Početkom proljeća Zoran Milanović je na sjednici šireg vodstva SDP-a ljevičare u Evropi nazvao divljacima. Sjednica nije bila otvorena za javnost, pa si je Milanović očito dopustio mrvicu slobodniji rječnik, ali je dobro informirana novinarka saznala ne samo to, nego i na koga se živopisna opaska odnosi. Na grčku Sirizu, o kojoj je Milanović već znao davati jako mrzovoljne izjave. Nasuprot tome, o Angeli Merkel je govorio malo je reći probranim riječima, bili su to pravi pravcati medenjaci od komplimenata. Nazvao ju je liberalnom socijaldemokratkinjom koja meritorno upravlja konzervativnim katoličkim muškarcima, tako da nema nimalo sumnje što je priželjkivao na nedjeljnom referendumu u Grčkoj. Poraz Aleksisa Ciprasa i Janisa Varufakisa, razumije se, iako tu, gledano kroz realne političke kategorije, nema ama baš ništa razumljivo. Cipras i Varufakis nisu predvodnici nikakve ‘radikalne ljevice’, kako ih bije glas u Hrvatskoj i cijeloj sjevernoj i srednjoj Evropi, nego sasvim umjerene, nerevolucionarne lijeve stranke. Zapravo stranke, da budemo sasvim određeni, vrlo nalik etabliranim socijaldemokratskim i socijalističkim strankama u Evropi u prvim desetljećima druge polovice dvadesetog stoljeća. Dakle kakvo divljaštvo, kakvi bakrači! Ali sada i te lijevocentrističke stranke smatraju Sirizu umalo pa ekstremnom, čime same crtaju krivulju svog grandioznog srozavanja kroz koje su u međuvremenu prošle.

Hrvatski socijaldemokrati u to su se uklopili krotko kako samo oni znaju i usto su u to ugradili jedan specifični dodatak iz lokalnog političkog podneblja. To je obećanje da će oni biti predziđe bujanju lijevog radikalizma ili, kako svojedobno reče Ivica Račan, SDP je najžilavija prepreka povratku komunista na vlast. Ova komično ozbiljna zakletva, koja bi neupućene mogla navesti na bojazan da komunisti samo čekaju na rubovima šuma povoljan trenutak da nahrupe prema Markovom trgu i Banskim dvorima, ipak je i danas, vidimo, službeni stav Milanovićeve partije. Pritom u vrhu SDP-a, po svemu sudeći, polaze od ovakvog stranačkog paralelograma. Kao što bi, smatraju, desni centar (HDZ) trebao biti osigurač protiv bujanja radikalne desnice, tako bi i lijevi centar (SDP) trebao biti osigurač protiv radikalne ljevice. To bi se, hajde, još nekako i moglo prihvatiti kada bi HDZ to zaista radio. Ali nije nikada, osim kratko u vrijeme Ive Sanadera, tako da u Hrvatskoj sada gledamo ovakav invalidni, jednonogi scenarij. HDZ se ne postavlja kao zaštitna barijera prema krajnjoj desnici, iako ona, posebno u posljednje vrijeme, buja i nadire sa svih strana, dok SDP, naprotiv, gradi takve barijere i na više etaža, iako krajnje, revolucionarne ljevice nigdje nema.

U osnovi istu, iako dinamički razvijeniju sliku kada je riječ o ljevici imamo i u Evropi. U Bruxellesu su zabrinuti zbog eksponencijalnog jačanja desnih stranaka i vlasti (Francuska, Velika Britanija, Italija, Mađarska i druge istočnoevropske zemlje, Skandinavija…), ali odmah se vidi da desnicu, nakon što je malo prekroje i ispeglaju, žele integrirati u evropski politički sistem. S ljevicom je sasvim drukčije. Iz primjera Sirize, a sutra sigurno i španjolskog Podemosa, jasno se vidi da se njih u startu smatra protusistemskim, dakle nema se s njima što pregovarati, jedva i razgovarati. Jer riječ je, kako je ovih dana odlično očitao s usana ‘Večernji list’, o notornim ‘boljševicima, kojima je bliži Caracas nego Bruxelles’.

Sada će se vidjeti hoće li grčko referendumsko ‘ne’ zaustaviti lov na Sirizine ‘boljševike’, ali sumnjam. Dosad viđeno ne ostavlja mjesta nadi. Uoči referenduma Grčka i Grci bili su izloženi neviđenoj invaziji negativnih, napola rasističkih stereotipa i podmetanja, što je u kombinaciji sa zatvaranjem banaka ciljano dovelo do granično kaotične situacije. Kao da ta zemlja ne pripada Evropskoj uniji, nego je njena vladajuća stranka, ne znam, političko krilo Varšavskog pakta ili, da ne idemo toliko daleko u prošlost, neke transkontinentalne islamističke organizacije. Ova usporedba može izgledati previše drastično, ali nisam siguran da je imalo lakše ako se kaže da je u slučaju Grčke riječ o dosad neviđenoj eskalaciji klasnog rata. A jeste.

Tu smo na terenu poznatih i provjerljivih kategorija. Moderna, poslijeratna Evropa poznaje kategoriju klasnog rata, s tim da ga je u zlatno doba spomenutih socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka nametalo radništvo, a sada ga Grčkoj nameće moćni kapital sa sjevera kontinenta. Odavde neki analitičari povlače usporedbu s vojnim prevratom u Čileu, pri čemu se ne misli toliko na fizičko uklanjanje Salvadora Allendea, iako osobno ne bih ništa isključivao, nego baš na nametanje klasnog rata u skladu s poznatom ‘doktrinom šoka’ (Naomi Klein). Ta doktrina veli da suvremeni kapitalizam voli ovakve teške krize, jer kaos koji one donose koristi da radništvu i cijelom stanovništvo nametne šok-terapiju kroz najbrutalnije oblike eksploatacije i podčinjavanja. A kako taj rabijatni oblik kapitalizma ne bi ostao samo prolazna epizoda, koristi i golu vojnu i policijsku silu, koliko god i kada god treba. Ovo se već uobičajeno dovodi u vezu s imanentnim fašističkim potencijalima kapitalizma, u čemu sasvim sigurno ima istine, ali ima i drukčijih mišljenja, no dok se te polemike vode, iz prikrajka se prikrala jedna puno aktualnija usporedba. Nimalo bolja, akutno i gora.

Otkako je Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) izrasla u čudovište koje odrubljuje i puca u glave navodnih otpadnika iz islamske vjere, pojavilo se i nešto knjiga koje pokazuju da islamistički ekstremisti koriste navlas istu taktiku koju gledamo od čileanskog prevrata naovamo. To je ciljano izazivanje kaosa kroz svjesno ekstremiziranje Amerikanaca i poticanje sunitskih napada na šijite, kako bi ovi uzvratili istom mjerom i tako se zatvorio krug mržnje i terorizma. Dakle isti je to rukopis kakav gledamo i u izvedbi bojovnog neoliberalnog kapitalizma, a najzanimljivije tek slijedi. Ideolozi ISIL-a napisali su i posebnu knjigu-priručnik o tom planskom sijanju terora, pod naslovom ‘Upravljanje divljaštvom’, što znači da, vidi ti to, koriste istu terminologiju kao naš Milanović na spomenutoj sjednici rukovodstva SDP-a. Ne mislim, naravno, da iz ovoga treba izvoditi bombastične zaključke tipa da je hrvatski premijer friško pridruženi član nekakvih kontrarevolucionarnih štabova i sljedbi u Bruxellesu. Ali svakako mislim da je indikativno, baš vraški indikativno, što su današnji navodno slobodarski neoliberali u tako bliskom duhovnom srodstvu s trenutno najgorim ekstremistima na svijetu.

Novosti, 13.07.2015.

Peščanik.net, 15.07.2015.

Srodni linkovi:

Wolfgang Münchau – PAD

The Guardian – Dužnička kriza: pre i posle Grčke

Miša Brkić – Trijumfalni poraz

Heiner Flassbeck – Šta se dogodilo?

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Grčkanje na muliću

Branislav Dimitrijević – Događanje šuplje analogije

TEMA – GRČKA KRIZA