Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Iz informativnog priloga televizije N1 saznali smo da se u Ministarstvu unutrašnjih poslova i dalje događaju neprihvatljive stvari. Samo u prošloj godini: policija nije postupila po pozivu građana iz Savamale i taj slučaj do danas nije istražila; odbila je da obezbedi rušenje bespravnih objekata Muamera Zukorlića u Novom Pazaru; krivično je gonila svoja dva pripadnika zbog njihovih navoda o nezakonitom postupanju policije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Tom (naravno nepotpunom) nizu nezakonitih i proizvoljnih postupanja Ministarstva unutrašnjih poslova sada se pridružuje još jedno: osuđenik Zvezdan Jovanović pismom ministru utiče na suspenziju policijskog inspektora u Bačkoj Palanci. Kao što znamo, Zvezdan Jovanović je osuđen na 40 godina zatvora jer je u martu 2003. godine iz snajperske puške ubio predsednika Vlade Srbije Zorana Đinđića.

Policijski inspektor Dalibor Karanović iz Bačke Palanke je suspendovan dok se protiv njega vodi disciplinski postupak. U izjavama Sektoru unutrašnje kontrole MUP-a, ali i medijima, Karanović tvrdi da je sredinom novembra prošle godine ispred jednog kafea pokušao da legitimiše sina Zvezdana Jovanovića, N. Jovanovića, i to zbog dojave da prodaje narkotike. Inspektor kaže da je više osoba zatekao u vršenju krivičnog dela, uključujući i Jovanovićevog sina, koji je odbio da se legitimiše. Zato je odveden u policijsku stanicu gde mu je utvrđen identitet, posle čega je pušten. Treba reći: Zakonom o policiji, njeni pripadnici su ovlašćeni da dovedu osobu u policijsku stanicu radi utvrđivanja identiteta.

Na sve to prva reaguje supruga Zvezdana Jovanovića pritužbom na rad inspektora. Ona tvrdi da je Karanović s leđa uperio pištolj u njenog sina. Posle istrage Sektora unutrašnje kontrole, uz pomoć policijske uprave u Novom Sadu i policijske stanice u Bačkoj Palanci, krajem januara policijska uprava u Novom Sadu zaključuje da inspektor nije povredio službene dužnosti, dok je majka N. Jovanovića u međuvremenu odustala od pritužbe. Supruga Zvezdana Jovanovića je ovo potvrdila i nakon pisma njenog supruga iz zatvora, rekavši da je „stvar za nju završena“, da joj je objašnjeno koja ovlašćenja policajci imaju po zakonu i da smatra da su neposredne strešine profesionalno proverile zakonitost postupanja svog zaposlenog.

Tu već imamo dva problema. Prvi je to što se na rad Karanovića žali majka N. Jovanovića, iako je on punoletan i može samostalno da istupa pred različitim institucijama, uključujući i policiju. Drugi problem je to što pritužiteljka očigledno nije prisustvovala spornom događaju pa ne može neposredno da svedoči o razlozima zbog kojih podnosi pritužbu. Uprkos tome, po njenoj pritužbi se postupa. Međutim, Sektor unutrašnje kontrole najveći deo prikupljanja podataka poverava lokalnim policijskim ograncima, koji zaključuju da nije bilo povrede prava građana. (Ovde je reč o konfuznom zakonskom rešenju da po pritužbama građana odlučuju i lokalne policijske uprave i Sektor unutrašnje kontrole i da se podela nadležnosti između njih ili ne vrši ili vrši na nedovoljno jasan način, kao u ovom slučaju).

Dve nedelje po ovoj odluci, osuđenik Jovanović u pismu „najljubaznije moli“ Nebojšu Stefanovića da „zauzda pojedine besne pse iz redova MUP-a u Bačkoj Palanci“. Za sebe će napisati da se „trenutno nalazi u situaciji da ne može da zaštiti svoju porodicu“. U pismu Jovanović navodi da je njegov sin maltretiran u dužem periodu i preti da će Stefanović lično biti odgovoran za bilo kakvu neprijatnost koja se ubuduće dogodi članovima njegove porodice. Zvezdan Jovanović, kao i svi drugi osuđenici, ima određena prava, uključujući i ono da se pismom obraća državnim organima. Međutim, ovde ne govorimo o pismu kao dozvoljenom načinu komunikacije, već o sadržini Jovanovićevog zahteva, odabiru adrese na koju će zahtev biti upućen i tonu kojim je to učinjeno. Svojim pismom osuđenik Jovanović potvrđuje da je mlađi Jovanović u statusu zaštićenog deteta, koga zastupaju njegovi roditelji, iako je uveliko odgovoran za svoje postupke.

To pismo menja sudbinu Karanovića. Već sledećeg dana obavlja se novi razgovor sa majkom N. Jovanovića. Zatim Sektor unutrašnje kontrole ponovo razgovara i sa Karanovićem i sastavlja novi izveštaj na osnovu podneska koji je Zvezdan Jovanović uputio ministru. Sektor unutrašnje kontrole u ovom izveštaju navodi da je kabinet ministra Jovanovićevo nezadovoljstvo prosledilo Sektoru i da su oni na osnovu tog podneska dodatno ispitali navode protiv Karanovića. Zatim Karanovićev nadređeni pokreće disciplinski postupak, a Karanović je suspendovan do njegovog okončanja. Počinje i krivični postupak u Novom Sadu, iako je tužilac iz Bačke Palanke u konkretnom slučaju utvrdio da ne postoje obeležja krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti. Zanimljiv je i podatak da se protiv Karanovića vodi postupak za težu povredu službene dužnosti, koja se ogleda u povredi ugleda ministarstva, iako optužbe na njegov račun odgovaraju potpuno drugoj vrsti povrede službene dužnosti – protivpravnoj primeni policijskih ovlašćenja i zloupotrebi statusa policijskog službenika. Tako su, u novom postupku, i Karanovićeve starešine jasno stavile do znanja da Karanović nije protivpravno postupao u odnosu na policijska ovlašćenja, već da je tobož povredio ugled Ministarstva.

U odgovoru medijima, Nebojša Stefanović demantuje da je pismo Jovanovića uticalo na rad Sektora unutrašnje kontrole, govori o tome da je postupak provere zakonitosti postupanja inspektora započet pre Jovanovićevog pisma. Međutim, zaboravlja da napomene da je nakon pisma došlo do brze reakcije u kojoj je on u svega sedam dana kontaktirao Sektor unutrašnje kontrole sa zahtevom da se slučaj dodatno ispita i da se nakon toga proces kontrole okončava potpuno drugačije u odnosu na prvobitne zaključke o postupanju inspektora.

Ova istinita priča po značaju daleko prevazilazi pojedinačne sudbine glavnih aktera – N. Jovanovića i inspektora Karanovića. Ne možemo tvrditi da je inspektor postupio u skladu sa zakonom, da je N. Jovanović odbio da se legitimiše, te da je legitimisan jer je zatečen u izvršenju krivičnog dela i zbog toga odveden u policijsku stanicu. Postoje organi i pojedinci, poput Sektora unutrašnje kontrole i osoba nadređenih policijskom inspektoru, koji mogu da utvrde šta se zaista dogodilo. Međutim, šta će značiti ako su ti organi i osobe utvrdili jedno pre pretećeg pisma, a nešto sasvim drugo posle tog pisma i to u izrazito kratkom roku?

Ima više od godinu dana kako Stefanović odbija da odgovori da li je Sektor unutrašnje kontrole MUP-a – koji mu je inače direktno podređen – bilo šta uradio na utvrđivanju činjenica o nepostupanju u slučaju Savamala. To pitanje su mu uporno postavljali Zaštitnik građana, mediji, građani, politički protivnici, ali i tužilaštvo koje tvrdi da nikada niko nije odgovorio na njihov zahtev da se utvrde činjenice.

U ovom poslednjem u nizu slučajeva, ministar Stefanović kao da hoće da poruči da je potrebno zapretiti ili obratiti mu se preko poželjnog posrednika, kako bi on nešto uradio. Kao da zakon i zakonske obaveze za Stefanovića nisu dovoljne: on se oseća dužnim da reaguje odmah tek u specifičnim situacijama i nakon otvorenih pretnji. Zato je slučaj o kome ovde govorimo otrežnjujući: vidimo da je Stefanović ipak u stanju da donese određene odluke i da ih nakon toga i sprovede. Pored toga, on pokazuje i da Stefanović vrlo dobro zna koji su mu mehanizmi unutar ministarstva dostupni. Ali, obeshrabruje to pred kim se Stefanović zapravo oseća odgovornim. Obeshrabruje i to ko (pored predsednika vlade) ima pravo da mu se direktno obrati, i to pretnjom, kao i to šta se smatra povredom ugleda ministarstva.

Stefanović banalno, kako samo on ume, ponovo iscrtava šemu u kojoj su s jedne strane oni koji poštuju zakon, a sa druge oni koji su se o njega teško oglušili, koji prete i po čijim se zahtevima efikasno postupa.

Peščanik.net, 06.05.2017.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)