Protekli mjesec je aktualna vlast u Srbiji zauzela stav da u nedostatku protuargumenata javne kritičare poput Borisa Dežulovića treba diskreditirati na nacionalnoj osnovi. Prema tom stavu netko iz Hrvatske nikako ne može misliti dobro Srbiji te njihovo mišljenje a priori treba odbaciti. Pritom kritika koju je iznio Boris Dežulović nije nimalo radikalna – on ne poziva izravno na rušenje Vučića, SNS-a i njihovih poltrona, nego daje kritičku ocjenu izgleda današnjeg Beograda.
Postavlja se pitanje što ako, recimo, jedan bivši ambasador Srbije upita predsjednika kako Srbija dosad nije pretekla Hrvatsku? Treba li zbog takvog kritičkog mišljenja – Ivu Viskovića – diskreditirati jer je rođen u Hrvatskoj i jer je predugo boravio u inozemstvu da bi shvaćao stanje u kojem se nalazi Srbija?
A što ako jedan od vodećih pravnika u Srbiji dođe do zaključka da građani Srbije trebaju iskoristiti svoje pravo na pobunu protiv sadašnje vlasti? Što ako kaže da treba srušiti Vučića, SNS i one „koji saginju glave pred njima“, ali ne zbog njih samih, nego zbog toga što su oni protuustavno prisvojili suverenost Srbije koja pripada njezinim građanima? Upravo to je napisala Vesna Rakić Vodinelić u posljednjem tekstu na Peščaniku, počastivši me citatom članka o pravu na pobunu koji sam pisao izvan granica i konteksta Srbije – čak ne u neprijateljskoj Hrvatskoj (gdje živim i radim), nego u još neprijateljskijoj Americi.
Bez straha, jer pobuna koju u ovom trenutku opravdava Vesna Rakić Vodinelić nije nasilnog, već nenasilnog karaktera. Kako pak sprovesti uspješno takvu jednu nenasilnu pobunu – za to ne postoji univerzalni recept. Za to je svakako potrebno biti svjestan situacije u kojoj se Srbija nalazi, što je mnogim građanima otežano zbog kontrole medija. U Srbiji vlada jedan oblik prividne demokracije koji Levitsky i Way nazivaju „takmičarski autoritarijanizam“ (Steven Levitsky, Lucian Way, Competitive Authoritarianism: Hybrid Regimes after the Cold War, Cambridge University Press, 2010). Njega se slikovito može objasniti kao utakmica u kojoj je teren nagnut na jednu stranu, pri čemu se igrači vladajuće stranke nalaze na višoj polovici pa s lakoćom trče nizbrdo prema protivničkom golu na dnu terena, a igrači opozicije moraju trčati uzbrdo kako bi ubacili loptu u gol vladajućih koji se nalazi na vrhu terena. U takvim uvjetima stvara se privid demokracije, ali opozicija nikako ne može pobijediti zbog „razlike u pristupu resursima, medijima ili državnim institucijama koje ozbiljno narušavaju sposobnost oporbenih stranaka da se organiziraju i natječu na izborima“. (Steven Levitsky, Lucian Way, Why democracy needs a level playing field, Journal of Democracy, 21(1), str. 57).
Stoga, da bi uspjela, opozicija mora prihvatiti da neće moći poravnati teren, ali može pronaći način da dobije vjetar u leđa. Ograničit ću se na tri reprezentativna primjera iz naše regije.
Prvi je sjeverno-makedonski scenarij, poznatiji kao „makedonski scenario“ kojeg se Vučić otvoreno plaši. To znači intenzivnim prosvjedima i međunarodnim pritiscima prisiliti vlast na ostavku i formiranje tehničke vlade sastavljene od predstavnika vladajućih i opozicijskih stranaka kako bi se realizirali slobodni i pošteni izbori. Srbija je bila na dobrom putu makedonskog scenarija inicijativom „1 od 5 miliona“. Međutim, vlast je učinila sve da kompromitira prosvjede ubacivanjem lažnih prosvjednika huligana, medijskim manipulacijama, koristila se i zastrašivanjem prosvjednika i sl. Ipak, na kraju se vladajućima posrećila i pandemija koja je do daljnjeg zaustavila prosvjede pa je i makedonski scenarij teško zamisliv dok ne prođe pandemija.
Drugi primjer je nedavna izborna pobjeda Draška Stanivukovića nad Dodikom u Banja Luci. Stanivuković je godinama gradio imidž uspješnog civilnog, a zatim i političkog aktivista. Koristio je sve moguće načine da medijski provocira vladajući SNSD u Republici Srpskoj, ukazujući na brojne slučajeve korupcije u javnoj nabavi, birokratske paradokse, a posebno sudjelujući u prosvjedima „Pravda za Davida“. Svojim nametljivim i glasnim aktivizmom ostvario je popularnost prvenstveno u elektroničkim medijima i društvenim mrežama. Međutim, Stanivuković se pokazao kao samo još jedan populistički nacionalist poput Vučića, Gruevskog i Dodika. Takvih se građani trebaju kloniti u najširem luku jer njima je u interesu da republike kojim upravljaju ostanu zbir blatnjavih kasaba kako bi mogli njima manipulirati. Ipak, formula glasnog aktivista koji u određenom trenutku prerasta u opozicijskog lidera je nedvojbeno ispravan put – narod ima razloga vjerovati nekome tko se dokazao uspješnim građanskim inicijativama, a ne praznim obećanjima.
Treći primjer ću nazvati „zagrebački scenarij“. Radi se o tome da u uvjetima otežanog pristupa medijima, što je gotovo uvijek slučaj na lokalnim izborima zbog slabijeg interesa opće javnosti, a i u uvjetima kontrole glavnih medija vladajućih kao što je sada slučaj u Srbiji, treba pronaći prekidač koji će upaliti svjetlo u tom medijskom mraku. To može biti jedan naizgled banalan trik koji će baciti svjetlo i usmjeriti pažnju javnosti u određenom smjeru. Upravo jedan takav trik je zagrebački redatelj Dario Juričan uspješno ostvario u Zagrebu. Kako bi srušio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji po svim karakteristikama pripada istoj kategoriji korumpiranih populista poput Vučića, Gruevskog i Dodika, Juričan je napravio pravni performans zbog kojeg je Milan Bandić odustao od predsjedničke kandidature i sasvim sigurno će izgubiti nadolazeće izbore za gradonačelnika. Što je to ovaj redatelj napravio?
Prošle godine, Dario Juričan je pred izbore za predsjednika Republike Hrvatske zatražio promjenu svog osobnog imena u Milan Bandić, što mu je nadležni matični ured dozvolio. Međutim, nakon što je Dario Juričan krenuo predizbornu kampanju pod imenom „Milan Bandić“, matični ured je rješenje o promjeni osobnog imena poništio po službenoj dužnosti. Obrazloženje se sastojalo u tome da prema hrvatskom Zakonu o osobnom imenu ne može se izvršiti promjena imena ako se time „vrijeđaju i ugrožavaju prava i slobode drugih ljudi“, u konkretnom slučaju zagrebačkog gradonačelnika koji je najavljivao predsjedničku kandidaturu. Nakon toga se i gradonačelnik umiješao kao zainteresirana strana u postupku koji je došao do upravnog suda. Upravni sud u Zagrebu je nepravomoćnom presudom početkom ovog mjeseca ponovo dozvolio Juričanu da se zove Milan Bandić, smatrajući da se spomenuta iznimka ne može primijeniti na ovaj slučaj.
S obzirom da je u fokusu svih posljednjih izbora u Srbiji, lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, samo jedno ime – Aleksandar Vučić – promjena imena u matičnom uredu u ime „Aleksandar Vučić“ mogao bi biti pun pogodak. Štoviše, zakonski okvir za promjenu imena u Srbiji je za to pogodniji nego u Hrvatskoj jer čl. 347. Porodičnog zakona ne predviđa spomenutu iznimku s kojom se borio Juričan. To znači da bi netko tko želi promijeniti ime u Aleksandar Vučić to vjerojatno mogao bez većih pravnih problema učiniti. Naravno, to nije nimalo laka odluka – malo je takvih koji će se odvažiti proći kroz tu birokratsku proceduru promjene svih dokumenata – i to još uzeti ime svog protivnika. Ipak, možda je baš važno zvati se Aleksandar Vučić.
Autor je docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za kazneno pravo.
Peščanik.net, 26.12.2020.