Rat sa apsolutnom podrškom
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.
Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, čak i ako ginu deca o čijoj dobronamernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. U Izraelu ih ne smatraju decom.
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Izraelska krv vri, a kolektivna duša traži sebi oduška. Samo što masovno ubijanje kako bi se stiglo do Hamasovog rukovodstva nije način. Sadašnje vođe će biti zamenjene, taj film smo već gledali.
Reporteri i voditelji nazivaju Hamas nacistima u odvratnoj demonstraciji trivijalizacije i poricanja Šoe, a publika kliče. Hamas je učinio užasne stvari, ali oni nisu nacisti.
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne izraelsku vladu da oslobodi palestinske zatvorenike.
Novosti – Svakog dana ubijamo na desetine ljudi. Većina njih nema ništa s Hamasom. Kako objasniti preko tisuću ubijene djece?
Treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode.
U Izraelu se smatra da levica nema osećanja, da samo vernici imaju osećanja koja se mogu povrediti. Na trgu se pokazalo da ih i mi imamo. Njihove vrednosti su oskrnavljenje? Naše su već odavno.
Samo na okupiranim teritorijama stid od starosti pokazuje svoje prednosti. Niko ne sumnja da smo fotograf i ja špijuni, prerušeni komandosi ili naseljenici. Svi su mlađi od nas.
I opet ćemo plakati nad svojom gorkom sudbinom, zbog raketnih i terorističkih napada, zbog nasilja suseda i naših uzaludnih mučeničkih žrtava. Ali i ovoga puta je to moglo da se izbegne.
Tabor cionističke levice i centra se valja u samosažaljenju i ljuti na arapske birače zbog kojih Lapid više nije premijer. I širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se nešto može i naučiti.
Iranski fudbaleri koji su odbili da pevaju himnu preuzeli su veliki rizik. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovde znamo da cenimo hrabrost, ali samo kod protivnika režima u drugim zemljama.
Posle izbora u Izraelu: Počelo je sa okupacijom, izvinite na ovom iritantnom podsećanju, ali tamo je počelo i moralo je da se završi sa rasističkom vladom i pričom o transferu stanovništva.
Nema razlike između cepanja Ukrajine i cepanja Palestine. Sem što je cepanje Palestine još nemoralnije. Ukrajinci barem imaju državu od koje im je otet deo, dok Palestinci nemaju ni to.
Ovako kaže predsednica laburističke stranke: „Nijedna suverena država ne bi pristala na blokadu svojih građana od strane terorističke organizacije. Podržavam naše bezbednosne snage“.
Lapid je postao 14. izraelski premijer i prvo što mi se desilo je da su mi naoružani pripadnici obezbeđenja Šabaka zabranili da u svom jutarnjem trčanju prođem pored njegove kuće.
Život novinarke Al Jazeere nije vredniji od života učenice srednje škole koja je pre mesec dana ubijena u tom istom Dženinu, u taksiju punom žena na koji su izraelski vojnici otvorili vatru.
Tiranija se ne pravda nacionalnom bezbednošću, već zato što su joj podvrgnuti Palestinci. Zato predsednica Vrhovnog suda mirno spava sve dok se ne dira u prava izraelskih Jevreja.
U isto vreme kada je Šmueli ranjen, njegovi drugovi su koristili živu vatru i ranili desetak demonstranata. Većinu su ranili u noge, ali su u Omara Abu Nila pucali, koliko se zna, u glavu.
Ako Ben&Jerry’s održe reč i povuku svoje proizvode sa okupiranih teritorija u roku od godinu i po dana, u šta sumnjam zbog pritiska koji se očekuje od američkih Jevreja, kupovaću njihov sladoled.
Ako zanemarimo najavljene reforme u ministarstvima zdravlja i saobraćaja koje će se možda dogoditi, dobijamo Pretoriju Bliskog istoka koja je sama sebi izabrala odgovarajućeg premijera.
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanjahu.
Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike. Oni žele da vide arapsku krv. Što više to bolje. Stambene zgrade u Gazi padaju kao kule od karata. Oni žele te ruševine, teror i razaranje.
Najstrašnija stvar koja se poslednjih dana dogodila u Jerusalimu nisu pogromi nad Palestincima. Falangama navijača i mladima Givata sada su se pridružili i ultraortodoksni Jevreji.
Ni ovi izbori nemaju nikakvog značaja za Izrael. Osim podrške ili otpora u odnosu na trenutnog premijera, sve jevrejske partije govore isto: sve su za cionizam, jevrejsku nadmoć i nastavak okupacije.
Na izborima u martu se očekuje velika pobeda. Istraživanje koje je u utorak objavio Kanal 13 predviđa većinu od 66 mandata za blok koji čine protivnici aktuelnog premijera Netanyahua.
Propast se nadvila nad kulturnom delatnošću i njenim akterima: piscima i tehničarima, pevačima i glumcima, plesačima i umetnicima. Njihov svet se urušio i to je ono što nas rastužuje.
Protesti protiv Netanjahua daju legitimitet ekstremnoj desnici samo zato što i ona traži njegovu smenu, ali ništa ne može da obezbedi legitimitet onima koji podržavaju aparthejd u Izraelu.
To je trenutno stanje stvari: svega 0,7 odsto glasača izraelskih partija centra i levice bi glasalo za jevrejsko-arapsku stranku. Još 21 odsto ispitanika je reklo da bi to razmotrilo kao mogućnost.
On je pravi kandidat za direktora muzeja posvećenog Holokaustu: osumnjičen za ratne zločine, deklarisani rasista koji misli da je Jevrejima sve dozvoljeno i da niko nema pravo da pridikuje Izraelu.