Zapadna obala, okolina Hebrona, mart 2017, foto: Hazem Bader/AFP/Getty Images

Zapadna obala, okolina Hebrona, mart 2017, foto: Hazem Bader/AFP/Getty Images

Šestog decembra, dok je predsednik Trump priznavao Jerusalim kao prestonicu Izraela, neke palestinske zajednice na okupiranoj Zapadnoj obali i u dolini Jordana čekale su vojne buldožere koji će uništiti njihova sela. Postoji bliska i zlokobna veza između ova dva događaja.

Mnogo godina je rušenje kuća bilo rutina u području koje se posle sporazuma iz Osla naziva Oblast A – a to je više od 60% Zapadne obale, gde se nalaze gotovo sva izraelska naselja na toj teritoriji. Palestinci koji tu žive nemaju gotovo nikakvih izgleda da dobiju građevinsku dozvolu od odbora koji pregleda prijave i u kome preovlađuju izraelski doseljenici; porodice su obično velike i na kraju, dovedene do očajanja, pribegavaju ilegalnoj gradnji. Onda civilna administracija – to jest vojna jedinica okupacione vlasti – dolazi i ruši te kuće. Teško je to gledati, posebno zimi. Slična dela bezrazložnog nasilja događaju se redovno u palestinskom Istočnom Jerusalimu, sa istim zakonskim obrazloženjem. Tako je 22. novembra izraelska vojska uništila kuću (a s njom i svu ušteđevinu) porodice Abu Khdeira, dom za 27 ljudi, među njima i mnogo dece, u četvrti Šuafat. U kvartu Šeik Džarah, takođe u Istočnom Jerusalimu, više od 60 palestinskih porodica očekuje rešenje izraelskih sudova kojim će biti proterani iz svojih domova, zajedno sa još 67 porodica u kvartu Silvan. Sve to se događa u gradu na koji se odnosilo Trumpovo saopštenje.

Zasad nema ničeg novog u ovoj nesrećnoj litaniji. Ali u poslednjih nekoliko nedelja videli smo dramatično pogoršanje na lokalnom nivou. Ovo što se sada događa nije niz izolovanih rušenja, već pokušaj da se iskorene cele zajednice. U Ajn Hilvehu i Um Džamalu ne severu doline Jordana palestinski pastiri obavešteni su lecima nemarno ostavljenim pored puta da će njihova sela biti evakuisana. Stotine ljudi će ostati bez doma. Četvrtog decembra kancelarija državnog tužioca najavila je u saopštenju vrhovnom sudu da će biti srušeno 40 odsto sela Susija, na južnim hebronskim brdima. Susija je već doživela više talasa demoliranja, ali ovaj će, možda nepovratno, obogaljiti selo. Među kućama koje će biti uništene je i seoska škola.

Slično tome, logor Džahalin Beduin u Kan al Ahmaru, na istočnom obodu Jerusalima, biće zbrisan zajedno sa svojom modernom, ekološkom školom (prvom u tom području), a njegovi žitelji raseljeni, verovatno na nezdravi teren u Abu Disu, u blizini opštinske deponije. Pritisak da se proganjaju Beduini dolazi od izraelskih doseljenika koji žive preko puta Kan al Ahmara, u jerusalimskom predgrađu Kfar Adumim i njegovim sestrinskim naseljima Alon i Nofej Prat. Izrael je odbio da poveže Kan al Ahmar na električnu mrežu i uskraćuje vodu njegovim žiteljima; pored toga, zabranjuje im direktan pristup autoputu Jerusalim-Jerihon koji prolazi pored njihovih kuća. Kan al Ahmar je deo šire grupe beduinskih sela u ovom području (oko 1.400 ljudi) čije je pražnjenje najavljeno.

Šta je izazvalo pojačana rušenja i proterivanje palestinskih zajednica u Jerusalimu i na okupiranim teritorijama? Jednostavno: premijer Benjamin Netanjahu i njegovi ministri pocenjuju da je sada povoljan trenutak za kampanju postepenog etničkog čišćenja. Kad Netanjahu kaže, kao što je nedavno rekao, da stanje u Izraelu nikada nije bilo bolje, on bar delimično misli na uništenje palestinskog nacionalnog pokreta. Siguran sam da je upravo to sve vreme bio njegov cilj. Palestinci na okupiranim teritorijama su zaista iscrpljeni, demoralisani, ograđeni u male, nestalne enklave u kojima nemaju osnovna ljudska prava, gde im zemlja i druga imovina svakog časa mogu biti oduzete i gde mogu biti uhapšeni i zatvoreni od strane vojske. Oni su danas uglavnom paralisani očajanjem. Trumpova objava mogla bi da ih razmrda, videćemo.

Dve najozbiljnije izraelske iluzije su, prvo, zamisao da Izrael vojnom silom može da potre nacionalne težnje miliona Palestinaca, i drugo, da je sukob između Jevreja i Palestinaca u Svetoj zemlji jednostavna igra u kojoj može da pobedi samo jedna strana. Istina je očigledno suprotna. Ili će obe strane zajedno dospeti u nekakav neizbežni pakao koji su same sebi priredile ili će naći način da se zajedno razvijaju u ovom ili onom političkom sistemu – dve države, jedna dvonacionalna država ili konfederacija koja svakoj strani omogućuje autonomiju i sigurnost. U svakoj takvoj shemi Zapadni Jerusalim će biti prestonica Izraela a Istočni Jerusalim, kako god konfigurisan, biće palestinska prestonica. Bilo bi korisno da je Trump rekao nešto slično, umesto što se priklonio Netanjahuovoj viziji surove dominacije.

Možda će se na kraju dve prestonice preklapati na neočekivane načine i ne-tako-sveti-grad će možda dobiti specijalni status. Verovati danas da Izrael može prosto da proguta ceo grad, pa i njegovo palestinsko stanovništvo (oko 340.000 ljudi ili približno 40% stanovništva), znači gajiti opasnu fantaziju. Ta fantazija drži u svojoj vlasti sve pristalice ekstremne desnice u Izraelu, među njima i umove većine ministara u vladi. Štaviše – upravo tu Trumpovo saopštenje izaziva najneposrednije posledice – uverenje da se Palestinci mogu pokoriti i oterati čistom silom tesno je povezano sa dalekosežnim aneksionističkim programom koji pokreće izraelsku politiku.

Mnogi izraelski komentatori smatraju da Trumpov potez samo potvrđuje očigledno realno stanje, kao kada bi se Francuzima saopštilo da SAD priznaju Pariz za francusku prestonicu. Tim mudracima izmiče poenta. Kao što se jasno može videti iz lokalnih reakcija, saopštenje je duboko uvredilo Palestince. Ono što oni doživljavaju svakoga dana je odsustvo uzajamnosti, čak i njenog privida. Još gore: oni vide kako izričita pretnja masovnim raseljavanjem i progonom postaje jača jer su je SAD poduprle poslednjim potezom svoga predsednika.

Suprotno konvencionalnom mišljenju, Jerusalim u suštini nije simboličko pitanje već pitanje ravnoteže moći. Arabista Bernard Luis je jednom rekao da je srž izraelsko-palestinskog problema to što najgrublja nacija na svetu deli mali prostor s narodom najosetljivijim na uvrede. Dovoljno je voziti nekim izraelskim putem da bismo se uverili u prvi deo Luisovog iskaza. Izraelci su grubi ne samo prema Palestincima već i jedni prema drugima. Za Palestince se uvreda produbljivala tokom cele istorije međusobnih sukoba; sada je to gnojna rana koja možda i ne može da zaceli. Ima tu još nešto. Palestinci doživljavaju Jerusalim, uključujući naselje Haram al Šarif sa džamijom Al Aksa i Hramovnom gorom, kao jedini neotuđivi posed koji još imaju – ako se ne računaju nekoliko maslinovih stabala i mnogo kamenja. Samo to i ogromni ljudski potencijal koji tek treba da stvori svoje mesto na svetu.

Izraelci decenijama pokušavaju da uvere sami sebe da su Palestinci nevažni za cionistički projekat; da će oni, uz malu pomoć izraelske vlade i vojske, iščeznuti. Tu tezu stalno opovrgavaju novi talasi nasilja. Moguće je da smo na polaznoj tački nove runde. Izrael nema unutrašnju snagu da se oslobodi svoje odbojne mitologije, ali nije nemoguće da će se osloboditi, i to uskoro, iz pogubnog stiska Netanjahua i njegovih saradnika.

S obzirom na pričinjenu štetu, sada je možda kasno za stvaranje dve suverene države zapadno od reke Jordan. Evo kako je Trump prošle nedelje doprineo tom zaključku, po rečima palestinskog pregovarača Saeba Erekata: „Predsednik Trump je poručio palestinskom narodu: nema ništa od dve države. Sad je vreme da se pređe na borbu za jednu državu s jednakim pravima za sve koji žive u istorijskoj Palestini, od reke do mora“. Ako dođe do te promene, videćemo pojavu i jačanje nečeg sličnog pokretu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Taj proces izraelska desnica neće moći da kontroliše. Mnogi aktivisti na obe strane osećaju da je ta borba već otpočela. Trumpovo saopštenje o Jerusalimu, pošto je u početku odbilo palestinskog partnera, može da označi kraj američkih pokušaja posredovanja u tom sukobu; kakve god olakšice sadržao mirovni paket koji, kao što se pretpostavlja, sklapa američka administracija, malo je verovatno da će on ikada početi da se sprovodi.

Možda je on osuđen od samog početka imajući u vidu Trumpovu očiglednu podršku Netanjahuovom viđenju stvarnosti, to jest ekstremnoj perspektivi izraelskih doseljenika. Pre nekoliko nedelja, sa svojim drugovima aktivistima pratio sam neke palestinske pastire u dolini Jordan. Sreli smo nekoliko mladih doseljeničkih huligana iz jednog od novih, nezakonitih naselja koja se, kao i uvek, nalaze na otetoj palestinskoj zemlji. Pokušali su da nas uvuku u razgovor – njima smo mi „mirovnjaci“ egzotična i opasna vrsta – pa smo započeli debatu o tome šta je ispravno a šta nije. Posle nekoliko minuta jedan od njih je rekao:

„U pravu ste u jednoj stvari. Čisto ljudski govoreći, ono što radimo ovim Palestincima je nečovečno. Međutim, kad malo razmislite, shvatićete da to neizbežno sledi iz činjenice da je Bog obećao celu zemlju Jevrejima, kao što piše u Bibliji. Ne radi se, dakle, samo o tome da mi ne želimo ove pastire na ovoj zemlji. Ne želimo ih nigde, ni na jednoj zemlji. Želimo da ih nema.“

Autor je profesor emeritus na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu i aktivista u arapsko-jevrejskoj organizaciji Ta’ayush.

David Shulman, The New York Review of Books, 11.12.2017.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 27.12.2017.

IZRAEL