Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Desetak dana pre izbora, A. Vučić je osvojio ugledne nedeljne novine. Slikali su ga za naslovnu stranu, odgovarao je na važna pitanja koja mu je nežno postavljao Milan Ćulibrk. I nije odgovorio ni na jedno. Šta se zaista dogodilo sa NIN-om saznaćemo uskoro, ali za početak ovog teksta, iz intervjua pozajmljujem rečenicu: „Ne razmišljam o Dačiću kao premijeru.“

O Dačiću kao premijeru razmišlja Dačić, pionir, pa zatim omladinac i danas veteran crveno-crne koalicije. Taj savez, nastran već na prvi pogled, traje toliko dugo uz ostalo i zbog toga što je neprirodan. A samim tim i logičan zbog zajedničkog učešća u zločinačkim poduhvatima. Srbija je zemlja kojom još vladaju Šešeljevi i Slobini kuriri.

Znajući svoje udavačke potencijale, Dačić računa na sve izborne ishode. On se ne usteže da pretrči na bilo koju stranu. U praktičnoj ljubavi prema crnom, napravio je kraću pauzu u doba Borisa Tadića. Čak su se njih dvojica ritualno pomirili i oprostili uzajamne grehe; Tadić je amnestirao svog (neprirodnog) partnera i ostavio po strani skoro čitavu mračnu istoriju partije iz koje je Ivica Dačić oprezno zakoračio u demokratiju.

To je samo jedna etapa koja pokazuje da je Dačić skoro uvek bio na vrhuncu svoje prosečnosti, trudeći se da iz toga dobije više od onoga što se može. Takvim nastupom u kome ima prilagodljivosti, pritvornosti, prevrtljivosti i lukavosti, uspeo je da postane premijer u naprednjačkoj vladi, u kojoj je svu vlast imao A. Vučić. Svejedno, kao protagonista „meke moći“, Dačić je bio idealna podrška svom potpredsedniku, najpouzdaniji pomoćnik svom pomoćniku.

Bilo je važno da se u svim vremenima SPS nekako održi u stanju pouzdanog opstanka, to jest sa izbornom podrškom između 7 i 12 procenata. To je znatno iznad cenzusa a daleko ispod potrebne snage za siguran opstanak. Ali je idealno za postizborne ponude i potražnje u krpljenju pobedničke koalicije. Čak i kad je SNS imao dovoljno poslaničkih mesta da samostalno sastavi vladu, Dačić je našao svoje adute za koketiranja i flertove, uvek na granici koja mu je obećavala ponude i jedne i druge strane.

U svoje vreme, Novica Tončev je opisao naprednjake kao nasilnike, rekavši da od njih ne može da se živi u Surdulici. Dačić se odmah izvinio A. Vučiću, uz obećanje da se tako nešto neće ponoviti. Ali, ipak se ponavljalo i postalo jasno da u toj napornoj vezi nema ljubavi. Osećanja je pokazivao samo Dačić, tvrdeći da je Vučić konačni izabranik socijalista, da je njima mesto jedino uz njega. U takvim prilikama on nije skrivao usiljeno divljenje pred velikim delom A. Vučića. Nije bilo moguće oceniti da li je takva očaranost bila iskrena. Izgleda da nije, i ne bi bilo u Dačićevom stilu da jeste.

I pred ove izbore Ivica Dačić je izašao sa sloganom koji govori da on ponovo želi da bude premijer. Jednom već postao predsednik vlade javno se kandidujući za to mesto.

Moguće je da udavači sreću kvare mangupi iz familije. Na nekoj pijanoj zabavi u Blacu, čuo se stari posprdni hit pogodan za terevenke i izražavanje slobodnog muzičkog uverenja. Neki socijalista na položaju, zapevao je najglasnije što može Vučiću pederu, a onda je to prihvatilo celo uvaženo društvo. Tu je bilo i naprednjaka, ali nema dobrih dokaza da i oni nisu pevali.

Dačić se duboko poklonio i izvinio, rekavši da će pevač biti smenjen i da se slična stvar neće ponoviti. Snimak te muzičke numere postavio je na mreže i predmet ismevanja lično.

Ponovo su naprednjaci progovorili sve najgore o socijalistima, u smislu da njih nigde ne bi bilo da ih „predsednik ne vuče…“. A i on lično je analizi te podaničke pesme posvetio nekoliko rečenica u istorijskom intervjuu NIN-u: „ Jel vi verujete da je moguće da vam ljudi iz opštinskih odbora pevaju ’Vučiću pederu’, a da to nema veze sa atmosferom koja je kreirana u stranci. Naravno da je to nama jasno. Jer niste čuli ni Dačiću, ni Ružiću, ni Zagrađanine, ni Tončevu pederu, niti bilo šta slično. Niti ćete da čujete…“

Nervozni A. Vučić je naslutio da socijalistima raste rejting, negde do gornje granice njihovih mogućnosti. Izborno podbacivanje SNS-a omogućuje Dačiću još jedno preudavanje i lagodno pretrčavanje na drugu stranu. Mada on tvrdi da je veran i da ostaje samo sa Vučićem, da zajedno nastave izgradnju Srbije.

Takve izjave vernosti tipične su za Dačića. Da je izgovarao jedino ono što namerava da uradi, davno bi propao.

Ma koliko izgledao kao laka meta sirovih naprednjaka, Dačić se mirno sprema za postizborno stanje u kome će možda biti tesno. Njegovi potencijali tada prestaju da budu koalicioni i postaju ucenjivački.

Negde iz te sfere i potiče pogrdna pesma Vučiću u Blacu. Socijalisti imaju svoju estradnu sekciju u kojoj je Dačić prvi glas. Hoće li se tamo pevati ode ili rugalice, zavisi pre svega od toga koliki će biti miraz, odakle dolaze prosci i koja je cena časti udavače.

Peščanik.net, 08.12.2023.

Srodni link: Dejan Ilić – Intervju s vampirom


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)