Molerova ulica, jedna od onih kojima Vračar u uskim rukavcima izlazi na Bulevar, danas je još samo u geografskom smislu stara beogradska ulica. Zgrada u kojoj živim, na križanju sa Hadži Đerinom, jedna je od rijetkih u kvartu starijih od Drugog svjetskog rata. Na ostalima, koje su gradila socijalistička poduzeća revolucionarnih naziva i tranzicijski građevinski mafijaši živopisnih nadimaka, duh minulih vjekova živi još samo na fasadama: ponegdje su to grafiti „1389“, duhovito prekriženi i prepravljeni u „2009“, a ponegdje spomen-ploče, koje podsjećaju stanovnike Vračara da je života bilo i prije 1990, i poslije 1389.
Na ušću Molerove u Bulevar, na broju 88, recimo, neko vrijeme stajala je ploča koja je nezainteresirane šetače podsjećala da je u toj zgradi živio i radio Stanislav Binički, veliki srpski kompozitor, autor prve srpske opere i – vjerojatno mnogo važnije – skladatelj čuvenog Marša na Drinu. Kako je ploča bila od bakra, nije dugo stajala: poduzetni romski sakupljači sekundarnih sirovina skinuli su je sa zida, i danas valjda u cijelom Beogradu samo ja, pasionirani čitač uličnih spomen-ploča, znam gdje je živio Stanislav Binički.
Stotinjak metara uzvodno, u Molerovoj 43, uglavila se među dvije tranzicijske betonske nakaze jednostavna predratna četverokatnica, a na njoj druga jedna spomen-ploča. Srećom je od kamena, pa nije zanimljiva čak ni Romima. Kako pak nitko danas više ne čita ni knjige ni novine, a kamoli ploče na gradskim fasadama, vjerojatno ni stanari ne znaju da je njihova zgrada bila „sigurna kuća“ beogradskih komunista, u kojoj se 22. lipnja 1941. sastao Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom, kasnije poznatijim kao Tito.
Šetajući psa Molerovom, kao svakog dana, zatekao sam se pred tom zgradom i ovog ponedjeljka, na šezdeset osmu godišnjicu tog historijskog sastanka. Corto se veselo popišao pred ulazom, a ja sam zavirio u uredan, čist haustor popločan mramorom ne bih li možda začuo duhove prošlosti. Ukoliko, međutim, te 1941. nije bilo televizije i Wimbledona – i ukoliko to Titova sekretarica Davorjanka Paunović, drugarica Zdenka, nije zakerala da će, ako on misli sljedeća dva tjedna gledati Đokovića, jebo ga Đoković, odseliti kod tetke Vere u Požarevac, ili će se, ako baš tako hoće, vratiti Jovi Kapičiću – bit će da sam umjesto duhova prošlosti ipak čuo samo klasičnu predwimbledonsku bračnu svađu. Te davne 1941, uostalom, Wimbledon je bio otkazan, a svijet je imao pametnija posla: umjesto otvorenog prvenstva Engleske u tenisu, započeo je napad Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez.
– Čuješ li vijesti iz SSSR-a? – čuo sam negdje u dubini zgrade daleki glas Herte Has iz telefonske slušalice.
– Čujem, bogati – odgovorio je Josip Broz.
– Zovem te cijeli dan, gdje si bio?
– Kako gdje sam bio? S drugovima.
– Je li? Je li i ona kurvica bila s vama?
– Hertice, dušo, nemoj opet. Ti znaš da…
– Znam, naravno da znam. Sve znam, Joža. Znam što se događa. Potucaš se s tom kurvicom po Beogradu dok se ja po Zagrebu skrivam od ustaša i čuvam ti sina! Jel znaš ti da imaš sina? Jel ti javila ta kurirska kurvica da sam ti rodila dijete prije mjesec i pol?
– Hertice, zlato, nemoj sad…
– Onda mi reci gdje si bio cijeli dan?
– Na sastanku, kažem ti. Imali smo sasanak Politbiroa. U vezi ovoga… toga napada, Nijemci, Rusi i to, znaš kako je.
– Ma nemoj?! Sastanak? To si sad izmislio!
I tako je 22. lipnja Politbiro CK KPJ izdao dramatični proglas narodima Jugoslavije: “Vi koji stenjete pod okupatorskom čizmom, svi vi koji ljubite slobodu i nezavisnost, koji nećete fašističkog ropstva – znajte da je kucnuo čas borbe za vaše oslobođenje od fašističkog osvajača. Proleteri sviju krajeva Jugoslavije, na svoja mesta – u prve borbene redove! Zbijte čvrsto svoje redove oko vaše avangarde, KP Jugoslavije! Spremajte se hitno za poslednji i odlučni boj! Uništavajte fašiste!”. A historija je u kamenu ploču na zgradi u Molerovoj 43 uklesala da se na tom mjestu 22. lipnja 1941. „povodom napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez sastao Politbiro CK KPJ pod predsedanjem druga Tita“.
Je li Njemica Herta Has razumjela poruku – o stenjanju pod njemačkom čizmom, ljubljenju slobode i čvrstom zbijanju redova – nije poznato. Kako bilo, muža je vidjela još samo jednom, 1946, u kabinetu predsjednika FNRJ. Tko je pak u Molerovoj 43 toga davnog lipnja zaista stenjao, ljubio i zbijao redove, i je li na ljubljenje i zbijanje redova pozivao Staljin, Tito ili drugarica Zdenka, nikad nećemo znati. Danas, šezdeset osam godina kasnije, ionako ništa više nije bilo kako je pisalo na spomen-pločama i udžbenicima povijesti.
Istog tog ponedjeljka, recimo, nekoliko stotina kilometara zapadnije, u šumi Brezovici kraj Siska i ovoga su se ljeta okupili preživjeli partizani da obilježe taj isti 22. lipnja 1941, ali sada kao službeni hrvatski Dan antifašističke borbe. Čitačima spomen-ploča sad više ništa nije jasno. Otkad je to u Hrvatskoj 22. lipnja dan ustanka? I tko je tu „krivotvoritelj povijesti“?
– Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj se obilježava kao spomen na dan kad je, u vrijeme dok je Srbija bila pod njemačkom čizmom, po odluci Okružnog komiteta KPH u Brezovici osnovan Sisački partizanski odred, prva naoružana antifašistička jedinica u Hrvatskoj, Jugoslaviji i cijeloj okupiranoj Europi – ponosno će ovih dana hrvatski antifašisti.
– Čekaj, bre – zajedljivo će beogradska antifašistička čaršija. – A šta je sa 27. jula, kojega ste četrdeset pet godina slavili kao Dan ustanka?!
– To je bila srbočetnička podvala – objašnjavaju Hrvati. – Jugoslavenska komunistička vlast nije htjela ni smjela priznati činjenica da su prvi naoružani antifašistički odred osnovali Hrvati.
– Ali to nije bio ustanak! – buni se beogradska čaršija. – Prva ustanička puška u Hrvatskoj pukla je u Srbu, mesec dana kasnije, 27. jula 1941!
– Kajgod! Jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji trebalo je da prva puška bude srpska. Svi znaju da je ustanak u Srbu zapravo bio četnička ujdurma pod talijanskim sponzorstvom i vodstvom popa Đujića, koji je pobunio hrvatske Srbe protiv njihove hrvatske domovine.
– Kakve bre domovine?
– Nezavisne Države Hrvatske. NDH je, kako je rekao Franjo Tuđman, bila “izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“. A Srbi to nisu mogli prihvatiti. Sve je bilo isto kao 1991. Lijepo nam je govorio Janko Bobetko.
– Ko?!
– Janko Bobetko, hrvatski general koji je isplanirao Oluju. Na Dan antifašističke borbe 1998. rekao je kako je „domovinski rat pokazao da su Srbi 1941. odglumili antifašizam“. A on je znao što govori. On je bio pripadnik tog povijesnog sisačkog prvog narodnooslobodilačkog odreda.
– Mi se izvinjavamo, ali protiv koga se borio taj odred?
– Kako protiv koga? Pa protiv Nijemaca i ustaša, naravno.
– Mislite, protiv sopstvene hrvatske domovine?
– Kako to mislite?
– Pa zar nije NDH bila „izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“?
– To je smiješno, to je klasična izmišljotina četničke propagande, tko vam je to rekao?
– Vi. Malopre. Zapravo, Franjo Tuđman.
I stvarno, dosta je zbunjujuća stvar taj hrvatski antifašizam. Koliko se može shvatiti iz cijele priče, Hrvati su raskrinkali četničko-komunističku zavjeru kojom im je kao Dan ustanka podmetnut dan vampirske srbočetničke pobune protiv mlade hrvatske države, pa su Dan antifašističke borbe pomakli mjesec dana ranije, na dan kad su hrabri hrvatski partizani ustali protiv vampirske ustaškonacističke tvorevine. Hrvati su tako postali ustaše, ustaše partizani, a partizani četnici. Svašta se bogami dogodilo u samo mjesec dana te 1941. godine.
U međuvremenu, recimo – dva tjedna poslije ustanka hrvatskih antifašista protiv marionetske NDH, i tri tjedna prije pobune srpskih četnika protiv mlade hrvatske države – nekoliko stotina kilometara istočnije, u Beloj Crkvi, pukla je prva srpska ustanička puška. Čitačima spomen-ploča sad tek ništa nije jasno. Kakav sad Dan ustanka naroda Srbije, kakav 7. juli?
– Dan ustanka u Srbiji je spomen na 7. juli 1941, kad je na Ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi kod Krupnja, u vrijeme dok je Hrvatska bila pod ustaškom čizmom, narodni heroj Žikica Jovanović Španac pozvao na štrajk rudara i ustanak protiv nacističkog okupatora, ubivši pri tom bedne domaće izdajnike i nemačke sluge, žandare marionetske srpske Vlade Bogdana Lončara i Milenka Brakovića – ponosno će ovih dana srpski antifašisti.
– Ali to je smiješno – zajedljivo će zagrebačka antifašistička čaršija. – Vi čak više ni ne slavite Dan ustanka!
– To je druga stvar, komplikovano je da se sad objašnjava. Ono što je važno, jeste to da se zna da su srpski antifašisti protiv nacista ustali tri nedelje pre Hrvata.
– Čekaj, čekaj, kako „komplikovano“?
– Lepo. Žikica Jovanović je ipak bio komunistički terorista.
– Zar nije bio antifašist?
– Ne, to nam je nametnula Brozova komunistička propaganda. Taj komunistički skot je na pravdu Boga ubio dva mlada srpska žandara.
– Čekajte, zar to nisu bili domaći izdajnici?
– Ne budite smešni, to je bila legalna srpska žandarmerija legalne vlasti legalne Nedićeve Srbije.
– Otkad to?
– Od pre šest meseci, od odluke Okružnog suda u Šapcu, koji je po zahtevu novinarke Stane Munjić rehabilitovao časne srpske sinove Bogdana Lončara i Milenka Brakovića.
– Mi se ispričavamo, ali za koga su radili ti „časni srpski sinovi“?
– Za legalnu državnu vlast, razume se.
– Mislite, „bedne nemačke sluge“ i „marionetsku srpsku Vladu“?
– To je smešno, to je klasična izmišljotina Brozove komunističke propagande, ko vam je to rekao?
– Vi. Maloprije.
I stvarno, dosta je zbunjujuća stvar taj srpski antifašizam. Koliko se može shvatiti iz cijele priče, Srbi su raskrinkali vatikansko-staljinističku zavjeru kojom im je kao Dan ustanka podmetnut dan vampirske komunističko-terorističke pobune protiv legalne srpske vlasti, pa su odlukom srpske skupštine ukinuli Dan ustanka, spomen na dan kad je narodni heroj Žikica Jovanović Španac hrabro ustao protiv okupatorskih slugu i domaćih izdajnika. Srbi su tako postali četnici, četnici partizani, a partizani ustaše. Svašta se bogami dogodilo u samo mjesec dana te 1941. godine.
Tako je, šezdeset osam godina poslije tajanstvenog sastanka u Molerovoj 43, zaokružena i dovršena hrvatsko-srpska antifašistička šizofrenija, u kojoj se i jedni i drugi hvale da su njihovi komunisti prvi ustali protiv okupatora, istovremeno optužujući svaki svoje komuniste da su ustali protiv legalne vlasti. Ukratko – ne znam kako bih to bolje objasnio – hrvatski i srpski fašisti se svađaju tko je veći antifašist, dok se hrvatski i srpski antifašisti svađaju jesu li bolji ustaše ili četnici.
A drug Tito se okreće u grobu. Mislim, stvarno okreće. Vrti se u stolici za teškim hrastovim stolom u nebeskoj Molerovoj, na broju 43, drži telefonsku slušalicu na uhu i prevrće očima.
– A sad sam ja kriv, jel da? – uzrujano govori Josip Broz.
– Nego sam ja kriva?! – odgovara mu s druge strane žice drugarica Zdenka.
– Bio je nesporazum.
– Nesporazum?! Što sam ti rekla 22. juna 1941, Joža? Jesam li ti lepo rekla da joj otvoreno kažeš za nas? Jesam li ti rekla da izabereš između stenjanja pod njenom čizmom i moje ljubavi, između ropstva i slobode, između nje i nas, jesam li rekla da ti i ja moramo zbiti redove?
– Jesi, Zdenka…
– I što si ti napravio? Sastavio proglas! “Vi koji stenjete pod okupatorskom čizmom, svi vi koji ljubite slobodu i nezavisnost, koji nećete fašističkog ropstva…“, sećaš se? „Zbijte čvrsto svoje redove oko KP Jugoslavije!“ Kad me nije šlog udario kad sam videla!
– Pa dobro, krivo sam te razumio…
– Zato jer me ne slušaš, Joža! Ništa od ovoga ne bi se desilo da si me slušao!
Ima i o tome historijskom nesporazumu, i svim nesrećama što su iz njega proizašle, zgodan spomen-grafit na zidu jedne zgrade u Molerovoj, poziv na ustanak 2009. godine koji kaže: „Idemo Vračarci!“ Ispod njega zbunjeni je neki čitač grafita na fasadu napisao: „A gde ćemo?“ Konačno, ovih dana, na šezdeset osmu godišnjicu ustanka, treća je ruka u dnu zida dopisala: „U pizdu materinu.“
E-novine, 29.06.2009.
Peščanik.net, 16.10.2009.
