bečena maska za lice
Foto: Peščanik

Tokom većeg dela pandemije Australija je suzbijala širenje virusa kroz mere javnog zdravlja zasnovane na naučnim činjenicama, kao što su zatvaranje granica, otkrivanje slučajeva zaraze putem testiranja, praćenje kontakata, karantin, fizičko distanciranje, vakcinacija i, povremeno, lokdaun. Nažalost, lokdaun je poslužio za političko prepucavanje i emotivno uzrujavanje javnosti, što je ovu drastičnu meru učinilo simbolom svih drugih mera javnog zdravlja, koje većinom ne narušavaju lične slobode. Poricanje je ipak obeležilo pandemiju. Poricanje da se virus prenosi vazduhom, poricanje nauke, poricanje težine omikron varijante i poricanje šta stvarno znači „živeti sa kovidom-19“.

Poricanje da se virus SARS-CoV-2 prenosi vazduhom krenulo je na početku od eksperata komiteta Svetske zdravstvene organizacije za suzbijanje zaraze, što je državama širom sveta omogućilo da izaberu lakši put. Ako je sve što vam treba pranje ruku, teret se može svaliti na „ličnu odgovornost“; ali ako je problem loša ventilacija, onda odgovornost snose vlade i privatne organizacije. Australija je zvanično potvrdila prenos virusa vazduhom tek posle delta epidemije sredinom 2021, gotovo godinu dana pošto je SZO korigovala svoj stav. Svet je izgubio 18 meseci na teatar higijene i relativizaciju delotvornosti maske. Kao rezultat, šira javnost uglavnom ne shvata koliko maske i ventilacija zatvorenih prostora mogu značajno smanjiti lične rizike od zaraze.

Gledali smo uspešne kampanje za pranje ruku, ali nije bilo kampanja sličnog efekta za kontrolu ličnih rizika jednostavnim merama kao što je provetravanje. Ljudi koji žive u stanovima nisu svesni strukturalnih faktora koji ih čine visokorizičnim za transmisiju, pa ni jednostavnih mera da taj rizik smanje. Propust da se u javnoj komunikaciji o zdravlju naglasi da se virus prenosi vazduhom umanjuje šanse da se širenje zaraze stavi pod kontrolu i ugrožava zdravstvene radnike. Da bi se zdravlje, poslovanje i ekonomija sačuvali na duže staze, neophodno je ispraviti propuste. Kako će restorani opet proraditi bez plana za ventilaciju zatvorenih prostora što bi sprečilo novi krug zatvaranja i prekida poslovanja?

Poricanje omikrona kao ozbiljne varijante prija izmorenom društvu koje samo želi da vrati život u normalu. Omikron možda jeste upola smrtonosan u poređenju sa deltom, ali je delta dvostruko smrtonosnija od soja iz 2020. Svetska zdravstvena organizacija je rizik od omikrona procenila kao visok, dok odgovarajući podaci o težini bolesti kod nevakcinisanih ljudi još nisu dostupni. Čak i ako su stope hospitalizacije, prijema na intenzivnu negu i smrtnosti upola niže od onih kod delte, dnevni broj slučajeva je sa omikronom 20 do 30 puta veći – a očekuje se da će biti i do 200 puta veći. Posledica tog cunamija nesumnjivo će biti ogroman broj hospitalizovanih pacijenata. Omikron već opterećuje zdravstvene sisteme, što sa običnim prehladama i gripovima nije slučaj, niti oni dovode do višesatnog čekanja na hitnu pomoć. Osim toga, masovna bolovanja otežaće ionako loše prilike sa manjkom radne snage, što povlači prekide u lancu snabdevanja i pogađa kritičnu infrastrukturu kao što je elektrodistribucija. Australijski savez sindikata zatražio je urgentnu primenu mera za rešavanje krize radne snage.

Kad je reč o poricanju rizika kod dece, većina bolesti koje je moguće sprečiti vakcinama, a protiv kojih ih vakcinišemo, kod dece se pojavljuju u blagom obliku. Samo mali procenat ima teške komplikacije. Polio i male boginje su primeri bolesti od kojih preko 90% dece nema teške komplikacije, ali kod malog broja su ozbiljne i potencijalno smrtonosne. SARS-CoV-2 je sličan. Osim produženog kovida i multisistemskog inflamatornog sindroma, tek učimo kakve još dugoročne komplikacije ova infekcija može imati. Na primer, posle preležanog kovida-19 kod dece se javlja više nego duplo veći rizik od razvoja dijabetesa. Studija iz Sjedinjenih Država pokazala je da se virus zadržava u mozgu, srcu, plućima, bubrezima i gotovo svim drugim organima posle inicijalne zaraze. Retko zapaljenje mozga opisano je kod odraslih i kod dece. Druga studija je kod preživelih utvrdila značajan pad u kognitivnoj funkciji i IQ. Virus direktno ubija srčani mišić. Još ne znamo hoće li posledice kovida-19 za deset godina biti rana demencija ili srčana insuficijencija, ali podaci koje sada imamo nalažu oprez. Poznato je da neke infekcije tek kasnije dovode do komplikacija – male boginje, na primer, mogu izazvati redak i fatalni encefalitis oko 10 godina posle inicijalne zaraze. Treba da učinimo sve što možemo da sprečimo masovno zaražavanje i dece i odraslih.

Poricanje epidemiološke nauke rašireno je čak i među „ekspertima“. Stalno nam se govori da će SARS-CoV-2 postati „endemski“ virus. Međutim, on nikad neće postati endemski jer je to epidemijska bolest i uvek će biti. Ključna razlika je u načinu širenja. Kao epidemijski virus, SARS-CoV-2 će uvek naći nevakcinisane, nedovoljno vakcinisane ili ljude sa oslabljenim imunitetom i brzo će se proširiti u takvim grupama. Tipično, prave epidemijske infekcije se prenose sa jedne na drugu osobu, pri čemu je najgora transmisija vazduhom gde se zaraza naizmenično prikazuje kao plima i oseka, što smo videli u višestrukim talasima SARS-CoV-2. Tokom talasa broj slučajeva raste na dnevnom ili nedeljnom nivou, što smo takođe videli sa varijantama alfa, delta i omikron. Nijedna endemska bolest, malarija na primer, ne ponaša se tako.

To je razlog zašto se države pripremaju za pandemiju. Epidemijske zaraze šire se izuzetno naglo što za kratko vreme može teško opteretiti zdravstveni sistem. Ukoliko se ne eliminišu vakcinacijom ili se ne suzbiju nefarmaceutskim merama, respiratorne epidemijske zaraze izazivaju ogromne probleme. Nikad u zabeleženoj istoriji virus nije eliminisao sam sebe prirodnom infekcijom. Ni variola, koja je hiljadama godina pokazivala isti model širenja, ni male boginje, koje su u mnogim zemljama još uvek epidemijska bolest.

Do eradikacije ili iskorenjivanja dolazi kada bolest više ne postoji u svetu – jedini takav primer među bolestima ljudi jeste variola. Eliminacija je tehnički termin i znači sprečavanje produžene transmisije u zajednici. U zemljama koje ispunjavaju kriterijume SZO za eliminaciju malih boginja, uključujući Australiju, još uvek se povremeno javlja žarište zaraze koju u zemlju unesu putnici iz inostranstva, ali kada se postigne eliminacija takve situacije je moguće držati pod kontrolom.

Za razliku od vakcina protiv malih boginja, međutim, postojeće vakcine protiv kovida-19 ne pružaju trajnu zaštitu. Da bismo sprečili nove poremećaje u epidemijskim talasima, potrebne su nam i maske i druge mere zaštite javnog zdravlja. Nadamo se da uskoro stižu još bolje vakcine, da će se unaprediti raspored vakcinacije i razmak između doza, ali moramo biti hitri i ambiciozni i oslanjati se na naučne činjenice. Postojeća strategija fokusirana je samo na vakcinaciju, dok zanemaruje druge mere kao što je ventilacija u zatvorenim prostorima. Nije se dobro planiralo za očekivanu eksploziju broja zaraženih, pa se sad odustaje od strategije testiranja i praćenja, koji bi trebalo da su osnovni stubovi kontrole epidemije. SZO je pozvala zemlje da ih pojačaju kako bi suzbile omikron. Australija radi suprotno.

Bez dovoljnog rada na otkrivanju slučajeva zaraze (koje zavisi od velikog obuhvata testiranjem) i bez praćenja kontakata, gubimo kontrolu u odsudnom trenutku. Testiranje nam omogućava da utvrdimo zaražene i izolujemo ih kako se zaraza ne bi širila. Tokom omikron talasa, program testiranja je potpuno propao. I federalna i vlada Novog Južnog Velsa u Australiji donele su svesnu odluku da virus „puste da protutnji“ bez podrške odgovarajućim kapacitetima za testiranje, praćenje, izolaciju i karantin. Umesto toga, kad je postalo jasno da su kapaciteti za testiranje premašeni, njegov obim je smanjen. Vrlo malo ljudi se sada kvalifikuje za PCR test, dok je zavladala nestašica brzih antigenskih testova. Brojke lepše izgledaju kad ne prikazuju prave razmere zaraze, koja se sad neobuzdano širi.

Praćenje kontakata rutinski se koristi za mnoge ozbiljne infekcije kao što su tuberkuloza, meningitis, male boginje ili hepatitis A. Sprovodi se zato što su bliski kontakti u najvećem riziku od zaraze, a ukoliko se ne identifikuju i ne odredi im se karantin, nastaviće da šire zarazu i tako izazvati eksponencijalni epidemijski rast. Kontakti se moraju utvrditi u roku od 24-48 sati kako ne bi širili zarazu. Postoji više digitalnih alata za praćenje kontakata, kao što su aplikacije, QR kodovi i slično, koji se mogu koristiti kada je broj zaraženih visok. Pa ipak, Novi Južni Vels je odustao od ovih metoda.

Poricanje realnosti „života s kovidom-19“ dovelo je do nepromišljenog širenja zaraze među stanovništvom koje nije bustovano, gde su deca uzrasta od 5 do 11 godina nevakcinisana, bez planiranja povećanog testiranja i praćenja pa čak i nabavke novih lekova, kako bismo spremni dočekali rast broja zaraženih koji će uslediti. Buster program nije ubrzan: do sredine januara treću dozu primilo je manje od 17% stanovništva iznad 18 godina, iako je jasno da dve doze pružaju slabu zaštitu protiv simptomatske bolesti od varijante omikron. Novi talas već je teško pogodio poslovanje i turizam. Masovni izostanci s posla poremetili su lance snabdevanja; na udaru su industrije hrane, goriva, poštanske službe i gotovo sve ostalo. Prve teže posledice osetiće se u udaljenim krajevima Australije. Videli smo to u julu, kada su vakcine namenjene udaljenim mestima preusmerene u Sidnej, što je teško pogodilo grad Vilkaniju na krajnjem zapadu Novog Južnog Velsa.

Mnogi ne razumeju značaj javnog zdravlja i izjednačavaju ga sa pružanjem akutne zdravstvene nege u državnim bolnicama ili ga mešaju sa primarnim zdravstvom. Javno zdravstvo je organizovano delovanje društva na zaštiti i unapređenju zdravlja, kao i na sprečavanju bolesti, povreda i invaliditeta. To je suštinska odgovornost vlade.

Javno zdravstvo čine tri komponente. Prva je „zaštita zdravlja“, kroz mere kao što su zabrana pušenja u javnim prostorima, zakonska obaveza da se veže pojas u kolima ili vanredno ovlašćenje za primenu drastičnih protokola za kontrolu pandemije, poput lokdauna. Unapređenje zdravlja je proces kroz koji se građanima omogućava da unaprede ili kontrolišu svoje zdravstveno stanje, na primer kroz promociju upotrebe maske. Treća komponenta – sprečavanje bolesti i rana detekcija – obuhvata programe testiranja, praćenja, skrininga i prevencije.

U pandemiji smo videli kako se resursi ulažu u kapacitete kliničke medicine da izdrži nagli skok u broju pacijenata, ali i dalje nema razumevanja potrebe za takvim kapacitetima javnog zdravstva, uključujući testiranje, praćenje, izolaciju i karantin. Cenu je platila država Viktorija tokom drugog talasa 2020. Sada, dok se odustaje od praćenja kontakata i uvode restrikcije za testiranje tokom omikron talasa, vidimo šta se dešava kad vlada ignoriše te potrebe.

Još jedan rezultat tih promašaja jesu nenaučne teorije na koje se oslanjaju mnoge zemlje – kao što je argument u prilog „kolektivnog imuniteta kroz prirodno zaražavanje“, što je postala rasprostranjena teza iako smo do sada već imali četiri pandemijska talasa iz kojih nije proizašla značajnija zaštita. Isti ljudi koji promovišu kolektivni imunitet prirodnom infekcijom, ne pokazuju ambiciju za ostvarenje kolektivnog imuniteta kroz vakcinaciju. Umesto toga nam govore da „moramo živeti sa kovidom-19“ i šire defetizam.

Najmanje ambiciozna svrha vakcinacije je sprečavanje smrti, a upravo ta, najniža lestvica postavljena je u Australiji, što je ciljeve javnih politika svelo na lažnu binarnost, život ili smrt. Tu nema brige za starosedelačke narode, za nemoćne, ljude sa hroničnim medicinskim stanjima, stanovnike udaljenih područja Australije, pa čak ni za decu, koja se vraćaju u škole na vrhuncu pandemije dok su osnovci još uvek u najvećoj meri nevakcinisani. Ćutke se prelazi preko više stotina slučajeva zaraze u domovima za stare, jer je ovo u osnovi postalo preživljavanje najzdravijih i najbogatijih.

Primena vakcina je dinamična i stalno se menja. Neke države su preduzele ambiciozne, odlučne, organizovane strategije vakcinacije i brzo se prilagođavaju u svetlu novih činjenica. Znamo da iRNK vakcine mogu značajno da smanje transmisiju, ali postojeće vakcine su razvijene prema izvornom vuhanskom soju, pri čemu i posle dve doze njihova efikasnost opada. Busteri specifični za omikron su u razvoju, što pruža nadu i povod za ambiciozne, agilne vakcinalne politike.

Ogromni napori se ulažu u dalji razvoj vakcina i lekova, pa je gotovo izvesno da ćemo uskoro imati bolje opcije, otporne na promene u varijantama. Međutim, u proteklih mesec dana smo videli da se ne može živeti sa neobuzdanom zarazom. Vakcinacija nije dovoljna. Potrebne su nam strategije koje nisu zasnovane samo na vakcinama kako bismo izbegli duboke poremećaje stalnih epidemija, zaštitili zdravlje i ekonomiju i povratili nešto nalik životu kakav svi priželjkujemo.

Autorka vodi program bio-bezbednosti na Kirbi institutu. Članica je tehničke savetodavne grupe Svetske zdravstvene organizacije za razvoj kovid-19 vakcina.

Raina MacIntyre, The Saturday Paper, 15.01.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 20.01.2022.

KORONA