žena u parku
Foto: Predrag Trokicić

Da je dr Zoran Zečević, hirurg i kapetan u rezervi, inače predsednik aranđelovačkog odbora Zavetnika, razuman čovek, on bi sačekao da se književna promocija Svetislava Basare, ovogodišnjeg NIN-ovog laureata, završi pa tek onda bi podigao ruku i postavio pitanje o „spornoj“ 16. strani romana Kontraendorfin. Ovako je sve ispalo nerazumo i nasilno, jer su se partijski drugovi dr Zečevića ustremili na binu vikom i drekom, ružeći Basaru i njegov roman, kao i predsednika žirija NIN-ove nagrade, koji je „onomad (2007) vodio tribinu Peščanika u Aranđelovcu“, odakle je takođe bio isteran, uprkos značajnom prisustvu bezbednosnih snaga u sali. Ovoga puta, međutim, snage reda i mira nisu se pojavile satima, iako su bile obaveštene o prestupničkom činu koji je grupa Zavetnika izvela, nasilnički intervenišući u program višedecenijske kulturne manifestacije „Mermer i zvuci“. Nakon svega, ostao je polupan mermer i ogromna buka, koja se tobože podigla oko književnosti, kao što se nedavno slična buka podigla u Tršiću oko odbrane srpskog književnog kanona. Međutim, kako tamo nikoga nije interesovala savremena srpska književnost, isto tako ni u Parku Bukovičke banje, među Zavetnicima, nije bilo književnih znatiželjnika, već se stvar odvijala po političkoj direktivi. Slično je bilo i sa „zavetnicima“ iz 2020, koji su takođe jurišali na NIN, mašući zastavama ćudoređa i nacionalne pravovernosti, umetničkog digniteta i profesionalne etike. Ne verujem ni da je među nasilnicima, koji su 2007. prekinuli tribinu Peščanika, bilo onih koji su tu emisiju slušali ili su znali nešto više o političkim idejama koje su posredovane preko tog medija. Naprotiv, isto tako su dobili jednu otkucanu stranu sa ključnim rečima, koja je trebalo da deluje kao crvena krpa za izazivanje besa i netrpeljivosti prema drukčije mislećim ljudima. Ne verujem ni da su Šešelj i njegovi tadašnji omladinci znali nešto o književnosti Mirka Kovača kada su ga svojevremeno, na tribini u Domu omladine, gađali fotoaparatom u glavu. Nikako, oni su dobili direktivu da se sa neprijateljem treba obračunati po kratkom postupku i da ga treba najuriti sa javne govornice. A tada je, kao i danas, javna govornica, makar bila u nekom parku, kao što je onaj aranđelovački, bila poslednja oaza demokratskog i književnog dijaloga. Mediji su, gle čuda, bili pod kontrolom, doduše ipak nešto slobodniji nego što je to slučaj danas, u vreme vladavine bivšeg genseka Srpske radikalne stranke.

Izbori se približavaju i dok traje međustranački dijalog vlasti i dela opozicije, svakakva čuda su moguća, pa čak i ta da na jednom mestu sede Saša Radulović, Boško Obradović, Milica Đurđević i Aleksandar Vučić. Naravno, kada je tema Republika Srpska, onda je sve dozvoljeno. Čak i to da Dragoslav Bokan, taj nerealizovani dendi nacionalističkog undergrounda, počne da režira državne komemorativne programe, kao što se to moglo videti nedavno u Busijama. Naime, tamo je u Bokanovoj režiji izveden do sada neviđeni postmodernistički performans u kome je, nakon montaže slika umiruće dece u Jasenovcu, usledio govor Milorada Dodika, fizički „okruženog mrtvima”. Dodik se dobro držao tom prilikom, pocupkujući kao i obično na vrhovima prstiju i pridržavajući se za govornicu, dok su svuda unaokolo ležali glumci, prethodno „mitraljirani“ sa svih strana ogromnom bukom, koju je Bokan nekoliko dana kasnije u medijima tumačio kao „galopiranje hrvatskog Zla“. Pritom, beskrajno je bio zahvalan predsedniku koji mu je konačno dozvolio da se „umetnički izrazi“ i predoči kidnapovanim penzionerima iz raznih krajeva Srbije, kako je izgledalo biti u izbegličkoj koloni tokom Oluje. Taj njegov nekrofilni performans zajedno sa govorom funkcionera među „mrtvima“ išao je u prajm tajmu na prvom kanalu RTS-a, na kome je tobože zabranjeno Bokanovo prisustvo.

Isti taj Bokan je, nakon galopiranja zavetničkih oklopnika na manifestaciji Mermer i zvuci u Aranđelovcu, gostovao u Marićevom jutarnjem program zajedno sa Milicom Đurđević, predsednicom Zavetnika, legitimizujući pravo nezadovoljnika umetnošću kakva se danas stvara u Srbiji; dakle, njihovo pravo na nasilje, da izađu na scenu, blokiraju program i najure umetnika odakle je i došao. Treba imati u vidu da je ovakav vid umetničke i književne kritike otvoreno podržalo Ministarstvo kulture Republike Srbije, za vreme mandata Vladana Vukosavljevića, koji je opravdao demoliranje „nemoralne“ izložbe alternativnog stripa u Staroj kapetaniji.

Povodom vandalskog upada Zavetnika i sprečavanja promocije Svetislava Basare u Aranđelovcu, nisu se oglasila nadležna ministarstva, ni policije niti kulture. Prvi nisu došli na vreme, drugi nisu obavešteni o minulim događajima. Ali kako bi i bili obavešteni nakon gostovanja liderke Zavetnika na radnom sastanku o Republici Srpskoj u Vili Mir, samo dan pre intervencije u Parku Bukovičke banje.

Nakon aranđelovačkog performansa, Zavetnici su dobili veliki plus kod šefa predizbornog spektakla Aleksandra Vučića koji takve političke aktere, iz praktičnih i sentimentalnih razloga, rado prima u svoje jato. Uostalom, ni Boško Obradović nije daleko od te grupe, s kojom deli iste svetonazore i političke metode. Za naprednjake nije dobro postojanje slobodnih medija pa ni slobodnih tribina, bez obzira na to da li se tamo govori samo o književnosti ili i o nečem drugom. Basara komentariše upad Zavetnika kao napad na državne institucije, a zapravo se radi o involviranju Zavetnika u državne institucije, isto onako kao što se Miša Vacić odavno već uklopio u institucionalni ambijent, pronašavši stabilno finansiranje za svoju nacionalističku udrugu, koja je uvek tu kada su goruće teme na stolu, od Kosova do Republike Srpske, od Jasenovca i Jadvona sve do državne kase. I Zavetnici koriste isti recept, jer kao egzibicionisti iz parka, koji prepadaju pisce koji su napisali poneki skaredni redak o bardovima kulture, teško da mogu doći do poslaničkih klupa. Ovako je sve to mnogo sigurnije a finansiranje stabilnije. Zapravo, oni će biti plaćeni našim novcem za ono što su uradili u Aranđelovcu, a sebi će otvoriti siguran put do statusa parlamentarne stranke, iako za njih neće glasati niko, čak ni Bokanovi statisti iz performansa The Walking Dead.

Peščanik.net, 10.08.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)