Šoa 2 u našoj izvedbi
Nije u pitanju poređenje sa Šoom već upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na Dan Šoe jeste izdaja njenih žrtava i skrnavljenje sećanja na Šou. Svi treba da stanemo zbog Gaze.
Nije u pitanju poređenje sa Šoom već upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na Dan Šoe jeste izdaja njenih žrtava i skrnavljenje sećanja na Šou. Svi treba da stanemo zbog Gaze.
Javni apeli protiv rata su važni, ali su pisma koja poslednjih dana potpisuju izraelski piloti, umetnici i ostali, zakasnela i kukavička. Iz njih se stiče utisak da u Gazi živi i pati samo 59 ljudi.
Šta nije postignuto za 17 meseci rata neće biti postignuto ni dodatnom agresijom. Hamas je tu da ostane. Vojno gledano, smrtno je ranjen, ali će se oporaviti. Rat ga je ojačao politički i ideološki.
Zamišljam kako je umesto Zelenskog u Ovalnoj sobi u Beloj kući sedeo Benjamin Netanjahu. Donald Tramp i njegov potpredsednik Džej Di Vens su pred kamerama napali Netanjahua…
Za narod koji ovde živi vekovima nikakvo božje obećanje niti Šoa nisu dovoljno jaki argumenti da bi se odrekli svoje zemlje. Cionizam nije stigao da bi bio na strani Palestinaca, već da bi ih razvlastio.
Nisu se vratile kući samo četiri otete vojnikinje. Ceo Izrael se vratio kući, u samoljublje, grč, imitaciju zajedništva, simulaciju trijumfa, osećaj superiornosti, nacionalizam.
Kada bez milosti bombardujete raseljeno stanovništvo na novoj lokaciji, kao što izraelska vojska čini, to jeste genocid. U Izraelu je to nemoguće reći, čak i ljudima mira i savesti.
Dok Sirija opipava svoj put u mraku, Izrael nastupa na svoj nasilni i agresivni način, bombarduje i osvaja, junači se nad slabima i ranjenima. Možda će izvući neku korist od toga.
Jedini cilj i ovog kaznenog rata Izraela u Libanu bio je da se zadovolji javno mnjenje. Reći će da nismo imali izbora. Kazaće da su oni počeli. Zavaravaće se da je to bila samoodbrana.
Novi predstavnici američke spoljne politike su prijatelji aparthejda, okupacije, jevrejskih naselja na teritorijama i ratova. U poređenju s njima, Tramp je umeren i uzdržan. Možda ih i obuzda malo.
Kao što je Tramp Netanjahuov brat blizanac, tako je Kamala Haris bliznakinja Benija Ganca i Jaira Lapida. Nepokolebljivi osmeh, zanosni šarm i poštenje iza kojih ne stoji ništa.
Odmereni napad na Iran, sa malo žrtava i bez razmetanja, prva je promišljena odluka Izraela u poslednjih godinu dana. Ako Iran pokaže sličnu uzdržanost, bićemo pošteđeni novih katastrofa.
Ubijenog lidera Hamasa porede sa Hitlerom, nazivaju ga pacovom. O prikazivanju njegovog unakaženog tela i sprdnji sa poslednjim pokušajem da se odbrani štapom već nema šta da se kaže.
Prošao je 7. oktobar 2023, a proći će i 7. oktobar 2024. Tog dana 2023. je posejano seme katastrofe kakvu u Izraelu nikada nismo iskusili. Zemlja je promenila lice, zaustavila se u tom danu.
Većina Izraelaca još nije pojmila dimenzije poraza u Gazi. Oni nisu stigli ni do očiglednog zaključka da bi bilo bolje da Izrael nije ni ušao u taj rat, a već hrle ka libanskom Sidonu.
Prošlog petka u izbegličkom kampu Dženin održano je 11 sahrana. Vojska je ubila osmoro, a troje je umrlo prirodnom smrću. Njihove sahrane su odložene zbog brutalne akcije izraelske vojske u kampu.
Teroristi samoubice su se vratili u naše živote, a armija izraelskih analitičara ima za to naučno objašnjenje: u pitanju je iranski novac. Ljudi su spremni da se ubiju da bi dobili novac.
Neshvatljiv je rascep između plemenitih reči koje je izgovorio predsednik Bajden na predizbornoj konvenciji u Čikagu i kapitulacije njegovog državnog sekretara u Jerusalimu.
Proces dehumanizacije Palestinaca je dosegao vrhunac. Glavna komanda očigledno zna za novu „jedinicu“, ali životi pasa u očima vojske vrede više od života Palestinaca. Sada i zvanično.
Ne postoji opozicija ratu, nema opozicije izraelskim zločinima, nema opozicije masovnom ubijanju u Gazi. Čak i ako bi Netanjahu bio smenjen, nijedan drugi kandidat ne bi ništa promenio.
Ne prođe dan bez desetine ubijenih Palestinaca, većinom žena i dece. Moralni je minimum priznati taj masakr. Kada Izrael pak govori o masakru, misli na 7. oktobar i samo na 7. oktobar.
Kada je u pitanju ovakav nivo nanošenja patnje tolikoj deci, mogao se očekivati osećaj šoka i potresenosti i u izraelskom društvu. Jer i mi imamo decu. Ali ovde je tuga zabranjena.
Ako su u Gazi izvršeni ratni zločini, kako objašnjava hrabri tužilac Karim Han, onda postoje i odgovorni za zločine. A ako ima ratnih zločinaca, obaveza sveta je da im sudi.
Uznemireni protestima na američkim kampusima, čelnici univerziteta u Izraelu pozvali su studente da dođu kod njih, da u srcu aparthejda na miru uče o slobodi i jednakosti.
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Ne bi bila katastrofa da se zaustavi ovaj prokleti rat u kom je Izrael izgubio ljudskost, a da nije postigao nijedan dramatičan uspeh koji je očekivao od neselektivnog ubijanja i razaranja.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu.
Do sada, koliko se zna, od izbijanja rata u Gazi nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja mobilizacije, izuzev jednog osamnaestogodišnjaka koji je zbog prigovora savesti odbio da služi vojni rok.
Ne postoji delotvoran način da se svet „informiše“ o postupcima Izraela u Gazi. Uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje i blokada tog obima ne mogu se objasniti ni uz pomoć efikasne propagande.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.