Da je Goran Bregović izrazito talentiran, pametan, promišljen i ciničan čovjek, koji ništa što je radio u javnom prostoru nije radio slučajno, jasno je valjda svakome tko je pratio njegovu muzičku karijeru i javno djelovanje. Uostalom, da tome nije tako, niti bi napravio tako veliku karijeru, jugoslavensku s Bijelim dugmetom, a svjetsku pod vlastitim imenom, niti bi uspio biti jedini od trolista zvijezda (Kusturica-Bregović-Karajlić) koje su napustile ratom zahvaćeno Sarajevo i provodili te godine u Beogradu, a koji je danas dobro došao u vlastitom gradu, niti bi na koncu svaki album kojeg je objavio nosio neku konceptualnu priču. To posebno vrijedi za nekoliko posljednjih albuma Bijelog dugmeta na kojima je pokušao spasiti koncept kulturnog i političkog jugoslavenstva, kao i za posljednji album ‘Tri pisma iz Sarajeva’, kojih zapravo ima četiri, muslimansko, katoličko, pravoslavno i židovsko, ali su zbog efektnosti u naslovu završila tek tri.
Štoviše, kada nakon svega promotrimo njegovu skoro polustoljetnu karijeru s distance, možemo uočiti da se ona kretala u dva paralelna pravca, pri čemu se u jednom Bregović doista bavio afirmacijom vlastitih uvjerenja, a u drugom pazio da mu uvjerenja ne pokvare izglede za karijeru. I mora se priznati da je čitavo vrijeme uspijevao hodati po toj tankoj liniji prihvaćenosti u svim jugoslavenskim sredinama, poskliznuvši se često na ovu ili onu stranu, posebno tokom ratnih godina, ali nikad u tolikoj mjeri da bi to za jednu od strana bilo nepovratno. To, naravno ima zahvaliti već spomenutima pameti i talentu, ali i suštinski nekonfliktnom karakteru.
Stoga, kada je u pitanju njegova otvorena podrška nekom političaru ili političkom projektu, ostaje ključno pitanje doživljava li on sam sebe ozbiljno kad se u nešto takvo upusti, a potom i koliko ga ozbiljno doživljava publika kojoj je poruka namijenjena, odnosno birači? Povod za nastanak ovog teksta je njegova urnebesna podrška Vučiću, kojemu je ispjevao laude zbog posjete u bolnici i ponude da mu bude pri ruci na bilo koji način, sve kao izbjegavajući otvorenu sugestiju za koga bi trebalo glasati. Pri čemu je čitava priča toliko prozirna i posve jasno neće nikoga nagovoriti da podrži Aleksandra Vučića, ali ona se i nije zbog toga pojavila u javnosti. Što se tiče samog kandidata Bregović je tu da naglasi spektakularnost kiča u kampanji, koji je vrhunac imao s Vučićevim izlaskom iz frižidera na Pinku, te da podeblja podršku javnih ličnosti, koji su opet tu samo zato da ukažu na to kako političke i društvene stvarnosti nema izvan postojeće vlasti. Iz perspektive Bregovića, oportuno je biti uz najmoćnije figure u zemlji, u ovom slučaju na Vučićevoj strani, prije deset godina na Tadićevoj, a još nedavno u bliskom odnosu s SDA-ovim gradonačelnikom Sarajeva. No, da je samo do ovoga slučaj Bregović bio bi banalan i jednostavan za tumačenje, jer bi u motive bilo lako proniknuti. No, na nedavno održanim izborima u Bosni i Hercegovini je na zamolbu Alena Islamovića podržao Emdžada Galijaševića za gradonačelnika Bihaća, u neprepričljivom spotu, koji je uklonjen s YouTube-a, a iz kojeg je teško zaključiti je li Bregović ozbiljan ili se samo dobro zabavlja.
Što nas na koncu dovodi do možda i jedine prilike u kojoj se istinski izložio radi vlastitih uvjerenja, a to je spot i kampanja Saveza reformskih snaga Ante Markovića na prvim višestranačkim izborima u BiH, kada je prvi put uobličio taj koncept nekoliko religijskih baština Sarajeva. Od te zlosretne devedesete Bregovićeve političke ideje su doživljavale poraz za porazom, a karijera mu je gotovo proporcionalno rasla, što nas je dovelo do današnje situacije u kojoj se sve njegove javne aktivnosti svode na uobičajeno poslovanje ili na neku otvorenu zabavu, dok je o iskrenim uvjerenjima gotovo nemoguće i raspravljati.
I svi zadovoljni, jednako oni za koje se založio, kao i on sam. Zbog čega je tekst najbolje odjaviti s predivnom pjesmom s albuma ‘Uspavanka za Radmilu M.’: ‘Ako možeš zaboravi’.
Peščanik.net, 01.04.2022.
