Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Dok sam radio kao profesor filozofije u gimnaziji, doživeo sam jedno interesantno i rekao bih vrlo indikativno iskustvo. Naime, kao deo programa posvećenog temama iz oblasti etike, pokušao sam da na jednom času moderiram polemiku između učenika o nekim moralnim dilemama, kako bismo videli kako izgledaju argumenti u etici, kako se pozivaju na moralne principe s kojima smo se ranije upoznali, itd. U verovatno najboljem odeljenju kojem sam te godine držao nastavu, u kojem je bilo lako imati raspravu i interaktivnu nastavu i oko teških i suvoparnih metafizičkih tema, desilo se nešto neočekivano. Moj predlog da porazgovaramo o abortusu, tj. o tome da li je on moralno dopustiv, koji su razlozi za a koji protiv, dočekali su zabrinuti pogledi. Na moje ublažavanje pitanja – da ne moramo da izražavamo čak ni svoj stav, već da je u redu da samo razmotrimo koji bi bili argumenti nekoga ko brani pravo na abortus, a koji onoga ko to pravo osporava – situacija se nije poboljšala. Bilo je očigledno da niko ne želi da razgovara o tome. Jedna od učenica, devojka od 18 godina, nevoljno je prokomentarisala „Šta tu ima da se priča?“, da bi potom dodala da je njima profesor veronauke „objasnio da je abortus nemoralan i da je to greh“. Na pitanje „zašto?“ dobio sam nekoliko kratkih odgovora koji su podvukli da je abortus ubijanje nedužnog deteta. Na ponovljena pitanja „šta bi se moglo reći u prilog moralne dopustivosti abortusa, i postoje li barem neki slučajevi u kojima ima smisla dovesti ovo što je rečeno u pitanje?“ nisam dobio odgovor, baš kao ni na ostala pitanja kojima sam probao da ih uvučem u razgovor. Taj razgovor naprosto nije bio moguć.

Na ovo iskustvo podsetila me je skorašnja vest o školskoj projekciji filma o abortusu. Kako piše Politika, u beogradskoj osnovnoj školi „Branko Radičević“ u Batajnici, a na predlog nastavnice veronauke, održano je predstavljanje knjige „Kuda ide naša omladina“ autorke Biljane Spasić, u okviru kojeg je prikazan i dokumentarni film koji sadrži i eksplicitne scene prekida trudnoće, tačnije abortusa. Reakcija javnosti na ovu vest bila je ne samo previše blaga, pa čak i pomirljiva prema onome što se desilo u OŠ „Branko Radičević“, već je i u potpunosti promašila ono što mi se u ovom događaju čini najvažnijim. Ako je kritika i bilo, one su se fokusirale pre svega na činjenicu da prikazane scene nisu prikladne za decu ovog uzrasta. Sama činjenica da se škola koristi za širenje propagandnih poruka iz najblaže rečeno sumnjivih izvora, nije nijednom rečju problematizovana. Ali upravo to je najveći problem – škola ne sme biti mesto propagiranja vrednosnih stavova povodom osetljivih političkih i društvenih pitanja. Ona treba da obrazuje, informiše i priprema decu da sama formiraju sopstvene stavove u skladu sa činjenicama i argumentima, da ohrabri promišljanje tih problema i razgovor o njima, a ne da dogmatski usidri učenike u jednom projektovanom uverenju povodom kojeg „nema šta da se priča“.

Svi ovi skicirani ideali u obrazovanju, i uopšte ideja o emancipatorskoj ulozi škole, po pravilu su „pregaženi“ na nastavi veronauke. U školi se već od prvog razreda (!) osnovne, pa sve do završnog razreda srednje, pod okriljem nastave uče stavovi o abortusu, eutanaziji, homoseksualnosti… Da ne bude dileme, nema ničeg spornog u pokretanju ovih teških pitanja u okviru školskog programa, naprotiv. Ali postoji ogromna razlika između edukacije i indoktrinacije, informisanja i propagande.

Nema, dakle, ničeg spornog u tome da se o tim pitanjima učenici prvo deskriptivno i obuhvatno informišu i potom nepristrasno upoznaju sa različitim vrednosnim stavovima u vezi sa njima. Ali verska nastava sa učenicima radi upravo suprotno. Ona ih od najmlađih dana, unutar učionica, i sa autoritetom škole, upoznaje sa vrednosnim stavovima o osetljivim društvenim pitanjima čak i pre nego da su se oni zapitali, a kamoli adekvatno informisali o tim stvarima. Učenicima se tako servira šta o nečemu treba da misle, čak i pre nego saznaju šta je to nešto, baš kao što se događa i Ivančićevom Robiju K. na času veronauke:

„Dino je rekao: ‘Sestra Melita je baš tumačila da je ambortus ubojstvo!’ Ja sam pitao: ‘Šta je to ambortus, jebate?’ Dino je šapnijo: ‘Pa sad san ti reka, klipsone! Ubojstvo! Pazi malo na nastavi, napeto je ka krimić!…’ Ja sam pitao: ‘Jel bilo još ubojstava?’ Dino je šapnijo: ‘Nije! Al sestra Melita je baš tumačila da su hoboseksualci teški duševni bolesnici!’. Ja sam pitao: ‘Ko su to hoboseksualci, jebate?’ Dino je šapnijo: ‘Pa sad san ti reka, papane! Duševni bolesnici!’ Ja sam šapnijo: ‘Znači, hoboseksualci sa ambortusom su poremećeni ubojice?’ Dino je šapnijo: ‘Izgleda!…’“

Ivančić nam ovde kroz lakoću svog domišljatog humora saopštava ozbiljnu i duboku poentu. Deca na tom času veronauke „uče“ o abortusu i homoseksualcima o kojima prethodno nisu znali ništa, pa čak ni to da pravilno izgovore te reči. Na tom času oni dobijaju jasne (i negativne) vrednosne stavove o fenomenima koji im na deskriptivnom nivou još uvek nisu poznati. Stoga ne treba da čudi da su ovi vrednosni stavovi ujedno i jedini odgovor koji oni mogu da daju na pitanje šta je abortus ili ko su homoseksualci. Naše škole su sada otišle i korak dalje od sestre Melite, te se pored standardnih metoda držanja ovakve nastave pojavila i metoda prezentovanja video sadržaja sa eksplicitnim i uznemirujućim scenama.

U Politikinom drugom tekstu o ovoj temi, mišljenja su „oštro ukrstili“ Tatjana Radović psiholog i psihoterapeut i dr Bojan Cakić iz Centra za život, brak i porodicu. Radović „ne poriče dobru nameru predavača i veroučitelja“, ali smatra da je „puštanje snimka abortusa neprimeren način prezentovanja njegove štetnosti“. Cakić, s druge strane, smatra da je „prašina podignuta bez potrebe“ i podseća na izostanak bilo kakve reakcije javnosti na kampanju JAZAS-a u kojoj su volonteri iz te organizacije „učenicima sedmog i osmog razreda delili kondome, koje su navlačili na banane da bi demonstrirali kako se koriste“.

Ne samo Politikina, nego i stručna javnost uopšte, kao da je slepa za razliku između obrazovanja i indoktrinacije. Niko ne vidi ništa sporno u tome što je u školu, na predlog veroučitelja, pozvana demografkinja Biljana Spasić, koja je već u javnosti poznata kao osoba koja promoviše jedan naglašen vrednosni stav i koja sebe predstavlja kao misionarku. Pošto nije jasno zašto bi jedna demografkinja bila kompetentna da govori o abortusu, jasno je da Spasić nije pozvana uprkos svojoj samoproklamovanoj misionarskoj ulozi, već upravo zbog nje (tome u prilog govori i činjenica da je predavanje održano u organizaciji nastavnice veronauke). Da osnovna škola nije mesto za misionare i misionarenje, izgleda da nikome ne pada na pamet, pa ni autorki Politikinog teksta, niti njenim sagovornicima.

Dok iz jednog dela religiozne javnosti stiže insistiranje na značaju veronauke i čak poziv da se menja program nekih školskih predmeta kako bi se crkvi dopustilo da i ona učenicima ponudi „svoju viziju“, bilo bi dobro ovde primetiti kako zapravo samo crkva i samo taj deo javnosti u školi nude vizije povodom osetljivih društvenih i političkih pitanja. I to rade vrlo otvoreno, često promovišući (u državnim školama!) ideje koje su u suprotnosti sa nekim od građanskih vrednosti našeg društva – ako ne drugde, onda barem po pitanju seksualnih i reproduktivnih sloboda. I sve to bez bilo kakve protivteže.

Šta je ovde ta druga vizija kojoj crkva treba da se suprotstavi? Omladina JAZAS-a koja ide od škole do škole, gde besramno promoviše maloletnički seks i opravdava abortuse? JAZAS to naravno ne radi. Omladina JAZAS-a u svojim akcijama govori o rizicima nezaštićenih seksualnih odnosa, deli pomenute kondome i daje važne informacije mladima o rizičnim oblicima ponašanja u tom osetljivom periodu života. Zapravo, i JAZAS radi na smanjenju broja abortusa, skrećući pažnju mladima na značaj kontracepcije i izbegavanje maloletničkih trudnoća. Neko bi stoga očekivao da su volonteri JAZAS-a i dr Bojan Cakić zajedno sa mr Biljanom Spasić – zapravo prirodni saveznici.

Ali, gle, nekim čudom ipak nisu. Zašto?

Interesovanje Cakića i Spasić nije usmereno na edukaciju mladih kao svoju konačnu svrhu. Oni se bave važnijom temom – belom kugom i opstankom nacije! Tako se u citiranom Politikinom tekstu za dr Cakića kaže kako je „u okviru pomenutog centra organizovao više od 30 predavanja o uzrocima bele kuge, značaju braka i porodice, razlici između ljubavi i zaljubljenosti“. Demograf i magistar ekonomskih nauka Biljana Spasić je pored pomenute napisala i knjigu „Zašto Srbi nestaju“. Da li se na onom spornom predavanju govorilo o pitanjima da li je fetus osoba, koja su njegova prava, koja su prava majke i drugim opštim mestima za abortus kao moralnu dilemu – nije nam poznato. Deluje ipak da to za aktivizam profesorke i dr Cakića nije od centralnog značaja. Cakićev problem sa JAZAS-om, može se pretpostaviti, nije u tome što aktivisti ove organizacije „stavljaju kondome na banane“, nego u tome što promovišući kontracepciju oni potencijalno smanjuju i broj neželjenih trudnoća, pa samim tim i potencijalni broj „Srba“.

Pritom, „stavljanje kondoma na bananu“ nije uporedivo sa prikazivanjem snimaka prekida trudnoće u sklopu antiaborcionističkog predavanja, i to ne samo zato što je ovo drugo mnogo eksplicitnije od onog prvog. Mnogo značajnija razlika je u tome što je prvo edukacija, a drugo – indoktrinacija. Prvo nudi pozitivna znanja o kontraceptivnim metodama, a ne vrednosne stavove o predbračnom seksu. Drugo, pak, nudi samo vrednosnu ocenu da je „ambortus – ubojstvo“.

Neka čitalac ili čitateljka imaju na umu da se sve ovo dešava u državi u kojoj vlast najavljuje restrikcije ženskih reproduktivnih prava kao mere populacione politike. Takve najave susrešće se sa javnošću čiji važan deo čine upravo mladi ljudi koji su slušali veronauku (možda i svih 12 godina svog osnovnog i srednjeg obrazovanja). Šta oni misle o abortusu? Šta znaju o abortusu? Znaju li koji su razlozi protiv zabrane abortusa? Znaju li koje su potencijalne posledice te zabrane? Žele li da razgovaraju o tome? Kako će sutra, kada postanu građani sa pravom glasa i aktivnog učešća u političkom i društvenom životu moći da odlučuju o ovim pitanjima na osnovu činjenica i argumenata?

Dakle, nekoliko je stvari na koje sam želeo da skrenem pažnju ovim tekstom:

1. Verska nastava koncipirana je i drži se na način koji nije u duhu školskih predmeta (i obrazovnih ideala uopšte). Naprotiv, ona se bavi osetljivim društvenim i političkim pitanjima na otvoreno propagandni način sa namerom ne da edukuje već da indoktrinira.

2. Građanska i stručna javnost potpuno su neosetljive na ovaj problem, te i prilikom njihove eskalacije – reakcija izostaje ili je usmerena na nešto sporedno.

3. Povrh toga, sama verska nastava se u našem društvu instrumentalizuje i koristi za interese i propagiranje vrednosnih stavova koji nisu nužno religijski po svojoj prirodi.

4. Političke posledice svega ovoga deluju zastrašujuće.

Peščanik.net, 29.05.2018.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU