
Već nekoliko meseci smo suočeni sa masovnim protestima studenata koji svojim originalnim, mladalački duhovitim delovanjem i odsustvom straha stiču sve širu podršku u društvu, razbijaju strah i podstiču druge da ih podrže i da se i sami pobune protiv nepravde.
Solidarnost, organizacija i inteligentno i dostojanstveno delovanje studenata za mnoge građane su impresivni a činjenica da su se mladi ljudi, za koje već godinama važi da su nezainteresovani za društvena i politička dešavanja, tako brzo aktivirali i organizovali veoma je prijatno, ohrabrujuće iznenađenje.
Studentski protesti kao vid otpora autoritarnom i kriminalizovanom režimu i snagom i kreativnošću neizbežno asociraju na proteste 96/97. godine. Neposredni povodi jesu različiti, onda je to bila brutalna izborna krađa, a sada je to tragedija na železničkoj stanici u Novom Sadu kao posledica neodgovornosti, nesposobnosti i korupcije. Ali i forma aktuelnih protesta i suštinski razlozi koji su do njih doveli mnogo podsećaju na uspešni višemesečni društveni bunt od pre više od 25 godina.
Bitna razlika je u tome što je tada opozicija vodila proteste a studenti ih pratili, dok ih danas studenti vode a opozicija samo kako-tako prati, što izuzetno bitnim čini pitanje – koliko će aktuelna opozicija biti u stanju da odgovori na dobar način na izazove koji će u vezi sa građanskim buntom tek da se otvaraju?
Za proteste koji studenti doživljavaju kao borbu za pravo na život u normalnom, zdravom društvu vlast ima svoje, sasvim drugačije „objašnjenje“. U pitanju je „obojena revolucija“. Ukratko, reč je i sprovođenju namere da se „širokom, finansijski i logistički snažno spolja podržanom akcijom uništi njena politička opcija i promeni kurs Srbije i da Srbija više nikada ne bude samostalna i nezavisna, već poslušna, slaba, jadna“.
Svoje tvrdnje potkrepljuje na način svojstven nedemokratskim, autokratskim režimima, sličan onom koji je svojevremeno koristio Miloševićev režim. Uvrede i neargumentovane optužbe, uključujući i najmonstruoznije floskule koje imaju za cilj da diskredituju i zaplaše sve buntovnike, svaki građanski pokret otpora. Taj poznati rečnik aktuelni režim ne samo da koristi, nego i „obogaćuje“. Označava ljude kao izdajnike, špijune, strane plaćenike, ustaške i šiptarske sluge, šljam, đubrad, ološ… i tako, krajnje neodgovorno i svesno, u uslovima već antagonizovanog društva, direktno ugrožava njihovu bezbednost.
Očito je da se vlast u velikoj meri zasniva na sistematskom blaćenju, markiranju ljudi kao meta, čak i pretnjama. Dobro je što do sada nije prešla granicu na način koji bi vodio i ka masovnim fizičkim obračunima ali ta opasnost je stalno prisutna. Ukoliko se vlast oseti bitnije oslabljenom, pitanje je trenutka kada se to može desiti. A čak i nezavisno od toga, broj ljudi na čijem čelu je nacrtala metu podrazumeva sasvim realan rizik da neko i bez naloga nanese oponentima ozbiljno zlo. Upravo ovih dana smo svedoci takvih događaja, na sreću bez najtragičnijih posledica.
Vlast je nedavno „informisala“ javnost čak i o pojedinostima u vezi sa cenom „obojene revolucije“. Sa samog vrha države, iz usta predsednika, građani su mogli čuti fantazmagoričnu priču o nekakvim milionima evra koji u tu svrhu stižu spolja. Ali baš ništa konkretno o novinarki ili glumcu koji su pomenuti kako nekakvi distributeri tog novca, ni o njihovim finansijerima, ni o tome kako je uopšte moguće izvesti prebacivanje tog novca, ako vlast „sve zna“. Što njoj nije smetalo da nastavi da krajnje neodgovorno i huškački, preko kontrolisanih medija, ružno etiketira studente i građane koji ih podržavaju kao agente „obojene revolucije“.
Malo je verovatno da ljudi iz vlasti i sami veruju u tvrdnju o „obojenoj revoluciji“ i u mogućnost da u nju uvere i sve svoje simpatizere. Apsurdno je tražiti razloge studentskog i građanskog bunta u nekakvoj navodnoj, spolja finansiranoj, subverzivnoj aktivnosti. Pravi i legitiman razlog građanskog bunta je notoran, neki ljudi su ga još pre skoro dva i po veka, 1793. upečatljivo artikulisali u Francuskoj deklaraciji prava čoveka i građanina rečima „kad vlast narušava pravo naroda onda je pobuna za narod i za svaki njegov deo i najsvetije pravo i najneophodnija dužnost“.
Istraživanja i pokazatelji relevantni u globalnim razmerama govore da je Srbija u najužem krugu najkorumpiranijih (Transparency International), sa najvišom stopom organizovanog kriminala (GI-TOC i ENACT), najnižim nivoom vladavine prava (World Justice Project) najlošijim stanjem medijskih sloboda (RSF), najviše kršenja radničkih prava (MOR), najsiromašnijih (UNDP i OPHI) i sa najvećim socijalnim razlikama u Evropi (Eurostat).
Takvim „postignućima“ vlast je narodu narušila pravo da živi u normalnom društvu. Studenti su deo naroda koji se odazvao obavezi da se protiv toga pobuni. Zato zaslužuju i poštovanje i podršku.
Peščanik.net, 21.01.2025.
NADSTREŠNICA- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)
- Ružna, preteća, nedopustiva poruka - 03/02/2025
- Reciklaža REM-a - 30/01/2025
- Nekoliko pitanja za (ne)zavisni sud - 23/01/2025