S proljeća 1996. godine bio sam u Sarajevu prvi put poslije rata. Išao sam u četvrti razred gimnazije, a došao sam na državno prvenstvo iz fizike. Ranijih su godina državna takmičenja iz matematike i fizike organizirana u Zenici i Tuzli, a naše su sarajevske kolege na njih dolazili kroz tunel. Sad se, međutim, putovalo manje-više normalno i autobus je iz Travnika stigao do Sarajeva za manje od dva sata. Gledali smo, naravno, prizore iz Sarajeva na televiziji čitav rat, no ono što smo vidjeli kroz pleksiglas autobusnih prozora nije se moglo porediti s televizijskom slikom. Od Stupa do Pofalića šutke smo zurili u postapokaliptični pejzaž. Na PMF-u smo se “prijavili”, a zatim smo tramvajem otišli do centra. Pogled je bludio od kostura UNIS-ovih nebodera do skeleta zgrade Izvršnog vijeća. Sišli smo na stanici kod Glavne pošte. Ličila je na kulisu iz nekog filma o drugom svjetskom ratu. Poslije smo pokraj ruševine hotela Evropa stigli na Baščaršiju pa produžili do Vijećnice.

Kad se danas sjetim tog majskog dana najjasnije se sjećam Vijećnice. Ušao sam tamo prvi put. Bilo je rano poslijepodne, a kad sam izišao spuštao se mrak. Brzo je prošlo tih nekoliko sati, onako brzo kako vrijeme prolazi kad se čovjek udubi u dobru knjigu. Bili su mi vrući u glavi onomad Majstor i Margarita. Rukopisi ne gore, mislio sam, ali papir gori. Ubrao sam cvijet sa zida na kojem je nekoć bila polica s knjigama. Bašta, pepeo, rekao sam. Zapalio sam cigaretu. Ne znam da li su u plamenu Vijećnice izgorjeli i pojedini primjerci časopisa Yale French Studies za koji je pisao Richard Klein, no znam da njegova knjiga Cigarettes Are Sublime u Vijećnici nije izgorjela. Objavljena je, naime, 1993. godine. U svojoj knjizi Klein za cigarete veli da su uzvišene pozivajući se na Kanta za kojeg uzvišeno nije ni dobro ni lijepo, nego osjećanje neodvojivo od “jednog negativnog zadovoljstva”, osjećanje koje “kao ganuće ne predstavlja, kako izgleda, u aktivnosti uobrazilje nikakvu igru, već ozbiljnost.” Uzvišeno je izgledala Vijećnica tog poslijepodneva; sublimno.

U međuvremenu su “kružne ruševine” Vijećnice postale in mjesto. Tamo su svirani koncerti, postavljane izložbe, otvarani festivali. Tamo je Bernard Pivot snimio specijalno izdanje svoje famozne televizijske emisije. U tom istom međuvremenu su, međutim, izbrisani ostali ožiljci sa simboličke mape urbanog Sarajeva. Pamtim ambijentalne pozorišne predstave izvođene u ruševinama glavne sarajevske pošte i hotela Evropa. Pošta je već godinama ponovo pošta, a i Evropa će uskoro opet biti hotel. Vijećnica ostaje ruševina. Tornjevi novca blješte neonom, a jedina sarajevska ruševina je zgrada biblioteke.

Nije to čudno, ako se malo bolje razmisli, zapravo je i logično. Još od helenističke Aleksandrije biblioteka je simbol “sveukupnog ljudskog znanja”. A znanje danas u Sarajevu nije moderna roba, kao ni čitanje uostalom.

Prije par godina sam blizu Vijećnice sreo Alberta Manguela. Na samom kraju svoje Povijesti čitanja Manguel piše o fotografiji snimljenoj 1940. godine u londonskoj biblioteci uništenoj njemačkim bombama. Na fotografiji trojica ljudi čitaju knjige. Ovako kaže Manguel: “Oni ne okreću leđa ratu niti zanemaruju razaranja. Ne uzimaju knjige bježeći od života. Pokušavaju da opstanu boreći se u neravnopravnim okolnostima. Potvrđuju opće pravo na pitanje; pokušavaju još jednom – među ruševinama, kroz zapanjujuću spoznaju koju čitanje ponekad pruža – da dopru do razumijevanja.”  

Samo par mjeseci poslije uništenja Vijećnice Semezdin Mehmedinović je u Sarajevo Bluesu primijetio kako je ovdašnjim književnicima i intelektualcima kafana Doma pisaca uvijek bila važnija od Vijećnice. Ipak, oni koji u knjigama ne pokušavaju doprijeti do razumijevanja ni u kafanama neće uspjeti kužiti svijet. I zato je Mehmedinović u pravu: sa ratom se ništa nije izmijenilo. Danas, kao i prije šesnaest-sedamnaest godina, oni što se zovu intelektualcima šutke se sklanjaju od moralne obaveze da barem kažu kako neke stvari ipak nisu uredu.

Tako spaljena Vijećnica s pravom biva simbolom i ratnog i poslijeratnog Sarajeva. Rat ju je spalio, a takozvana tranzicija nije ju uspjela obnoviti. Djeca rođena u godini uništenja Vijećnice već su srednjoškolci. Teško je vjerovati da će kao studenti imati priliku učiti u Vijećnici.

BH Dani, 31.08.2007.

Peščanik.net, 31.08.2007.

TEMA – SARAJEVO