Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Bauk straha vlada Srbijom, dominira strah vladara od gubitka vlasti. Da li se neko usudio da rekne Vučiću kako večne vlasti nema, da je uverenje o posebnoj misiji političkog Dorijana Greja glupa zabluda? Uvek se na kraju padne, zbog toga su dvorski mudraci, ili budale, kako kad i kako gde, savetovali tiranima da se ne uznose suviše, pad sa veće visine je mnogo gadan. Ali, ovaj ovde ne sluša, ne čuje i ne vidi. Nema ko da mu kaže, prepao je sve bene oko sebe, više nego što se sam prepao. Njegova bukvalna i simbolička logoreja i zapanjujući praznogovor zagađuju Srbiju godinama, a on i dalje svoje kritičare proglašava neprijateljima Srbije.

Ako se dobro razaberu poruke AV, ovde je neprijatelja i izdajnika bar jedan po glavi stanovnika ako ne i malo više, i oni prete da naruše njegovu ličnu nestabilnost i idilu koju je tako temeljno stvarao. Zbog toga je opozicione kandidate za predsednika ove države proglasio vođama neprijateljskih grupacija, koje prete da ubijaju i ruše po Srbiji.

Koga da ubijaju i šta da ruše? Pogledajmo malo oko sebe, ponovimo bar deo onoga što nas je snašlo. Nije košmar, to je java: ubogi život jedva tumara Srbijom, milion i po ljudi živi u siromaštvu, dva miliona jedva krpi svoj opstanak. Sedam stotina hiljada je na ivici bukvalne gladi. Sto pedeset hiljada dece nema tri obroka. Zaposleni radnici su postali robovi poslodavaca, penzionerima preti istrebljenje, jer njihove pare odlaze na plaćanje partijske vojske naprednjačkih bilmeza.

Pauperizacija je opšta, sirotani ne mogu da plaćaju račune, uterivači dugova bez milosti prodaju uboga pokućstva i izbacuju ljude iz stanova. Srbija je u dužničkom ropstvu, njeni građani odavno više ne žive kao pripadnici civilizovanog sveta. Jug Srbije se gasi u agoniji. Vojska i policija su na granici socijalnog i profesionalnog opstanka, ministarstvima sile rukovode opasni amateri. Državna plutokratija je pobesnela od ogromnih para koje se vrte oko sazvežđa vlasti, stvorena je nova besprizorna kasta primitivnih bogataša, mafijaški nepotizam je razorio svaku građansku sigurnost – braća i kumovi rukovode našim životima. Vlast je interesna grupa neobrazovanih, mutnih, gramzivih skorojevića. Kriminal je postao državni posao, simbioza političkog i realnog podzemlja vodi nas u nestajanje.

Vođa se nerado drži istine i nije ga briga, takav je oduvek: tvrdio je da nema govora o smanjenju penzija, lagao je za Beograd na vodi, za Savamalu, da neće da se kandiduje, lagao je da Siniša Mali, uvaljan u katran i perje, više ne može da bude gradonačelnik. Treba li još? Kako verovati čoveku koji je u stalnom sukobu sa istinom, a to smatra vrlinom? Šta nas čeka sa tako nepouzdanim apsolutistom? Pošteni izbori, možda?

Svi koji ne veruju u fantazmagorične projekcije i spektakularnu medijsku distribuciju razornog ludila, optuženi su da priželjkuju ukrajinski, ili makedonski scenario. Šta to u stvari znači? Na primer, zamisao po kojoj bi Saša Janković iz zasede sam sebi razbio glavu, za to optužio batinaše SNS-a, a zatim sproveo, recimo, ukrajinski model? Deluje li vam ovo suviše glupo, čak i za naprednjački trust mozgova? No, da vidimo, zašto bi bilo ko bilo kome razbijao glavu, ako pretendent na sve prestole drži u svom vlasništvu neporecive dokaze časti i poštenja.

To što ga svakog časa hvataju u laži, neka ide na dušu mrziteljima omiljenog vođe i drugim cepidlakama. Ali, izgleda da taj nema 50 odsto podrške, već prilično manje. Car je ogoleo, a to što mu je udelio Srđan Bogosavljević, može se smatrati dobrovoljnim prilogom plaćenog, zaljubljenog, neutralnog istraživača: bar 12 do 14 procenata. Toliko može i mora da se doreže i pogura, kako bi ideja o nepobedivosti postala novoradikalski mit. Naprednjaštvo je ovde samo jeftina politička kozmetika, a potrebna je pobeda u prvom krugu.

Ideja o dobrim izgledima da izbori budu pokradeni sasvim je živa i zasnovana na valjanim indikatorima. Takva vrsta krivotvorenja istinske volje birača najavljena je na više načina i na više nivoa. Izbori se mogu štimovati presijom, plaćanjem glasova, đžakovima praznih listića, podešavanjem izborne statistike, mrtvim dušama, izmišljenim ljudima, „bugarskim vozom“. Ili jednostavno, majorizacijom izbornih komisija.

Ne može se verovati u mogućnost pouzdane kontrole koja bi eliminisala krupne falsifikate. Takva negacija izborne volje je najteži oblik narušavanja demokratske procedure i teško krivično delo. Bojim se da iz ovakve vladajuće projekcije dolazi do prilično opake inverzije, koja može da vodi u proteste: čak i legitimne primedbe oštećenih kandidata mogu da budu proglašene rušilačkom pobunom. Odatle do nemira samo je jedan korak, ako nema izgrađenog modela za pouzdanu kontrolu izbora. A njega nema.

Svaki oblik sukoba sa političkim ili drugim nasiljem u Beogradu i Srbiji je originalan, ma koliko vladajuće klike tvrdile da je uvezen. Beogradski scenario je ipak nešto posebno, bujica silne demokratije, ma šta o petom oktobru mislili oni zbog kojih se jednom i dogodio. Ništa sa strane ne može da sruši ono što je pouzdano, sve što pada je trulo, ili na drugi način sklono padu. Ovde bar nije moguće uvoziti prepisani model suprotstavljanja suludom totalitarizmu, otpor je uvek bio izvorni i slutim da će tako biti i u budućnosti. Šta je, dakle, sa uspavanom legendom o našoj buntovnoj naravi, kako smo uopšte došli u situaciju da nas tako nadmeno potcenjuje? Pre neki dan je na nekom skupu jadikovao rekavši da postoji mnogo ljudi koji više od svega žele njegov pad.

Da, mi to zaista želimo!

Peščanik.net, 15.03.2016.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)