Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Nekako se potrefilo da ovaj tekst započnem tačno na mestu gde sam prethodni završio. Po gustoj srpskoj pomrčini zaista tumaraju kreature i strašila, a kad pokažu sebe na danjem svetlu ne znaš gde da se deneš.

Dakle ponovo je u igri lice koje je samo sebe uz pomoć partije zadužilo za zdravlje teško obolele nacije. U svojoj redovnoj javnoj jutarnjoj samoterapiji, lice je nazvalo dve beogradske ulice – inače mesta saobraćajnih udesa – imenom svog gurua i zaštitnika: jedan sokak je kuma prekrstila u ulicu Aleksandra Vučića. Inverzija gospodara u Aleksandra je čisti frojdizam, budući da stari Sigmund ulazi u lobanje tamo gde ima dovoljno slobodnog prostora. Pa je tako razdragana starica ipak rekla ono što želi i misli, ali je na drugom mestu (Studio B) otišla korak dalje i najpoznatiji beogradski bulevar nazvala po „kralju Vučiću“.

Rekao bih da ni ovaj monarhizam nije slučajan, on je dijabolična projekcija svetovne srpske vlasti u božansku, kraljevsku. U tom izlivu preterane ljubavi nema tragova ironije, reč je o čistoj tragici u javnoj promociji degutantnog malograđanskog udvorištva.

I zaljubljenik i obožavalac ubedljivo su lišeni smisla za humor, ali ta, za njih invalidna okolnost, nipošto nas ne lišava zadovoljstva da im se bespoštedno podsmevamo, to jest da ih zajebavamo. Prisustvo duha koji nije njihov, taj polusvet teško podnosi, uspešno podsmevanje evoluciono ruši vlast! Na karikaturama Dušana Petričića, nije dovoljno da Vučić liči na sebe, to je on u suštini. Kad je pokazao da nije reč o karikaturi nego o zbilji, Petričić je morao da ode. Ali, lik je ostao, ničim se ne može izbrisati, ništa slično nigde ne postoji.

Svaka vlast koja uzgaja svoj klimavi autoritarizam, sklona je da sebe shvata preterano ozbiljno, da se smatra večnom. Svaku ideju da bi sve to moglo jednom i da se okonča uglavnom proglašava nacionalnom tragedijom.Takvi su vladari po pravilu komični, u ogorčenom sukobu sa stvarnošću i istinom. Nisu bezopasni, mada su u suštini kukavni. Da bi odbranili svoju platformu vladanja, ljudi koji imaju nezasluženu moć, pogotovo nadmeni reprezenti ovdašnjeg šljama, spremni su na nekontrolisani obračun sa svakim oponentom. Njihova nemoć u javnom dijalogu realizuje se kao niz optužbi najpodlijeg ranga: izdajnici, strani plaćenici, neprijatelji naroda i države!

Kandidat vladajuće grupacije ne odustaje od davno pohabanih stereotipa i optužbi koje se ne mogu dokazati. Ali, bez duha i proverive lične snage se ne opstaje, ili ostaje samo maketa koja je sklona brzom padu. U Kruševcu je Vučić hvalio skrajnutog Bratislava Gašića, kao uzor, kremen kamen od integriteta, stvorenje kakvo druge grupacije nemaju, niti će ga imati. Div junak Gašić je tako postao maneken pobedničkog pohoda iz arhaične prestone varoši, pri čemu je epsko uzdizanje lokalnog đilkoša, odgovornog za tragedije u vojsci i mizogino prostaštvo, utemeljeno na hipotezi o kolektivnoj amneziji. Zato je ova Vučićeva reanimacija počivšeg Gaše idealna za svako podsmevanje.

Isti taj Bratislav predmet je ikonotvorbe lokalnog molera u crkvetini koju je sam sazidao. Gašić i poznati mitski svetac omalani su u istim dimenzijama. Zamolio sam kolegu iz „Ježa“, Mileta Pop Ilijeva, da mi za ovaj tekst pozajmi nekoliko svojih satiričnih pesama, koje su pravi sažetak nekih zvučnih biografija. Pa ovako glasi oda Gašiću: „Videste li čarapanske snaše / Beatifikaciju Bata Gaše / Najpoznatijeg srpskog ovana / Pored svetog Jovana.”

Ni Zoran Kesić nije dopustio vlastelinu i njegovima da svoju opaku misiju obavljaju bez nadmoćne duhovite kontrole. On im je samo dopustio da budu to što jesu, nije kvario njihove kreacije. Nema razloga za dodatno potenciranje gluposti, ona je tu, veličanstvena, sasvim suverena i sigurna u sebe. Zar Zoran Babić nije rekao i ovo: „Divim se gospodinu Vučiću i mentalno i fizički. Ja sam za devet časova rada izlazio nekoliko puta, a on nijednom.“ Gde je dakle odlazio Babić a nije izlazio Vučić? Pa, na pišanje, tamo gde i kralj ide peške. Svaki ide, ali ovaj ne ide! A kako reguliše tu stvar, gde skladišti pišaćku – niko živ ne zna.

Autor žestokog podsmevanja ovde ne mora da doda ništa, čak ni svoj ovlašni komentar. Priča o budali koja se  divi čoveku koji ne piša, urnebesna je u svakoj kulturi apsurda, ali ovaj primer kučećeg podaništva skoro da i ne može biti nadmašen.

Bez Ivice Dačića ne može se zamislit ni jedna vlast, pa ni kampanja za ovu. Priča se da ministar spoljnih dela, pored toga što nema sluha ima nešto duha, čak i da se šali u prisustvu Vučića, mada se taj ne smeje. Dačić zaista jeste uveo humor u spoljne poslove, ali njegove dosetke, kao nedovoljno diplomatske, nisu se primile tamo gde treba. Vučić ga je više puta opominjao  da se uozbilji, ali kome govoriti! No, kolega Mile je ovako, sasvim lakonski definisao Ivicu: „Dole pačić, u sredini stomačić, gore Dačić“. To je sve o njemu.

I estradni pratilac Ane Bekute, čuveni Milutin Mrkonjić, bio je i obožavalac vlasti ali i buntovnik, kako kad. Njegove pobune nisu bile dramatične, ali ni sasvim bez uličarskog šarma. Kad je ono Vučić, posle velike pljačke penzionera, odlučio da ostarelim siromasima udeli po 5.000 dinara, Mrka je rekao da mu je to dovoljno samo za kurtone. To je već dobar primer samoironije, rušenja seksualnih tabua vlasti (neki od njih izgleda imaju onu stvar) i pouzdanja u sumnjivu mušku čast.

Ali, da vidimo šta za kraj ove priče kazuje Mile Pop Ilijev u satiričnoj pesmi pod tajnovitim naslovom Laza: „Trebujemo od ministra zdravlja / Postelju i uzglavlja/ Da ima gde da legne / Kad ga uhvate da ne pobegne / Kvake od srebra i zlata / Meki zidovi i vrata / Za terapiju kratki rokovi / Tvrdi kaiševi i elektrošokovi.”

E, ovo je već ozbiljno.

Peščanik.net, 08.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)