Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nasilje u Srbiji postalo je sredstvo opštenja i način vladanja. Na ovom mestu je bilo više pokušaja da se dopre do njegovog porekla i svi su tragovi vodili do samog vrha. Vrhovnik je u stalnom nastojanju da nasilnim jezikom i krajnje neprijatnim tiradama negira nasilje kao fenomen koji odlikuje Srbiju kao zemlju tragedija i straha.

U inventaru nasilnih radnji koje vrši vlast nad građanima, ili se one prosto odvijaju u haotičnom vrednosnom slomu, pojavio se novi ili do sada malo poznati vid mučenja, koji je označen kao akušersko nasilje. Da uprostimo: reč je o torturi osoblja u porodilištima (neonatalnim objektima) nad porodiljama. I plodovima koje nose, fetusima ili bebama koje imaju nesreću da se rađaju u Srbiji.

Priznajem da mi ta vrsta sadizma nije bila poznata. Porođaj je skoro sveta stvar, nova deca su najželjeniji izvor vitalnosti, porodične i opšte radosti. U novogodišnjim noćima, bebe rođene u prvim minutima posle ponoći imaju poseban značaj. Dolaze predsednici, ministri i drugi suvišni ljudi da se slikaju tamo i pohvale se kako su dali pare za dug i srećan život novog građanina.

Nije poznato šta je to što akušere pretvara u mučitelje, i to one ljude koji inače pomažu da novi život dođe na svet. I kako porodilje, inače uplašene pred porođajem od kojih je svaki na svoj način složen i rizičan, kako dakle i zbog čega one tako bespomoćne i ranjive postaju žrtve akušera, kome najviše veruju?

Na ovom mestu bi uopštavanje bilo krajnje nepravedno. Želim da verujem da je onaj koji je nasiljem (gaženjem, šutiranjem) obavljao porođaj u Sremskoj Mitrovici samo čovek – eksces. Onaj koji je greškom sebi sličnog dobio važno mesto u životima nepoznatih ljudi. A ipak, protest protiv akušerske torture ukazuje da taj nasilnički pokret postoji, ima ozbiljne snage i povode koji nastaju u samom razumevanju značaja života u Srbiji i odnosa prema njemu tamo gde on počinje.

Tragedija Marice Mihajlović nije objašnjiva razumom niti izvan njega. Svojim nasiljem lekar akušer je fizički ugrozio smisao rađanja, ubio je savršeni plod, svoj poziv i proizveo mrtvorođenče.

Saznali smo da iza ofucanih fasada srpskih porodilišta postoji deo pakla iz koga se ne može izaći, jer je on godinama stvaran. Izjave vladara i njegove svite o neonatalnom bumu u Srbiji, dobijaju smisao ruganja u demografskoj agoniji. Tragedija u Sremskoj Mitrovici je primer teške infekcije srpskog zdravstva u njegovom najosetljivijem delu. Ovde nije moguće očekivati ostavku resornog ministra ili operetske tehničke vlade. Postoji sila iznad njih koja ih čuva u opštem etičkom mrtvilu.

Neizbežno je bilo obraćanje vladara, ma koliko to bilo besramno, bezočno i surovo. Ali, takvu priliku on nije mogao da propusti, pa makar crkao. Rekao je krajnje bezdušnu rečenicu… „da je Marica Mihajlović svojim javnim istupom doprinela da ubuduće budu spaseni mnogi životi…“

Ma koliko naučeni da preživimo svakodnevne nesuvislosti notornog A. Vučića, ovo je ipak suviše gadna izjava čak i za njegove mogućnosti. Marica je izgubila bebu, ali ta okolnost navodno pomaže njemu lično da spasava i druge koje su ugrožene. Čime su ugrožene i kako će ih spasavati? Da li je tek sada saznao šta se dešava u srcu tmine: gde je poreklo jauka, od prirodnih bolova ili od divljačke torture?

Ako nije znao da su ugroženi mnogi životi koji još nisu potpuno nastali, onda on nije znao ništa od onoga što je najvažnije. Iz tog neznanja koje se zasniva na ravnodušnosti, nadmenosti i preziru, nastaje i praksa neobuzdane surovosti u vršenju vlasti. Pokušaj da se tragedija povodom nasilja koje proizvodi svevlašće na svim nivoima iskoristi za ličnu promociju, jeste pokazivanje svireposti koja proizvodi samu sebe, ali nikada nije dovršena.

Juče je A. Vučić primio Maricu Mihajlović da joj zahvali što je izašla u javnost sa svojom strašnom pričom. Zahvaljivanje ženi koja je izgubila dete na porođaju je cinična bezdušnost a ideja koja je do toga dovela je maloumna. Čitav taj ritual u kome je pokazana krajnja emotivna tupost izaziva strah. Unesrećenom je potrebno saosećanje a ne zahvalnost.

Da li je ova pokazna vežba okrutnosti najgore što smo doživeli, i da ispod toga ne postoji ništa? Tako je izgledalo dok je A.V. izgovarao svoj prazni monolog pred nesrećnom ženom koja nije mogla da zna zašto je tu. Bila je daleko odatle, na onu stranu gde je i te kako još živa rana ubijenog deteta, ne verujući da sluša taj sumanuti govor dok je sve unutra i oko nje i oko nas pokidano.

Peščanik.net, 26.01.2024.

Srodni link: Ana Jovanović – Porodilje su vas upozoravale


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)