Od aprila do augusta 1992. godine živio sam u Zagrebu, u naselju Špansko, formalno kao izbjeglica, sa žutim “izbjegličkim kartonom” kao zvaničnom legitimacijom. Nisam se, međutim, iz najmanje dva razloga, osjećao kao izbjeglica: imao sam se kamo vratiti, a i u mom životu kod amidže u Zagrebu nije bilo tipične izbjegličke neimaštine i neizvjesnosti. Nije bilo pristojno osjećati se izbjeglicom kad su na tek koju stotinu metara od zgrade u kojoj sam tada živio, u nekakvim oronulim barakama, bile smještene prave izbjeglice, iz Vukovara, a kasnije i iz Posavine. Bilo je, dakle, proljeće i ljeto, kad nisam čitao, igrao sam nogomet s vršnjacima iz susjedstva. Obično bismo igrali “Bosanci” protiv “Hrvata”, s tim što su među Bosancima, osim mojih rođaka i mene, igrali isključivo Posavljaci, dječaci iz Dervente i Odžaka. S ruba travnjaka naše je utakmice redovito pratila izbjeglička “mala raja”, dječarci od šest, sedam, osam godina, koji bi jedva dočekali da poslije nas i sami zaigraju “Bosanci” naspram “Hrvata”.

Bio je jedan dječačić iz Dervente koji je igrao nevjerovatno dobro. Nije, mislim, još ni u školu bio pošao, a bio je bolji i od onih iz četvrtog i petog osnovne.

Ne sjećam se kako se zvao, nemam pojma šta se s njim zbilo, no sjetio sam ga se prošle sedmice nakon što je Milorad Dodik u razgovoru za bh. izdanje Večernjeg lista izjavio da na Evropskom nogometnom prvenstvu navija za Hrvatsku. Rekao je Dodik i da je imao ulaznicu za utakmicu Hrvatska – Austrija te da je želio lično otići na stadion i uživo bodriti svoje ljubimce, no da je zbog skorašnjih polemika sa Stipom Mesićem to smatrao neprimjerenim. I opet se na sirotog Dodika, a zbog spomenute izjave, digla kuka i motika. Sarajevski komentatori su ga iznapadali, a u zagrebačkom Jutarnjem listu cinično su ga citirali u rubrici “izjava tjedna”. Ja, međutim, ne mislim da se Dodik na ovaj način “ulizuje” hrvatskoj javnosti. Posve je, naime, prirodno da on navija za nogometnu reprezentaciju Hrvatske. Dosta Bosanaca simpatizira Švedsku zbog Zlatana Ibrahimovića, rođenog usred Švedske, u Malmöu, a zarad činjenice da mu je otac iz Bijeljine. Zašto onda Dodik ne bi navijao za reprezentaciju u kojoj je jedan od najboljih igrača rodom iz srca Republike Srpske. Vedran Ćorluka, stameni odbrambeni igrač Manchester Cityja, bio je možda i najbolji hrvatski reprezentativac na ovom prvenstvu, jedini koji je sve četiri utakmice izvrsno odigrao. Ćorluka se rodio u Derventi, a Vojska Republike Srpske ga je kao šestogodišnjaka zauvijek protjerala iz rodne grude. Dječak kojeg se sjećam iz Španskog vjerovatno nije Vedran Ćorluka, no i mogao bi biti. Da vojska Dodikove “trajne kategorije” nije malog Vedrana istjerala s posavske ravnice, teško da bi on ikada dospio do najjače svjetske nogometne lige s jedva dvadeset godina. Kad navija za Hrvatsku, Dodik samo ističe doprinos Republike Srpske u nogometnom uspjehu Republike Hrvatske!

Istini za volju, nije nogomet jedini sport čijem je napretku u Republici Hrvatskoj Republika Srpska dala nemjerljiv doprinos. Najbolji hrvatski tenisač, poslije Gorana Ivaniševića, rođeni je Banjolučanin – Ivan Ljubičić. Tenisom se počeo baviti još u rodnom gradu, no s porodicom je morao napustiti Republiku Srpsku kao žrtva iste politike koja je otjerala i Vedrana Ćorluku. U Hrvatskoj je, usprkos teškim uvjetima, uspio izbrusiti svoj talent i postati jedan od najboljih svjetskih igrača tenisa, na ponos i čast svojoj novoj domovini. Olako se, međutim, zaboravlja važnost mudre i promišljene podrške Republike Srpske hrvatskom sportu, u ovom slučaju tenisu, jer bi bez strateški planiranog “izmještanja” Ljubičićevih teško moglo doći do ovako briljantne karijere. Nije Republika Srpska bez zasluga ni kad je riječ o “kraljici sportova”, o atletici, dakle, tačnije o bacanju kugle u Hrvatskoj. Svjetski juniorski prvak u bacanju kugle, koji je zlatnu medalju osvojio pod hrvatskom zastavom, zove se Edis Elkasović i rođen je u Kozarcu. Vojska Republike Srpske i bliske joj paravojne formacije spalile su Edisovo rodno mjesto, stanovnike mu pobili, protjerali i zatvorili u koncentracione logore, a on je završio u Hrvatskoj, počeo se baviti atletikom, dobio hrvatsko državljanstvo i postao svjetski šampion. U rodnom bi se Kozarcu eventualno bavio bacanjem kamena s ramena, no definitivno ne bi bio u mogućnosti ozbiljno trenirati bacanje kugle. Humano rukovodstvo Republike Srpske, Dodikove “trajne kategorije”, procijenilo je da velikom sportskom talentu treba dati priliku da se razvije, bez obzira na kolateralnu štetu, i pobrinulo se da Elkasović trajno ode nekoliko stotina kilometara na zapad.

Vrijedi na kraju, makar usput i ukratko, podsjetiti također na doprinos Republike Srpske kulturi Republike Hrvatske, recimo, u oblasti filma i popularne muzike. Najistaknutiji hrvatski filmski producent Boris T. Matić rođen je u Doboju, a najbolji autor u oblasti popularne muzike sa stalnim prebivalištem u Republici Hrvatskoj je Brčak Edin Osmić, poznat kao Edo Maajka. To što im je obojici danas prebivalište u Hrvatskoj posljedica je djelovanja vojno-sigurnosnih institucija Republike Srpske u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ovih pet-šest primjera samo su vrh ledenog brijega, kako se to kaže. Mnogo je još imena i sudbina koje je Republika Srpska “poslala” u Republiku Hrvatsku, a koji su tamo postigli nesvakidašnje rezultate u najrazličitijim disciplinama ljudskog djelovanja.

Stvarno su nezahvalni ti Hrvati (uz časni izuzetak Denisa Kuljiša); premijera Milorada (koji u godinama nastanka Republike Srpske nije bio na vlasti, no danas ponosno čuva njezine tekovine) samo što ne proglasiše persona non gratom, umjesto da mu (kao osobi koja predstavlja entitet koji im je toliko pomogao) zapjevaju Danke, Dodik!

 
BH Dani, 27.06.2008.

Peščanik.net, 28.06.2008.