Zamisao o „humanitarnoj intervenciji“ koja stoji iza odluke da se napadne Libija predstavlja jedno od centralnih uverenja našeg doba.

Ona deli ljude. Neki u njoj vide plemenitu, interesno neopredeljenu upotrebu zapadne moći. Drugi je vide kao paravan za novu vrstu liberalnog imperijalizma.

Ispričaću vam priču o tome kako je ova ideja nastala i kako se ukorenila u glavama jedne generacije liberalno orijentisanih ljudi u Evropi i Americi.

To je priča o generaciji razočaranoj u tradicionalnu politiku moći. Ovi ljudi su verovali da mogu da preskoče stare, korumpirane strukture vlasti i direktno se povežu sa nevinim žrtvama rata širom sveta.

To je bio veliki utopijski projekat započet sredinom šezdesetih, koji je procvetao i proširio se čitavim svetom. Ali devedesetih godina, taj je projekat deformisan upravo onim što je on trebalo da prevaziđe – zapadnom politikom moći.

A sama ideja skončala je u najgorim mukama u eksploziji u jednom bagdadskom hotelu 2003. godine.

Sada smo svedoci povratka tog sna u avetinjskom, mlitavom obliku – gde su odlučnost i nada ustupile mesto nervoznoj uznemirenosti.

Ova savremena faza humanitarnih intervencija otpočela je 1968. sa ratom u Bijafri. To je fascinantan istorijski trenutak, jer je upravo tada konstruisan koncepcijski okvir – savremeni filter kroz koji posmatramo sve humanitarne tragedije.

Istočni deo Nigerije proglasio je nezavisnost i nazvao svoju novu državu Bijafra. U odgovor na to, nigerijska vojska napala je pobunjeničku vladu. Sve je krenulo naopako za Bijafrance, ali na Zapadu nikog nije bilo briga. A britanska vlada je zadovoljno prodavala oružje Nigerijcima.

Ali onda je vlada Bijafre pronašla vrlo čudnu PR firmu u Ženevi, pod nazivom MarkPress, koja je sebi postavila cilj da izmeni percepciju Evropljana o tom ratu.

Otkrio sam sjajan dokumentarac u arhivi BBC-a, koji pokazuje šta se zatim desilo. Snimljen je u prostorijama ove PR kompanije i sastoji se od razgovora sa ljudima zaduženim za kampanju.

Dokumentarac pokazuje kako su ti ljudi pretvorili jedan rat, koji su ljudi doživljavali kao običan politički sukob u dalekoj zemlji, u nešto žalopojno i dramatično.

Rat je postao moralna bitka između zlih političara u Nigeriji – podržavanih od strane ciničnih i korumpiranih političara u Londonu, koji su im prodavali oružje – i nevinih žrtava gladi koje je doneo rat.

Evo jednog inserta:

Britanske novine su potpuno nasele. Rođen je novi pokret. Pokretač mu je bila moralna srdžba, raspaljena gađenjem prema staroj britanskoj političkoj klasi, koja je produžavala patnju ljudi prodajom oružja.

Pridružile su se i poznate ličnosti. Održan je dvodnevni štrajk glađu na trgu Pikadili cirkus za Božić. Evo nekoliko kadrova iz televizijskog priloga. Šta se tu zaista događalo najbolje ilustruje plakat BITKA ZA BRITANIJU 1940 – BIJAFRA ’69.

Sukob se prekrajao za šablon koji će definisati čitav ovaj pokret. To je bio Dobar rat. Opravdani otpor zlu, u ime zaštite svih nevinih žrtava, gde god one bile u svetu.

Baš kao borba protiv fašizma u Drugom svetskom ratu.

Ali Bijafra je otkrila i užasne opasnosti ovakvog pojednostavljivanja ratova – i one će nastaviti da prate humanitarni pokret.

Ovo je insert iz emisije Timewatch o Bijafri, emitovane početkom devedesetih. U emisiji novinari govore kako su nastavili posao Bijafrine PR agencije. Stvorili su novu sliku koja će definisati buduće izveštavanje svih humanitarnih kriza – sliku izgladnelog deteta.

Ali u emisiji se izlažu i ubedljivi dokazi da je pomoć, koja je usledila nakon izliva saosećanja proisteklog iz ovih slika, izazvala jednu nepredviđenu posledicu. Produžila je besmisleni rat za 18 meseci – i tako sudelovala u ubistvu stotina hiljada ljudi.

Mnoge humanitarne organizacije ovo poriču. Ali u emisiji govori i jedan od vođa bijafranskih pobunjenika, pukovnik Odžukuvu, koji jasno kaže da je devizama dobijenim od ovih organizacija kupovao oružje potrebno za nastavak borbe.

U Bijafri je rođena nova ideja o tome kako spasiti svet. A njen tvorac je bio mladi francuski lekar po imenu Bernar Kušner.

Kušner je radio za Crveni krst u Bijafri, ali bio je zgrožen odbijanjem Crvenog krsta da objavi podatke o genocidu koji je sprovodila vlada Nigerije.

Isto kao što Crveni krst nije objavio strahote koje su njegovi radnici videli u nacističkim koncentracionim logorima u Drugom svetskom ratu, insistirajući da on ostane „neutralan“.

Kušner je dao ostavku i vratio se u Pariz, gde je osnovao novu humanitarnu organizaciju pod nazivom Médecins Sans Frontières (Lekari bez granica). Biti neutralan, tvrdio je Kušner, zapravo znači sudelovati u zločinu. A MSF nikad neće sudelovati. Ta organizacija će stajati uz žrtve.

Evo Kušnera, koji objašnjava šta je uradio:

Kušner – i mnogi drugi osnivači MSF-a – bili su revolucionari marksističke ili maoističke orijentacije, ali su se razočarali u takve utopističke vizije. I sada su osmišljavali nove oblike za staru politiku oslobođenja trećeg sveta.

To je bilo oslobođenje koje, kako su oni verovali, nadilazi podele na levicu i desnicu, i umesto toga spasava pojedince od užasa totalitarizma, bio on levičarski ili desničarski.

Oni neće biti neutralni. Oni će se uvek opredeliti za jednu stranu. Ali to će biti strana žrtava – pošto su žrtve neutralne.

Njihov prvi slogan je bio: „Nema dobrih i loših žrtava.“

Kušner je 1979. godine upriličio dramatičnu demonstraciju ovog uverenja. Iznajmio je brod za spasavanje vijetnamskih izbeglica, koje su bežale od vladajućeg komunističkog režima u Vijetnamu.

Levičari – i mnogi liberali – bili su šokirani. Pošto su to bile „loše žrtve“. Žrtve plemenitih antiimperijalista koji su pobedili Ameriku.

Ali Džoan Baez ga je podržala.

Evo inserta iz jednog filma s početka osamdesetih, koji govori o spasavanju izbeglica. Snimljen je na Kušnerovom iznajmljenom brodu. Iz filma se stiče jasna slika o Kušnerovoj odučnosti i uverenjima.

U filmu postoji jedna sjajna scena, kad brod MSF-a pristaje u luku jednog malog ostrva. Evropljani plačući izlaze na mol, dok im hiljade napuštenih izbeglica aplaudira kao herojima.

U isto vreme, dok je humanitarni pokret rastao, na vlast su se uspinjali novi tirani koji će kasnije postati glavne mete ovog novog idealizma.

Mnogi od njih – poput Pola Pota, Sadama Huseina i Moamera Gadafija – takođe su, na čudan način, bili proizvod propasti komunističkog sna. Kao i Kušner, i oni su pokušavali da prekomponuju revolucionarnu teoriju – ali je u njihovom slučaju ishod bio užasan.

Pronašao sam jedan dokumentarac iz 1976, koji prati Moamera Gadafija dok se ovaj šeta i vlada Libijom.

Jedna od najupečatljivijih scena je ona sa njegovim roditeljima, koji su još uvek živeli pod šatorom u pustinji. Gđa Gadafi objašnjava kako joj je sin rekao da oni moraju ostati u svom starom šatoru dokle god i poslednji Libijac ne dobije odgovarajući smeštaj u savremenom stanu.

Pitam se da li su ikada izašli iz šatora.

Dokumentarac jasno pokazuje koliko je Gadafijev režim represivan i brutalan. Kako je utamničio i mučio hiljade svojih protivnika.

Ali onda sledi fascinantan zaokret. Novinar pita Gadafija zašto je poslao libijske vojnike da se bore sa Palestincima protiv Izraela, i zašto je poslao libijske agente da svrgnu egipatskog predsednika Sadata.

Odgovarajući na pitanje, Gadafi počinje da objašnjava kako zemlje poput Libije imaju dužnost da intervenišu u drugim državama gde narod trpi ugnjetavanje autokrata i represivnih vlada – i da takve zemlje moraju da oslobode ove narode. Tu spada i oslobođenje Egipta i Tunisa.

Ali, kaže on, to znači i da političari poput njega imaju pravo da pomažu Irskoj republikanskoj armiji u Severnoj Irskoj. Pošto njih ugnjetava britanska vlada.

I oni su žrtve.

Gadafi je zastupao čudnu, izvrnutu sliku teorije koju su razvijali Kušner i drugi bivši levičari u Evropi.

Jer i oni su se kretali prema ideji „oružane intervencije“.

Tokom osamdesetih, humanitarni pokret je doživeo procvat – pre svega u Avganistanu. Ali je u Avganistanu naišao i na veliki politički problem.

Ljudi iz organizacije koju su sada zvali „pokret lekara“ zaputili su se u planine da pomažu žrtvama sovjetskih napada. Ti ljudi su bili hrabri i odvažni i spasli su život mnogim avganistanskim civilima.

Ali pomagali su i mudžahedinima. Prema teoriji humanitarnog pokreta, ovo je bilo u redu. Mudžahedini su pružali otpor sovjetskom totalitarizmu. To su bile žrtve koje su pružale otpor, pa je bilo moralno ispravno pružiti im pomoć.

Ali drugi nisu na to tako gledali.

Ovo je snimak suđenja održanog u Kabulu 1983. godine. Optuženi je francuski doktor, koga je zarobila avganistanska vojska.

Ime mu je Filip Ogojar. Radio je za Aide Medicale Internationale – što je bila još jedna verzija Lekara bez granica. Suđenje je apsurdno – i u skladu sa tradicijom komunističkih montiranih procesa, lekar čita „priznanje“ i potvrđuje da je „sarađivao sa kontrarevolucionarnim banditima“.

Ali jedan deo priznanja bio je i istinit i neugodan za sve bivše marksiste i maoiste u humanitarnom pokretu. Mudžahedine kojima su pomagali, podržavali su, finansirali i naoružavali Amerikanci. Što je značilo da oni promovišu američki globalni imperijalizam.

Uzgred, ove kadrove je snimio moj idol, kamerman Erik Duršmid. To je najbolji kamerman u istoriji BBC-a, a ja u svojim filmovima redovno koristim njegove snimke.

Ali u pomoć su im priskočili francuski filozofi. Oni su smislili teoriju prema kojoj saradnja sa američkom vojnom silom ne mora da bude loša. U stvari, ako bi humanitarci uspeli da zauzdaju američku vojnu silu, mogli bi da je upotrebe za revolucionarno menjanje sveta.

Filozofe je predvodio jedan bivši maoista po imenu Andre Gluksman. On se okrenuo protiv levice i razvio sopstvenu teoriju, koju je nazvao „antitotalitarizam“. Evo jedne slike Gluksmana u trenucima odmora, iz 1978.

Ali on nije bio sam. Gluksman je pripadao grupi intelektualaca formiranoj krajem sedamdesetih u Francuskoj. Zvali su se Novi filozofi. Oni su Bernara Kušnera doživljavali kao akcionog junaka koji njihove ideje sprovodi u praksi. Drugi istaknuti član bio je glamurozni Bernar Anri Levi. Evo njegove slike, sa zanimljivom frizurom.

Gluksman je jasno postavljao stvari. Sve što je ugnjetavalo ljude širom sveta, zvao je „Aušvic“. Čak je i glad bila „Aušvic“.

Bilo je to povampirenje duha Drugog svetskog rata.

Gluksman je zatim rekao da ljudi koji imaju moć imaju i pravo da intervenišu u drugim zemljama i spreče „Aušvice“. Tu je spadala i američka moć.

Možda moć jakih, govorio je on, nije uvek ugnjetačka. Ako se upotrebi ispravno, ona može da oslobodi potlačene.

I to nije – tvrdio je Gluksman – samo medicinska pomoć. Tu spada i „oružani otpor“.

Zatim se desio masakr u Srebrenici u julu 1995. – što je, po svemu sudeći, dramatično dokazivalo Gluksmanovu teoriju.

Kada je 1992. otpočela kriza u Bosni, humanitarne organizacije i Ujedinjene nacije došle su da pomognu žrtvama srpske agresije.

Ali ubrzo su počele da shvataju da ih zapadne države koriste za obuzdavanje krize u koju političari nisu hteli da se mešaju.

Novinar Dejvid Rif je napisao:

Zamisao je bila jednostavna, prosta i brutalna. Umesto političkog delovanja, pojačanog uverljivim pretnjama vojnom silom, zapadne sile su
pokrenule masovnu humanitarnu akciju, da ublaže najgore posledice sukoba koji su želele da obuzdaju. ‘Obuzdavanje putem humanitarne
pomoći’, kako je to nazvao jedan zvaničnik UN.“

A onda su se u Srebrenici okupile hiljade izbeglica, misleći da su pod međunarodnom zaštitom. Ali kada su srpske snage predvođene generalom Mladićem ušle u enklavu, vojnici Ujedinjenih nacija nisu ništa učinili. Obećanje o zaštiti samo je pomoglo Srbima da pobiju preko 8000 ljudi.

Ovo je insert iz jednog sjajnog izdanja Panorame o tom masakru. Tu su i kadrovi iz čuvenog snimka jednog srpskog kamermana, snimljeni na dan masakra. Snimak je čuven po tome što je kamerman navodno izbacio kadrove koji prikazuju ubistva.

Ali iz snimka se stiče dobar utisak o nemoći holandskih vojnika. To je dokument o užasnom trenutku moralne slabosti.

Na početku snimka vidimo hiljade Bošnjaka koji beže iz Srebrenice, misleći da će u kampu Ujedinjenih nacija, smeštenom izvan grada, biti bezbedni.

Jedan od specijalnih izaslanika UN u Bosni, Hoze Marija Mendiluče, shvatio je da je Gluksman imao pravo:

Na fašizam se ne odgovara humanitarnim pošiljkama. Samo ako prestanemo da budemo neutralni prema ubicama i žrtvama, ako donesemo odluku da podržimo Bosnu u borbi za život protiv fašističkog etničkog čišćenja, moći ćemo da pomognemo da ostaci ove zemlje, i naša sopstvena savest, prežive.“

Zatim je, nekoliko meseci kasnije, američko ratno vazduhoplovstvo – pod komandom NATO – upotrebljeno da prisili Srbe na mirovne pregovore. Skoro niko se tome nije usprotivio. To je bio Dobar rat, u kojem su se ujedinili humanitarni levičari i njihov nekadašnji imperijalistički neprijatelj – Amerika.

Iz Srebrenice je proistekao čudan novi hibrid – humanitarni militarizam, koji je devedesetih očarao čitavu generaciju evropskih levičara.

Još od propasti levice početkom osamdesetih, ti ljudi su tragali za novom vizijom promene sveta na bolje. Sada su je pronašli – bila je to vizija humanitarizma koji ima moć da ispravi nepravde u svetu, umesto da ih samo ublažava.

Imali su čak i podršku francuskih filozofa.

Jedan od pripadnika te generacije koga je vizija najviše opila bio je Toni Bler, i on je 1999. bio zaslužan za trenutak najvećeg trijumfa ovog humanitarizma.

Ovo su snimci Tonija Blera, koga u maju 1999. na Kosovu dočekuju kao heroja. Bler je ubedio neodlučnog Bila Klintona da se priključi NATO bombardovanju da bi se zaustavili srpski zločini na Kosovu. On je odlučio da istraje, čak i kad je izgledalo da taktika ne uspeva.

Scene Blerovog dolaska i govora u izbegličkom kampu na makedonskoj granici su neverovatne. One beleže vrlo važan trenutak u novijoj istoriji. Pratite pažljivo njegovo lice, dok se probija kroz ekstatičnu gomilu koja skandira: „Toni, Toni, Toni“, i shvatićete zašto je četiri godine kasnije poveo Britaniju u rat u Iraku.

Snimak je takođe i jezivo podsećanje na kadrove dolaska Kušnera i ostalih lekara na ostrvo u Južnom kineskom moru, u akciji spasavanja vijetnamskih izbeglica, tačno dvadeset godina ranije.

To je bio trenutak pobede i za Bernara Kušnera. On je postao šef prelazne administracije na Kosovu – i postavio je sebi cilj da tu stvori novu demokratiju.

Mnogi njegovi pomoćnici bili su šezdesetosmaški levičari-revolucionari. Čak se i jedan zapovednik NATO borio na ulicama Pariza.

Ali Kušner je ubrzo shvatio da i žrtve mogu da budu zle. Na Kosovu su živele brojne etničke grupe:

Albanci muslimanske veroispovesti
Srbi pravoslavci
Srbi katolici
Egipćani muslimanske veroispovesti, koji su govorili srpski
Romi hrišćani, koji su govorili albanski – Goranci
Pa čak i – prosrpski orijentisani Turci, koji su govorili turski.

Svi oni su imali neraščišćene račune jedni sa drugima – što znači da su istovremeno bili i žrtve i tlačitelji. Postalo je očigledno da ako se otarasite zla, to ne znači da će trijumfovati dobro. A to je postalo strahovito jasno u Iraku 2003.

Kušner i ostali humanitarci nisu svesrdno podržavali invaziju. Nisu verovali Bušovoj vladi i počeli su da sumnjaju da njih i njihove ideje upotrebljavaju kao paravan. Ali istovremeno su verovali u uklanjanje Sadama Huseina, jer je to bila prilika da se milioni ljudi oslobode jednog „fašističkog“ tiranina.

Nakon invazije, mnogi Kušnerovi kosovski saradnici otišli su u Bagdad da organizuju misiju Ujedinjenih nacija. Predvodio ih je drugi humanitarac, Brazilac i biši levičar iz šezdesetih, Serđo Vijera de Melo.

Za glavni štab su odredili jedan hotel u istočnom delu Bagdada. Ali 19. avgusta – usred konferencije za štampu – desilo se ovo.

Ogroman kamion-bomba parkiran je odmah ispod prozora de Melove kancelarije. Ubijeni su on i još 21 osoba.

Niko ne zna zasigurno ko je bio odgovoran za napad, ali je jasno da su mete bili de Melo i humanitarci.

Mnogi iz humanitarno-intervencionističkog pokreta doživeli su napad na hotel kao početak kraja njihovog sna. Jer ovaj događaj je dramatično ilustrovao koliko su bili naivni. Pokret je rođen u Bijafri, pošto je grupa mladih idealista želela da pobegne od stare korumpirane politike moći. Da bi to uradili, morali su da stvore pojednostavljenu sliku sveta, gde se vodi moralna borba između dobra i zla.

Verovali su da će, ako unište zlo – oslobađajući žrtve tiranije – automatski uslediti dobro.

Ali problem sa ovom uprošćenom percepcijom jeste činjenica da oni nisu imali kritički okvir u kojem bi procenjivali „žrtve“ kojima su pomagali. A bombaški napad u Bagdadu potvrdio je da su neke žrtve zaista loše – i da su akcije humanitaraca možda doprinele da se oslobodi druga vrsta zla.

Ova istina je postala očigledna i na Kosovu.

Prošle godine je jedan švajcarski tužilac podneo izveštaj Savetu bezbednosti, u kojem se navodi da premijer Kosova, Hašim Tači, nije samo mafijaš, ubica i trgovac drogom, već i da je povezan sa grupom ljudi koji su ubijali srpske zatvorenike, a zatim prodavali njihove organe za ilegalne transplantacije.

Hašim Tači negira ove optužbe.

Takođe se tvrdi da je g. Tači organizovao izbornu krađu „industrijskih razmera“ na nedavno održanim izborima.

Ali ima još mnogo onih koji veruju u san.

Samanta Pauer je radila kao novinarka u Bosni, i bila je bliska prijateljica Serđa de Mela. Ona je sada specijalni savetnik predsednika Obame. Pauer je strastveni zagovornik humanitarnih intervencija – po svemu što znamo, upravo je ona ubedila neodlučnog predsednika Obamu da interveniše u Libiji.


Bernar Kušner je takođe podržao ovu intervenciju.

Ali opšti stav prema povratku starog sna o oružanoj intervenciji karakterišu zabrinutost i nervoza. Pre svega zato što shvatamo da nam humanitarna intervencija ne nudi politički odgovor na pitanje kome pomažemo u Libiji – pa stoga i ne znamo kakve će biti prave posledice našeg delovanja.

Čak iako nam instinkt nalaže da pomognemo onima koji se bore protiv Gadafija, to više nije dovoljno da bismo sukob razumeli kao sukob dobrica i zloća. Jer upravo je ovakvo pojednostavljivanje dovelo do nerealnih fantazija o tome protiv koga se borimo u Avganistanu i Iraku.

Ove fantazije i danas opstaju, a naši lideri ih se drže – jer one pružaju iluziju da smo mi ti koji vuku konce.

Ali francuski filozofi su još uvek vrlo glasni. Evo Bernara Anrija Levija u emisiji Newsnight, gde tvrdi da je pomogao predsedniku Sarkoziju da donese odluku za intervenciju u Libiji.

Dok ga posmatramo – stičemo utisak da gledamo nešto vrlo neobično, jednu simplifikaciju sveta koja je u dobroj meri proizvod čudnog istorijskog trenutka.

Otprilike kao i Levijeva frizura.

bbc.co.uk, 28.03.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.04.2011.

KULTURA MIRA I NENASILJA
NAŠ TERORIZAM
SREBRENICA