Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Ja i dalje verujem da univerzitet mora biti kolevka kritičke misli u jednoj državi. I još uvek se nadam da nismo zaboravili svoje zadatke – školovati stručnjake, ali i vaspitavati odgovorne građane koji će otvorenih očiju i jasnog glasa ustati protiv laži, zamajavanja, gušenja sloboda, diktature… Strepim od pomisli da smo zaboravili na sopstvenu društvenu i političku odgovornost. Možda je vreme da se podsetimo univerziteta – profesora, asistenata i studenata – od pre samo par decenija i uporedimo, na sopstvenu sramotu, stanje akademskog duha nekada i sada.

Već od kraja osamdesetih godina prošlog veka, a neki će reći od osme sednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, 1987. godine, počinju da se podižu glasovi koji ukazuju na kršenje autonomije univerziteta, a pre svega zbog mešanja CK u kadrovska pitanja na univerzitetima. Ni najmanje ne iznenađuje činjenica da je grupa profesora Beogradskog univerziteta, koja je ubrzo označena kao antirežimska, ujedno bila i većinski antiratno orijentisana u atmosferi narastajućeg međuetničkog konflikta i ubrzanih priprema režima za nastupajuće ratove. Milošević je, naravno, nepogrešivo locirao univerzitet kao faktor koji mu može značajno pokvariti planove za homogenizaciju Srbalja na putu ka osvajanju potpune i ničim sputane diktature, adekvatno uvijene u šarene folije nacionalizma i ksenofobije. Zapravo, tada je započeo projekat „ubijanja“ univerziteta, koji će, u izvedbi Miloševića, Šešelja, pa i mladog Vučića, potrajati desetak godina.

Nije proteklo puno vremena do početka otvorenih pobuna na fakultetima. Razlozi su bili duboko politički – antirežimski, motivisani mobilizacijama, sankcijama i opštim beznađem koje se poput lavine strovalilo na mlade generacije. Prvi studentski protesti, organizovani 1992. godine, nisu doveli do smene vlasti, ali su imali otrežnjujući efekat na same studente – buđenje svesti o tome da mogu biti veoma ozbiljna snaga u društvenom životu. Konačno, univerzitetski nastavnici su se profilisali spram odnosa prema studentskoj pobuni, a samim tim i prema aktuelnoj politici.

Novi studentski protesti, na talasu opšteg građanskog bunta nakon krivotvorenja rezultata lokalnih izbora 1996. godine, bili su masovni i trajali su čak 117 dana. Postoje podaci da je čak 3.500 profesora i saradnika, od ukupno 5.500, studentima pružilo javnu i potpisanu podršku.1 U okviru BU i Univerziteta umetnosti osnovan je Univerzitetski odbor za odbranu demokratije i Udruženje profesora i istraživača, čiji su osnovni ciljevi bili podrška studentima i priznavanje rezultata izbora.

Naravno, ni sama vlast nije sedela skrštenih ruku. Novi Zakon o univerzitetu, koji je donet 1998. godine, imao je za cilj da završi posao sa ukidanjem autonomije univerziteta i da se, ujedno, sa univerziteta odstrane neposlušni elementi. Prema ovom Zakonu, Vlada je bila ovlašćena da po sopstvenoj meri postavlja članove u upravljačke strukture na univerzitetima – od upravnih odbora do dekana i rektora. Posebna stavka u Zakonu omogućila je konačni obračun sa slobodnomislećim nastavnim kadrom, a podrazumevala je obavezu potpisivanja novog ugovora o radu, što je praktično predstavljalo prihvatanje novog Zakona. Zbog odbijanja da potpišu ovakav papir, najmanje 200 nastavnika i saradnika izbačeno je sa BU, a mnogi su bili pod suspenzijom. Kaznene mere su se razlikovale od fakulteta do fakulteta i zavisile su od, pre svega, snage kolektiva, ali i od toga koliko je koji dekan bio visoko pozicioniran u SPS-u, JUL-u ili SRS-u.

Gušenje slobodne misli i govora na univerzitetu odigravalo se u paketu sa novim Zakonom o javnom informisanju, koji je usvojen iste godine, u vreme kada je ministar informisanja bio danas aktuelni predsednik Srbije. Tako je legalizovana represija na svim nivoima javnog delovanja. Odgovor akademske zajednice podrazumevao je pokretanje Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM) u kojoj je angažovan veliki broj proteranih nastavnika i saradnika i koja je predstavljala svojevrsnu oazu slobodne misli. Studenti, s druge strane, formiraju protestnu grupu Otpor, koja ubrzo prerasta u masovni narodni pokret, a u Savetu ove organizacije nalazi se nekolicina profesora univerziteta.

Svi znamo priču o padu Miloševićevog režima 5. oktobra 2000. godine, o ulozi studenata u tom procesu i, sveukupno, o slavnom vremenu političke pobune akademske zajednice. Procesi koji su nakon toga usledili verovatno su bili očekivani i prirodni – vraćanje univerziteta u normalne akademske tokove i poslove koji jesu njihova osnovna delatnost (nauka i obrazovanje). Iluzija o tome da smo postali normalno društvo polako se uvlačila u sve pore nastavničkog i naučnog rada. Približno u skladu sa svetskim trendovima raspisivani su konkursi za naučne projekte, reformisali smo studijske programe prema „bolonjskoj mustri“, napravili cenovnike za studente, stvorili bezbroj privatnih univerziteta sve diskutabilnijeg porekla i kvaliteta i, sve u svemu, otvorili nekakvo tržište za znanje i umenje.

Danas smo svedoci toga da su procesi „umivanja“ univerziteta tekli uporedo sa njegovim upodobljavanjem u opšti trend relativizacije svih društvenih vrednosti. Ova široka dijagnoza ni na koji način ne odgovara na suštinska pitanja: Šta su uzroci rapidnog propadanja ugleda visokog obrazovanja? Zbog čega se univerzitet samovoljno odrekao svoje uloge najznačajnijeg analitičara društvenih kretanja? Na čemu se zasniva apsolutna tišina akademske zajednice čak i u pitanjima koja se tiču samog univerziteta?

Možda najdublje razloge možemo tražiti u sveopštem pervertiranom razumevanju tržišta, što nije isključivo pitanje obrazovanja već jedne nove društvene paradigme koju smo nekritički prigrlili kao deca novu igračku. Valuta u univerzitetskoj trgovini postala je – diploma. Masovni upadi mnogobrojnih privatnih fakulteta na otvoreno i nadasve naivno tržište imalo je devastirajuće posledice. Neću reći ništa novo u pogledu kvaliteta „privatnih“ diploma (čast izuzecima), načinima na koje su diplome sticane, zvanjima koja su na ovaj način verifikovana (uglavnom kojekakvi menadžmenti i slične trice i kučine) ili zloupotrebama istih. Ono što, međutim, moram naglasiti jesu užasne posledice ovog „modernog trenda“ na državne univerzitete.

Postavljanje državnih  fakulteta u trgovačku arenu, uz propratno smanjenje interesovanja same države za uslove njihovog rada, dovelo je do toga da se ovi fakulteti moraju baviti sopstvenim opstankom u konkurenciji sa privatnim kapitalom i problematičnim vizijama obrazovanja. To je pokrenulo raznorazne devijacije u obrazovnom procesu – od besmisleno visokih školarina, preko sumanutih cena ECTS bodova, do neprekidnog spuštanja kriterijuma znanja. U ovoj novoj jednačini, prevazišli smo čak i slaganje/neslaganje oko tvrdnje da „znanje nije roba“ – danas možemo definitivno reći da „diploma jeste roba“.

Položaj univerzitetskog profesora u takvom sistemu sve manje liči na poziciju društvenog autoriteta, a sve više na trgovca hartijama od vrednosti. Mnogi profesori prihvatili su da glume značaj u državnim kulisama raznoraznih političkih tela i time dali legitimitet aktuelnoj autoritarnoj politici usput se odreknuvši sopstvene kritičke misli. Oni koji to nisu uradili, ostali su dezorijentisani u novom bezličnom akademskom kontekstu, a često i uplašeni za sopstvene pozicije.

Shodno tome, ne treba da nas čudi ni većinska promena odnosa studenata prema, s jedne strane, fakultetima i obrazovanju i, s druge strane, sopstvenom značaju kao aktera u društvenom životu. Izuzimajući protest „Stop diktaturi“, svi studentski buntovi na fakultetima u protekloj deceniji odnosili su se na probleme broja bodova potrebnih za upis narednih godina, cenu bodova, cenu studija, itd. Ne pada mi na pamet da tvrdim da to nisu zaista realni problemi studentskog života. Zapravo, to na najbolji način iscrtava trgovačku atmosferu današnjeg visokog školstva. Snaga studentskog organizovanja oko dubljih društvenih pitanja zaboravljena je u svakodnevnoj individualizovanoj borbi za smanjenje troškova i realnog opstanka na studijama.

Depresija na BU je ogromna. Mlaki pokušaji batrganja u pitanjima koje je pokrenuo novi Zakon o visokom obrazovanju ili u problemima plagijata, pokazuju veliki strah i, ponoviću još jednom, potpunu dezorijentisanost univerzitetskih nastavnika. Postoje brojni pokušaji popravljanja nekakvih detalja u obrazovnoj politici, ali zahvatanje problema u njegovoj dubini potpuno izostaje. Zbog toga smo doživeli i glatko izglasavanje Zakona kojim se u značajnoj meri ugrožava makar i prividna autonomija univerziteta.

Tako smo napravili pun krug – počeli smo od jednog Zakona (iz 1998) i stigli do novog, manje eksplicitnog, ali veoma sličnog. Odnos prema medijima, ili najava novih policijskih zakona koji će stegnuti obruč oko svakog pojedinca sa ciljem izgradnje legalizovane diktature, današnju političku i društvenu atmosferu čine veoma sličnoj onoj iz 90-ih godina. Čak su i politički akteri isti.

U ovom trenutku, univerzitet je zatečen u stanju frustrirane paralize. Ipak, ako postoji makar zrno istine u tvrdnji da se istorija ponavlja, očekuje se skoro buđenje.

Peščanik.net, 21.10.2017.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Milan Kurepa, Usud otpora, Centar za unapređivanje pravnih studija, Alternativna akademska obrazovna mreža, Beograd, 2002.
The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)