Razgovor sa Paul Krugmanom vodio Philippe Coste

 
Vaša knjiga Okončajte ovu depresiju smesta zalaže se za kraj politike odricanja i dogmatskog insistiranja na rezanju javne potrošnje. Da li mislite da Evropa vodi pogrešnu bitku?

Na početku, bila je to samo Grčka. Niko ne može da tvrdi da Atina nije imala problem sa budžetskom disciplinom i da nije odgovorna za mnoge probleme koji su je snašli. Međutim, u jednom paničnom trenutku, situacija u Grčkoj postala je dežurno objašnjenje za evropsku krizu. To objašnjenje sa savršeno uklapalo sa refleksnim nagonom centralnih banaka za stezanje kaiša i sa ubeđenjem da je opušteni stav prema socijalnim i budžetskim ciljevima glavni uzrok problema evrozone. U tom objašnjenju takođe se odražavao dogmatizam Nemaca, koji uvek brže-bolje ističu krivicu drugih, manje uzornih zemalja. To objašnjenje je zanemarivalo činjenicu da je Grčka bila jedinstven i izolovan slučaj. Ali ipak je poslužilo kao opravdanje za prihvaćenu dogmu štednje i za verovanje u njenu univerzalnu primenjivost. Tako su svi drugačiji stavovi smesta isključeni iz debate koja je usledila, i koja se pokazala kao krajnje konformistička.

Znači, smatrate da su Nemci krivi?

Istorijski gledano, njihov stav je opravdan fobijom od inflacije, koju oni smatraju najvećim uzrokom tragedija iz prošlosti. Ali istovremeno, izgleda da su izgubili svo kolektivno sećanje na patnju koju je tridesetih godina prošlog veka prouzrokovala užasna deflatorna politika. Njihov uticaj na ECB je, naravno, odraz dominantnog statusa Nemačke u Evropi, ali i njihove dugogodišnje težnje ka instituciji koja bi pružala efikasnu zaštitu od nedovoljne budžetske discipline i inflacije. […] Kako sada stvari stoje, Nemačka je poverilac Evrope, koja je prošla kroz period života na visokoj nozi. Međutim, voleo bih da vidim kakve bi mere bile predlagane da je, na primer, kapital odlazio iz Španije u nemačko tržište nekretnina, a ne obrnuto.

Da li ste od početka bili evroskeptik?

Da, mislim da je evro bio romantična ideja, i lep simbol političkog jedinstva. Ali kada se odreknete svoje nacionalne valute, gubite mnogo fleksibilnosti, i nije lako nadomestiti takav gubitak manevarskog prostora. U slučaju lokalizovane krize, morate se osloniti na pokretljivost radne snage kako biste se izborili sa slabljenjem tržišta rada, i još važnije, na fiskalnu integraciju kako biste prevazišli promenu nivoa poreskog prihoda. U ovom smislu, Evropa je mnogo manje pogodno okruženje za zajedničku valutu nego Sjedinjene Države. Ako uporedimo Floridu i Španiju: u oba slučaja imali smo mehur nekretnina i njegovo kasnije pucanje. Međutim, u Sjedinjenim Državama, ljudi imaju mogućnost da se presele u neku manje pogođenu državu i pronađu posao. A olakšice, zdravstveno osiguranje, federalna potrošnja i bankarske garancije za čitave Sjedinjene Države određuju se u Vašingtonu. Ovakva vrsta centralizacije ne postoji u Evropi.

Šta mislite o evropskom odgovoru na krizu?

Kada nastupam protiv politike odricanja, ja se obraćam državama koje još uvek imaju izbora. Španija i Grčka nisu imale drugu mogućnost osim da se povinuju zahtevima Nemačke, ili da rizikuju da će ostati bez sredstava. Ali po meni, budžetska situacija u Francuskoj nije baš toliko kritična, i ne postoji ista potreba za štednjom.

Međutim, poverenje tržišta i dalje će biti od presudne važnosti… Kako ga održati?

Odgovor je u primerenoj monetarnoj reakciji Evropske centralne banke. S jedne strane, mislim da bi trebalo da bude masivne kupovine italijanskog i španskog duga da bi se sprečio prekomeni rast kamata. S druge strane, moramo da vidimo znake fleksibilnije politike ECB: obećanje da se neće podizati kamate na najmanju naznaku inflacije, i realne srednjoročne ciljeve od 2 do 3 odsto inflacije, umesto 0 do 1 odsto koje imamo danas.

Šta je sa Grčkom?

Ja ne vidim kako ta zemlja može da ostane u evrozoni. To je praktično nemoguće. Međutim, ako je napusti, doći će do masovnog povlačenja uloga iz španskih i italijanskih banaka, i ECB će sigurno morati da odgovori obezbeđivanjem neograničenih likvidnih sredstava. Ako to ne učini, kroz dve nedelje, Bundesbanka će dići ruke, i to će biti kraj evra.

Kakve bi bile posledice nestanka zajedničke valute?

Zamislite sve one dugove izražene u valuti koja više ne postoji… Mislim da bi evrozona bila gurnuta u ozbiljnu recesiju na godinu dana, dok države ne pronađu način da nastave da trguju, i dok zemlje poput Španije i Italije ne povrate makar deo svoje konkurentnosti. S političkog stanovišta, to bi bilo vrlo ozbiljno: neuspeh najvećeg projekta u istoriji sveta potpuno bi poljuljao kredibilitet svih lidera koji su učestvovali u starom poretku i pripremio teren za populističke i nacionalističke pobune.

Kakva rešenja preporučujete za južne države?

Klasično rešenje bila bi interna devalvacija: po principu da smanjenje troškova nadnica omogućava državama da budu konkurentnije. Ali nijedna zemlja, čak ni Irska ni Letonija, nisu uspele da izvedu realnu redukciju plata u privatnom sektoru. Istovremeno, deflacija koja bi nastala dodatno bi opteretila privatni dug u evrima. Kada uračunate i rizik od bekstva kapitala i nestabilnost vlade posvećene sprovođenju tih mera, jasno je da ovo rešenje vodi u ćorsokak. Kako stvari stoje, španske plate su precenjene oko 30 odsto, u poređenju sa platama u Nemačkoj. Umesto što pokušavamo da silom spuštamo plate, što je politički nemoguće, zašto ne dozvolimo da nemačke plate porastu i podstaknu špansku konkurentnost? Naravno, to bi podrazumevalo manje rigidnu monetarnu politiku, i naizbežan porast inflacije u Nemačkoj.

Kakvu onda budućnost vidite za evrozonu?

Ukoliko ECB sprovede prave mere, stvari bi mogle da se poprave za tri do pet godina. Ali Evropa će i dalje biti krhka. Njena valuta je izgrađena na klimavim temeljima, i tako će ostati dok se ne uspostave zajedničke evropske bankarske garancije. U međuvremenu, sistem prilično lagodno može da opstane ako se leči dovoljno jakom dozom inflacije. Da ne zaboravimo: evropski problem nije problem fundamentalne propasti. To je još uvek produktivan i inovativan kontinent. Nevolja je u neodgovarajućoj vladavini i neuspehu nekih institucija koje bi navodno trebalo da imaju ekonomsku kontrolu.

Sve se to može popraviti.

 
Philippe Coste, L’Express/PressEurop, 06.09.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.09.2012.