjene i sudove. Kao primjer uzeće se Veličkovićeva Školokrečina, za koju će se tvrditi da nije naučna.

Da bi se ta tvrdnja dokazala, neophodno je prethodno ustanoviti neke kriterije naučnosti. Kad otkriju da je knjiga koja ih iritira debela (preko 400 stranica), da ima indeks, bibliografiju i recenzije, preostaće im samo da skviče kako je glavni njen dio nenaučan jer je zbirka hipotetičkih (izmišljenih) situacija predstavljenih u formi humorističnih dijaloga.

U poređenju sa pogrebno ozbiljnom tvrdnjom da se bosnistika – „u predmetnom smislu tiče cjeline književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, ali i u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njezinim književno-kulturalnim kontekstom, pa u tom smislu uključuje ne samo bošnjačku te hrvatsku i srpsku književnost u Bosni i Hercegovini i književnu praksu bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica već i npr. sandžačkobošnjačku književnost, a potom i književnost dijaspornih autora, kako iz etabliranih dijaspora poput dijaspore u Hrvatskoj, tako i iz drugih dijaspornih sredina itd“. (Kodrić 2018: 14) – tvrdnja iz Školokrečine – da je „patriotizam očekivan i poželjan ishod nastave književnosti i tome je podređen školski obavezni izbor pisaca, djela i tekstova“ (Veličković 2015: 6) – zaista izgleda sitno, kao vrabac pored ćurana.

Stvar je, međutim, u tome da je ono prvo jedno proizvoljno lično (nacionalističko) uvjerenje, a ovo drugo na relevantnom korpusu (naučno) ustanovljena činjenica. To što je u Školokrečini dokaz predočen duhovito i što su zaključci istraživanja izneseni na početku, a ne na kraju, ima svoje razloge. Jedan je svakako provokacija, s ciljem da se ustanove i rasprave nedorečenosti zakona o visokom obrazovanju i naučnoistraživačkoj djelatnosti. U ovom trenutku pravni akti ne znaju šta su kvaliteti i standardi naučnosti, pa se izbori i napredovanja mogu nastaviti događati po birokratskoj inerciji u zavisnosti od naklonosti i dobrohotnosti komisija, koje imaju svu slobodu da proizvoljno ocjenjuju šta jeste, a šta nije naučni rad. Da trpi i strada kvalitet, a avanzuje oportunizam, jedna je od logičnih posljedica nedorečenih pravila. I opet se autonomija ukazuje kao samovolja.

Autonomija, međutim, nema ni razlog ni potrebu tražiti legitimitet u propisima i cijukati iz rupa u zakonima koje formulišu stranački interesi. Njena je snaga u načelima i standardima, koji se mogu definisati i formulisati različito, ali se uvijek odnose na svrhovitost rada, jasnoću komunikacije, stalno kritičko preispitivanje, provjerene i provjerljive metode pristupa činjenicama, strogost logičkog zaključivanja, intelektualno poštenje, koje, da se vratimo našem slučaju, podrazumijeva da urednik naučnog zbornika neće objaviti svoj vlastiti rad objavljen već na drugom mjestu ranije. Pa i ako se to desi, a ljudski je okliznuti se na sapun i prosuti sirće (kako se nekad govorilo za poslovođe uhvaćene u pronevjeri), ljudski je i priznati grešku. A ne: „ne sjećam se niti se mogu sjećati detalja svih svojih pet naučnih knjiga i više od 100 svojih naučnih, odnosno većeg broja stručnih, publicističkih i sl. radova te eventualnih sličnosti i razlika među njima, no to ovdje nije bitno, pa nemam potrebu gubiti svoje dragocjeno vrijeme da to provjeravam i dokazujem bilo što“.

Ali ima potrebu sjećati se tuđih knjiga i radova, ostajući u zrelom uzrastu na predkonvencionalnom stadiju moralnog razvoja, onome karakterističnom za vrtić, kako to slikovito predstavlja Kolberg u svom čuvenom članku. Da bi zataškao neugodnu epizodu u svojoj naučnoj hagiografiji, beskrupulozno baca ljagu na kolegicu koja s cijelom stvari nema nikakve veze. Naravno da ima pravo sumnjati u kvalitete Školokrečine, ili dvojiti o njenoj naučnoj težini, ali sigurno ne na način kako to ovdje čini – otvarajući to pitanje post festum, mašući lepezom logičkih grešaka (relativna uskraćenost, pozivanje na licemjerje, crvena haranga…). Uostalom, da mu je logika jača strana, razumio bi da je Školokrečina sebi mogla dopustiti hibridnost, jer se prethodno čvrsto uzemljila u opsežan korpus činjenica koje je analizirala i interpretirala logički jasno i tačno.

Ona je u tim standardima imala i neku vrstu uzora. To su u našem jeziku knjige Viktora Ivančića, prije svih Točka na U, u kojoj na temelju velikog broja relevantnih činjenica, istorijskih, političkih i pravnih, autor prati i analizira sudski proces Dinku Šakiću. (Otprilike kao Hana Arendt suđenje Ajhmanu.) Ivančić informiše tačno i objektivno svog čitaoca o svim bitnim okolnostima slučaja, da bi se prije svega originalnim jezičko-stilskim rješenjima (često britko duhovitim, koristeći humor ne samo kao retoričko sredstvo držanja čitateljske pažnje, nego, daleko važnije, kao način izoštravanja fokusa i logičkog poentiranja) i sam jasno i nedvosmisleno moralno odredio prema temi kojom se bavi. Autor koristi izvore u funkciji argumenta, a ne s ciljem da ostavi utisak upućenosti u literaturu. Pročitanim knjigama ne maše kao pokemonima i često ignoriše tehničke formalnosti vezane za kritički aparat. Teme jasno formuliše, tako da čitalac nema nejasnoća o tome šta čita, i zašto je o tome važno znati činjenice i zauzeti stav. Ivančić se ni prvenstveno ni isključivo ne obraća seminarskom auditorijumu s kojim plazi uz stepenastu spiralu akademske karijere, nego mislećim bićima koja žele živjeti dostojanstveno, i vjeruju da govorenje/pisanje u okvirima i standardima humanistike tome može doprinijeti. Vjerovatno zbog tog pogrešnog adresiranja ne kotira visoko u zajednici docenata i profesora, koja će za počasnog doktora (Zagrebačkog univerziteta) izabrati Dragana Čovića.

U svom (za sada) posljednjem tekstu Spomenici razbratnosti Ivančić (2018), slijedeći trag dokumentarnih fotografija sa poprišta masovnih zločina i drugih povreda humanitarnog prava, a koja su sva bila prije toga ustanove kulture, više nego uvjerljivo pokazuje kako nacionalna kultura funkcionira kao kultura nasilja. Srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizam, odbijajući da memorišu mjesta torture u zonama svojih odgovornosti, na jednak način kreiraju deformisane slike prošlosti u kojima su zločinci uvijek oni drugi. Opisujući mučenja i poniženja bošnjačkih zatočenika u Domu kulture u Čelopeku, ili naglašavajući detalj da su u Domu kulture u Pilici ljudi ubijani paljbom iz otvora za kino-projektor, Ivančić (2018: 10) ispisuje sintagmu teatar okrutnosti, da bi na primjerima više od dvadeset sličnih mjesta na teritoriji Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova pokazao jednak odnos ratnih pobjednika prema zločinima vlastitih jedinica. Ispostavlja se, na simboličkoj ravni, da tortura nije imala za cilj samo poniziti ili eliminisati neprijatelja, nego i zatomiti sjećanje na period jugoslavenskog socijalizma i njegov drugačiji odnos prema kulturi. Revizionizam se i ovdje javlja, u svom ekstremnom obliku, kao nastojanje da se mučenja, okrutnosti, poniženja i masovne egzekucije relativiziraju, a počinioci aboliraju. Između činjenice da se Muzej bitke za ranjenike u Jablanici ne sjeća vremena kad su Bošnjaci u njemu držali zarobljene Hrvate (i da niko u njemu nema potrebu da provjerava ili dokazuje bilo šta u vezi s tim) i činjenice da su bošnjački priređivači i tekstolozi zaboravili preštampati cijelu jednu polovinu Kulenovićeve poeme Na pravi sam ti put, majko, izaš’o – nema razlike. Kulturalna bosnistika (jednako kao i srbistika, ili kroatistika) žonglira s terminima kulturalnog pamćenja, kulturalne memorije, književno-kulturalnog arhiva, historijske traume, reprezentacije prošlosti, kulturalnomemorijskog čitanja sakrivajući istovremeno u zaborav kompromitirajuće činjenice o nacionalizmima kojima služe. U istom mostarskom zborniku u kojem je slovkala o Šantiću, južna bosnistika napabirčila je i 13 radova o Zuki Džumhuru. Da li je ijedan problematizovao namjerno zaboravljanje putopisa Kamen crnog sjaja u prvom bošnjačkom izdanju Nekrologa jednoj čaršiji? Nije. Iako ih se šest od 13 referisalo na problematične Rizvanbegovićeve priređivačke odluke.

Zašto uostalom i bi, kad to od njih niko ne traži. U njihovom formalističkom mikrouniverzumu i Ivančićev esej je nenaučan, jer je objavljen u ilustrovanoj knjizi i jer je pisan stilom koji nije sterilan.

Kad bi pretendirale na status naučne relevantnosti unutar kulturalnih srbohrbosnistika, Ivančićeve dvije rečenice – „Ideološki konstrukt nacionalne kulture na prisilnom je održavanju kulta ‘maternjeg jezika’ demonstrirao svoje egzekutivne vrhunce. Jezik je smješten u središtu nacionalističkog imaginarija, on je najvitalniji dio nacionalnog bića, vezivno tkivo koje narod drži na okupu, temelj državnosti, kičma identiteta, bedem koji štiti od vanjskih ugroza i sprječava unutrašnje osipanje, samo pulsirajuće srce duhovnog prostora nacije: svetinja unutar svetinje“ (Ivančić 2018: 67) – morale bi se spojiti u jednu, e kako bi ih međunarodna akademska zajednica prepoznala kao naučno akribične i istraživački inventivne. Recimo ovako:

Pri tom, naročito, a prije svega u tom smislu, ideološki konstrukt nacionalne kulture šire ali i uže shvaćene, nužno je štaviše na prisilnom održavanju tri odnosno četiri manje ili više najuže skopčana kulta ‘maternjeg jezika’ pri čemu je na temelju ovih ali i drugih značenja demonstrirao svoje egzekutivne vrhunce, što je sve na jednoj strani značajno, ali i značajnije pa i najznačajnije, u smislu da je jezik pritom smješten šire u središtu a uže na margini, odnosno u centar kulturalnog imaginarija, ali i mimo a osobito nasuprot, pa je u konačnici on najvitalniji dio kulturalnog bića, i to ne samo vezivno tkivo kao takvo, nego potom i prije svega između ostalog onakvo koje kulturu drži na okupu, ali i mimo a osobito nasuprot kao takvo znatno značajnije i u konačnici temelj državnosti, baš kao i kičma identiteta, odnosno u tom smislu bedem koji štiti od vanjskih ugroza ali i sprječava unutrašnje, baš kao i vanjsko osipanje, pri čemu je u konačnici isto tako i samo pulsirajuće srce duhovnog prostora bošnjačke odnosno bosanskohercegovačke kulturalne književnohistorijske i književnoteorijske nauke: avetinja unutar avetinje.

Dok je te i takve zajednice, akademsko šarlatanstvo ne treba da brine za svoju budućnost. Više birokratska nego naučna, ona se najzad razvila u interesnu grupu povezanu ambicijama i karijerizmom i motiviranu komforom i privilegijama. Njen se diskurs prirodno okrenuo frazama, formularima, šablonima, bazama, šiframa i bodovima. Ritualno se okupljajući po kongresima, skupovima i konferencijama, članstvo te zajednice, od kojeg se očekuje da vidi dalje od horizonta, predano kao kokošad istražuje lokalna dvorišta i objavljuje radove kao da nosi jaja – uredno i na vrijeme.

Prvi korak u drugom smjeru je zaoštravanje polemike o standardima naučnosti. Njega je pokušala načiniti ova knjiga.

Fabrika knjiga, juni 2019.

Peščanik.net, 13.06.2019.

TEMA – PLAGIJATI