Briga njih za Grčku, može se često čuti, oni se staraju za svoje banke. Uz to, briga ih i za demokratiju, jer ne dozvoljavaju narodima da se izjasne o svim tim programima štednje i odricanja. Na kraju će, sluti se, ponovo podeliti Evropu i prepustiti Istok i Jug samima sebi. U kakvom je to odnosu sa problemima sa kojima se suočava Evropska unija i pre svega zemlje članice Evropske monetarne unije, dakle evro zone? I koje se mere rešavanja krize mogu očekivati iz Berlina, Pariza i konačno Brisela?
Krajem jula ove godine su konačno definisana tri osnovna problema sa kojima se suočava zona evra i skicirane su osnovne mere kojima bi oni mogli da se reše.
Prvi problem su grčki dugovi. Ocenjeno je, konačno, da je reč o nesolventnoj zemlji, što znači da je bar jedan deo tih dugova nenaplativ. Pitanje je samo koliki deo duga je potrebno otpisati i pod kojim uslovima vraćati preostale dugove. Trenutni odgovor jeste da bi otpis trebalo da bude oko 50 posto, a kamata za refinansiranje ostalih dugova negde ispod 4 posto. Jesu li ti uslovi povoljni za Grčku? Pa, otpis svih dugova bi bio bolji, a i kamatna stopa koju plaća nemačka država na svoje dugove bi takođe bila bolja. Problem je što čak i u tim uslovima Grčka ne bi mogla da izbegne smanjenje javne potrošnje, jer bi fiskalni deficit koji ona sada ima čak i u tim uslovima bio neodrživ. Uz to, i mnogo važnije, ne bi moglo da se izbegne smanjenje potrošnje, da bi se uvoz plaćao izvozom, a nekonkurentnost grčke privrede je u osnovi svih ostalih problema. Bi li tom povećanju konkurentnosti pomogla privatizacija i restrukturiranje privrede, to zavisi od načina na koji bi to bilo izvedeno. U tome Evropska unija može da pomogne, i finansijskim sredstvima, ali za to je potrebna socijalna i politička podrška u samoj Grčkoj. U svakom slučaju, rešenje za grčke dugove je nađeno u tome da značajan deo troškova na jedan ili drugi način snose poverioci, dakle i strane i domaće banke. Reforme i sve ostalo su zadaci za čitavu narednu deceniju.
Ima onih koji smatraju da bi ove promene, a pre svega povećanje konkurentnosti zemlje, bilo lakše izvesti ukoliko bi se ponovo štampala drahma, jer Grčka ne može da štampa evro (ovo drugo nije sasvim tačno, ali to je druga tema). Isti argument se poteže i u slučaju Portugalije, Španije i uopšte svih nekonkurentnih privreda u evro zoni. Ovo, naravno, podrazumeva da se sračunaju posledice po finansijski sistem u monetarnoj uniji, ali i u čitavoj Evropskoj uniji, a naravno i u pojedinim zemljama. Naime, banke i korporacije su u proteklih više od deset godina uzeli evro ozbiljno i finansijska je integracija značajno napredovala. Usled toga, u vreme krize, evro zona se suočava sa problemom sanacije bankarskog sistema. To je drugi problem koji je identifikovan, posle dugog perioda njegovog zanemarivanja u Evropskoj uniji (za razliku od Amerike). Sada je doneta odluka, koju je, kao i sve ostalo, tek potrebno konkretizovati i sprovesti, da se dokapitalizuju evropske banke. To se, naravno, odnosi i na francuske i nemačke banke, koje zbog toga nisu sretne, jer to podrazumeva i povećanje troškova i smanjenje kreditiranja. No, ovo je verovatno prelomna odluka, ukoliko se zaista sprovede. Jer je ključno izbeći pravu bankarsku krizu, do koje svakako može da dođe ako novac krene da panično beži iz banaka, a rizik da se to dogodi nije beznačajan. Trenutno se govori o nešto više od 100 milijardi evra, ali će na kraju najverovatnije biti potrebno dva ili tri puta toliko. No, ukoliko bi se time stabilizovao bankarski sistem, rešavanje preostalih problema bi bilo olakšano.
Konačno, treći problem jeste kriza likvidnosti, ne samo kada je reč o državnim dugovima nego i kod korporacija, pa i među domaćinstvima. Rešenje je, za sada, nađeno u formiranju Evropskog stabilizacionog fonda, ali to je samo zamena za Evropsku centralnu banku. Trenutno postoji neslaganje oko toga do koje bi mere centralna banka trebalo da pomogle da se očuva likvidnost ne samo banaka, što joj je obaveza, nego i država. Ovo drugo je najverovatnije u suprotnosti sa statutom Evropske centralne banke, a i sa ciljem njene monetarne politike, koji je očuvanje stabilnosti cena (stopa inflacije bi trebalo da bude ispod, ali blizu, 2 posto godišnje). Ukoliko bi se monetizovali državni deficiti, ili drukčije rečeno fiskalni deficiti, to bi moglo da ubrza inflaciju (po nekim računicama do toga bi došlo ukoliko bi bilo dodatno „štampano“ oko 3 hiljade milijardi evra). Inflacija bi, opet, olakšala servisiranje dugova utoliko ukoliko bi predstavljala transfer sredstava poverioca dužnicima, ali to nije u skladu sa mandatom Evropske centralne banke. Svejedno, rastu očekivanja, na tržištu, a i među ekonomistima i političarima, da će na kraju krajeva centralna banka odigrati ključnu ulogu u održavanju finansijske likvidnosti evro zone. Ukoliko bi to bilo praćeno korekcijom kursa evra nadole, to bi doprinelo i rešavanju nekih problema konkurentnosti.
Tako trenutno stoje stvari. To, naravno, nije kraj ni problema niti rasprave o tome kako bi oni trebalo da se rešavaju. Povratak na drahmu, liru ili pezetu nije popularan zato što se nacionalne centralne banke nisu baš pokazale ni kod stabilizacije cena, a ni kod obezbeđivanja solventnosti i likvidnosti državnih dugova. Uz to, i usled toga, domaćinstva i korporacije su teško dolazili do kredita ili su oni bili skupi. Povratak na marku, šiling, gulden i franak bi verovatno doveo, posle rašćišćavanja svih finansijskih obaveza, do njihove apresijacije, a manje zemlje bi, kao i ranije, fiksirale kurs svog novca za nemačku marku. To bi bilo ekvivalentno ubrzanju inflacije u postojećoj evro zoni, što nije ono što ove zemlje žele.
Alternativa je da se pomenute tri vrste mera za suočavanje sa krizama nekako ugrade u sistem upravljanja Evropskom unijom i posebno evro zonom. Bilo bi dobro da sada postoji evro obveznica koja bi bila garantovana zajedničkom fiskalnom politikom i čak većim federalnim budžetom, jer u ovom času nedostaju sigurne, to jest obveznice sa minimalnim rizikom, a njih bi mogla da podrži Evropska centralna banka ukoliko bi one imale odgovarajuću fiskalnu podršku. To je jedan mogući pravac daljeg jačanja integracije. Naravno, to bi podrazumevalo prenošenje suverenosti sa nacionalnog na federalni nivo i ostaje tek da se vidi koje će zemlje biti na to spremne. Tu se javljaju te ideje o Evropi sa više brzina. Ako je suditi po iskustvu, zemlje su mnogo češće birale da se čvrščoj integraciji ne pridruže, a ređe su bile iz nje isključene. Tako da su opasnosti od prinudne nove podele Evrope relativno male.
Može li se održati demokratija, konačno je pitanje, ukoliko se ide sve više ka Evropi zasnovanoj na pravilima, a ne na volji glasača. Rešenje je u demokratizaciji federalizovane Evropske unije, ali to trenutno nije nikome po volji. Dogod toga nema, doslednost, recimo u smislu izvršavanja dužničkih obaveza, doživljavaće se kao ograničavanje demokratije, jer ona bi trebalo da omogući da narod promeni mišljenje, politiku države, menjajući partije na vlasti. Grčki glasači, a verovatno i neki drugi, bi rado rekli NE stezanju kaiša da bi se vraćali dugovi, koji su većim delom strani, bez obzira što su rekli DA kada su oni uzimani. Ako se želi demokratski postupak razrešenja te nedoslednosti, izbor je ili povlačenje iz Unije ili prihvatanje pravila koja su konstitucionalnog karaktera i ne mogu se menjati na redovnim izborima, ili je izbor federalizacija. U zavisnosti od toga ko kakav izbor napravi, tako će i izgledati buduća integrisanost evropskih država.
Novi magazin, štampano izdanje
Peščanik.net, 18.11.2011.
LJUBAVNA PESMA ZA EVROPU- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Vladimir Gligorov (see all)
- Kosmopolitizam je rešenje - 21/11/2022
- Oproštaj od Vladimira Gligorova - 10/11/2022
- Vladimir Gligorov, liberalni i nepristrasni posmatrač Balkana - 03/11/2022