Bolonja, foto: Francesco Gasparetti
Bolonja, foto: Francesco Gasparetti

Bez mnogo medijske buke, usvojene su izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju. Nekoliko novina je dobrodošlo, kao što je na primer uvođenje obaveze formiranja digitalnog repozitorijuma doktorskih disertacija za svaki univerzitet. Osnove sistema međutim, nisu izmenjene. Što znači da u Srbiji i dalje funkcioniše „naopaka bolonja“.

Kako je to bolonjski sistem kod nas naopako postavljen? Najpre, on je osmišljen prema devizi koja se očigledno zapatila kao jedan od glavnih principa prema kojima državne vlasti reaguju na „spoljne pritiske“ (najčešće zapravo očajničke pokušaje domaćih entuzijasta da se u Srbiji uvedu kakvi-takvi realni i normalni standardi postupanja u različitim oblastima). Ta deviza otprilike glasi: hajde da uvedemo to nešto novo što se od nas traži, ali tako da ga inkorporiramo u postojeći (po pravilu loš i nefunkcionalan) sistem; na taj način ćemo zadovoljiti formu, a nećemo puno talasati – svi su zadovoljni!

U slučaju bolonje, a čini se da nema boljeg primera pogubnog razmišljanja svih prethodnih „demokratskih“ vlasti, to znači da se neke nove kvalitetne i progresivne ideje uguše u zastarelom, birokratizovanom sistemu visokog školstva. Sistemu u kojem je profesor bog, a student podanik. Asistenti se vode kao polubožanstva. Sistemu koji je odličan za mediokritete koji potpuno bezlični prolaze kroz studije, krijući se iza nedostataka sistema.

Kažu da je najgore kada profesor upozna studenta tek na ispitu. I to je tačno. Bolonjski sistem, bar onaj izvorni, ima između ostalog i cilj da se tako nešto više ne događa. Zasnovan je na kontinuiranom praćenju rada svakog pojedinačnog studenta tokom cele školske godine. Student izvršava niz predispitnih obaveza, da bi na kraju ispit bio samo logičan ishod celogodišnjeg rada. U takvom sistemu je logično da su nastavne i predispitne aktivnosti obavezne. A to znači da fakulteti koji se bave masovnom produkcijom ne bi mogli da imaju grupe za predavanja i vežbe od nekoliko stotina studenata, gde svako evidentiranje prisustva gubi smisao, da ne pričamo o praćenju rada i znanja svakog studenta pojedinačno.

Ovakav sistem, logično, ne odgovara akademskoj žabokrečini. Pa se došlo do nestvarno lošeg rešenja, gde je bolonja našla svoje mesto i u zakonu i u standardima akreditacije svake visokoškolske ustanove. Ali kakva bolonja! Zarobljena u nefleksibilnom sistemu predavanja-vežbe, gde se broj časova kvantitativno određuje na osnovu veličine udžbenika i dodatne literature, gde se ne ostavlja ni malo prostora individualnoj obradi specifičnosti pojedinih predmeta – „bolonja“ je postala samo instrument dalje konzervacije sistema koji podržava masovnost studiranja koju ne prati kvalitet obrazovanja.

Pre nekoliko godina bio sam gost jednog američkog univerziteta, na kojem su sprovodili eksperimentalni program (u sistemu obrazovanja 3+2: koledž + pravni fakultet = petogodišnje studije), koji je predviđao da cela završna godina za studente prava bude praktična. Rad u advokatskim kancelarijama sa mentorima, na raznim pravnim klinikama, u lokalnim kompanijama, trebalo je da uputi buduće pravnike na praksu. Svaki od njih je imao svog mentora, koji ga je ocenjivao na osnovu napretka u primeni propisa koje je prethodne četiri godine izučavao.

Kada je u Srbiji stidljivo predloženo (od strane eksperta Svetske banke) da se vreme provedeno na pravnim klinikama studentima prava računa u staž potreban za polaganje pravosudnog ispita, reakcije su bile neumoljivo negativne, naročito od strane strukovnih udruženja advokata, zabrinutih da će ostati bez dela robovske (pardon, pripravničko-volonterske) radne snage. Pravne klinike u takvoj klimi, naravno, nemaju nikakvu šansu da naprave kvalitativnu razliku. Ne mogu se pojaviti ni kao poseban vid nastave. Možda eventualno kao poseban predmet, uz dobru volju nastavnika na visokoškolskoj ustanovi i nategnuto tumačenje standarda akreditacije. Toliko o bolonji, naprednim idejama i akademskim slobodama.

A gde su tu studenti? Oni su izgubljeni u sistemu. Neki od njih – i bukvalno. Gotovo nestvarno deluje informacija da će svi studenti koji studiraju duže od osam godina u kvazi-bolonjskom sistemu izgubiti status studenata od 1. oktobra. Istovremeno, rok za završetak studija studentima koji studiraju po starom sistemu je opet produžen. A neki od njih su u tom statusu i po dvadesetak godina.

Prosek studiranja četvorogodišnjih fakulteta u Srbiji je osam godina. Svi koji su prosek, ili ispod njega, imaju dosta razloga da ne vole bolonjski sistem. Groteskno je i to što je – ni manje ni više nego nadležno ministarstvo! – „obradovalo“ 8+ studente otkrivajući im „caku“ koja postoji u sistemu – da im se rok za završetak studija može produžiti na lični zahtev, ako iz objektivnih razloga nisu mogli da završe fakultet za osam godina. Ovakav način prosvetljavanja studenata znači i zeleno svetlo visokoškolskim ustanovama da takve zahteve masovno usvajaju (pretpostavljam uz naknadu koju studenti plaćaju). I čemu onda još jedno besmisleno pravilo? Pravila bolonje su napravljena da bi se kršila – počev od „upisa“ godine i „davanja uslova“, koji su protivni smislu bolonjskog sistema. Pa čak i tako postavljena naopaka pravila se svake godine krše, odnosno ublažavaju pod pritiskom studenata.

Izmene zakona donele su i smanjenje broja ispitnih rokova na četiri. Kao i do sada, pretpostavka je da će visokoškolske ustanove tumačiti ovu cifru kao najmanji mogući broj ispitnih rokova, pa će studentima omogućiti više šansi za polaganje ispita. Bez namere da odem u drugu krajnost, smatram da ograničavanje broja mogućnosti za pripremu ispita nije nužno neophodno u bolonjskom sistemu. Ako je osnovna teza da je rad studenta praćen tokom cele godine, ispit praktično postaje samo formalnost. Sa druge strane, ako se očekuje od studenata da polože sedam ili osam, na nekim fakultetima i 10-12 ispita u toku godine, nema razloga da im se ne omogući što više termina za tako nešto.

U miks sistemu haosa i bolonje koji postoji u Srbiji, čini se da između ove dve krajnosti najviše gube i trpe studenti – večito u neizvesnosti koliko će im ESPB biti potrebno za upis, da li će biti „oktobra 2“ i kakvu kombinatoriku mogu/moraju da osmisle da sa što manje truda prođu kroz falične mehanizme na putu ka diplomi. I ne treba se ljutiti na studente zbog toga. Akademska zajednica je ta koja podržava i održava trenutni sistem. Od „nadležnih vlasti“ ne može se očekivati previše, ako inicijativa ne dođe iz naših redova. Tim pre što su zakoni tržišta rada surovi i što studenti najčešće bivaju beskrajno razočarani kada shvate da je diploma zapravo samo kraj relativno lagodnog studentskog života, i početak duge i neizvesne borbe u profesionalnom dokazivanju.

Da li će nešto biti bolje nakon izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju? Čini se da neće. Tim pre što je jedna izuzetno važna novina pronašla svoje mesto u zakonskom tekstu, gotovo neprimećeno. Prema izmenjenoj odredbi člana 52. stav 8. Zakona, broj članova i sastav saveta visokoškolske ustanove čiji osnivač nije Republika, uređuje se osnivačkim aktom visokoškolske ustanove. (Ranije je ovo pitanje bilo rešeno statutom.) To znači da osnivač može birati članove saveta, koji je osnovni upravljački organ visokoškolske ustanove i između ostalog usvaja statut ustanove, bira i razrešava dekana, donosi finansijski plan, daje saglasnost na raspodelu finansijskih sredstava… Drugim rečima, ovime je data realna mogućnost osnivaču da u potpunosti uruši autonomiju delovanja visokoškolske ustanove, koja se time pretvara u klasično preduzeće.

Postavljanjem članova saveta od strane osnivača, otvara se mogućnost za njegov dominantni uticaj na akademski rad visokoškolske ustanove – ovo će neminovno u pojedinim slučajevima voditi potpunoj komercijalizaciji onih privatnih visokoškolskih ustanova koje su do sada držale do nivoa nastave i nisu podlegle uticajima masovne proizvodnje akademaca na raznim nivoima. Ne znam zašto, ali odmah mi na pamet padaju svi skorašnji skandali sa sumnjivim doktoratima. To je izgleda naša akademska budućnost.

Peščanik.net, 26.09.2014.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)