Ako Evropska unija u narednih nekoliko meseci nastavi da se ruši pred našim očima, prateći upravo najpesimističniji scenario o kojem smo ovde godinama govorili, uskoro je više neće biti.

Evropljani ne žele da poveruju da je tako nešto moguće. Podsmevaju se ljudima koji to predviđaju. Poput onih koji su, krajem 18. veka, odbijali da priznaju uspon nacionalizma, dok su se bavili prosvetiteljstvom, ljudskim pravima i otkrivanjem sveta, pa su ih zatekli ratovi koji su 25 godina razarali Evropu od 1792. Poput onih koji su krajem 19. veka odbijali da priznaju povratak istih demona, jer su bili zauzeti progresom, globalizacijom i republikom, pa ih je iznenadilo 50 godina ratovanja koje je razaralo Evropu od 1914.

Danas sve to ponavljamo. Svet ima razloga da bude zadovoljan. A Evropa još više: životni standard bez presedana, do sada neviđena bezbednost, sloboda na kojoj joj svi zavide. Pa ipak, isti demoni će dovesti do istih tragedija. Mlađe generacije ne mogu da poveruju, za njih se, kroz program Erasmus, Evropa podrazumeva.

Međutim, svakog dana pijanstvo je sve gore, lavina raste, kancer se širi, cunami je sve jači – u zavisnosti od metafore.

Istorija se unapred piše: pustite Grčku da bankrotira, nemojte spasavati španske banke, oglušite se o buduće zahteve, italijanske i francuske. I to je to. To će biti kraj šezdesetogodišnjeg truda. I tek ćemo tada shvatiti da smo, uz samo malo solidarnosti, mogli da spasimo sve. Da Nemačka, zaboravivši darežljivost koju su pre samo nekoliko decenija drugi pokazali prema njoj, snosi najveću odgovornost. Da Francuska pet godina nije ni nameravala niti se usuđivala da se založi za najznačajnije pitanje, evropsku federalizaciju. Da su slanjem slabih kadrova u Brisel, kako ih ne bi zasenili, evropski političari dobili ono što su zaslužili. Da su, verujući u iluzije o sopstvenoj nepogrešivosti, centralni bankari samo igrali male beznačajne igre međusobnog tapšanja po ramenu. I da je ostatak sveta, uključujući Britaniju i SAD, ipak predugo verovao kako će propast evra za njih biti dobra vest.

Ali nije u tome poenta. Ako se ova dugo najavljivana prognoza propasti ostvari, to samo znači, kao što je Štefan Cvajg pisao u Jučerašnjem svetu, da su Evropljani tako odlučili. Jer nisu imali projekat. Jer nisu imali pretnju koja bi ih ujedinila. Očarani pogubnom maksimom „svako za sebe“. Kao da je tuča oko čamaca za spasavanje, još jednom, važnija od spasavanja broda. Istoričari će se sećati kako je demokratski ideal izopačen u diktaturu individualizma, od koje će naša civilizacija stradati.

Čemu onda da se nadamo kada je rešenje toliko jednostavno tehnički (kako smo često ovde pominjali: stvaranje federalnog nivoa u evrozoni) a toliko neizvodljivo politički? Buđenje naroda. Kako? Kroz francusko-nemački sporazum o raspisivanju referenduma u čitavoj evrozoni, istog dana, sa sledećim pitanjem: „Da li ste za to da podelimo deo svog suvereniteta radi očuvanja i jačanja naše dobrobiti?“

O takvoj debati uvek možemo da sanjamo…

 
L’Express blog, 04.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.06.2012.